Tko živi poput mene, ne umire

40.

Kadikad osjećam dodir, ne znam čega, najave smrti… Odnosno, neke nejasne bolesti koja se ne utjelovljuje u boli pa zato teži konačnom oduhovljenju, odnosno, nekog umora koji traži tako dubok san kojemu spavanje nije dovoljno — u svakom slučaju osjećam kao da napokon, na kraju bolesnikova pogoršanja, ispuštam bez grubosti ili čežnje slabašne ruke ponad ožalošćenog pokrivača.

Razmišljam tada što je to što nazivamo smrću. Ne želim reći zagonetka smrti, u koju ne uspijevam prodrijeti, nego tjelesni osjet prestanka života. Ljudi se boje smrti, ali nejasno; običan se čovjek dobro nosi s praksom, običan čovjek, bolestan ili star, rijetko s užasom gleda u ponor ništavila što ga pripisuje tom ponoru. Sve je to nedostatak mašte. A nema je nimalo ni u onome koji misli kako je pretpostavka smrti san. Kako bi bio, kada smrt nije nalik snu? Bit sna je u buđenju, a iz smrti se, pretpostavljamo, ne budimo. A ako je smrt nalik snu, morali bismo znati da se iz nje možemo probuditi. No običan čovjek ne zamišlja tako: on smrt zamišlja kao san iz kojega se ne budi, što ništa ne znači. Rekoh da smrt nije nalik snu, jer u snu smo živi i u snu snivamo, ne znam kako netko može uspoređivati smrt s bilo čime, kada o smrti nema nikakva iskustva, kao ni o stvari s kojom bi ju mogao uspoređivati.

Meni je smrt, kada gledam mrtvaca, nalik odlasku. Truplo mi ostavlja dojam napuštenog odijela. Netko je otišao i nije mu bilo potrebno ponijeti to jedino odijelo što ga je nosio.

41.

Tišina što proizlazi iz zvuka kiše širi se u krešendu sive monotonije uskom ulicom u koju netremice gledam. Spavam budan, stojeći naspram prozora na koji se oslanjam kao i na sve drugo. U sebi tražim kakvi su to dojmovi što mi ih stvara ovaj pad sjenovito svjetlucave vode u tankome mlazu što dolazi do izražaja na prljavim pročeljima i još više na otvorenim prozorima. I ne znam što osjećam, što želim osjećati, ne znam što mislim niti što sam.

Sva zakašnjela gorčina mojega života pred mojim očima bez osjeta razodijeva ruho prirodne radosti što ga nosi u produljenim svakodnevnim slučajnostima. Uviđam da sam u tolikim radostima i tolikim zadovoljstvima uvijek tužan. A onaj koji to u meni uviđa nalazi se iza mene, kao da viri preko mene oslonjenog na prozor i preko mojih ramena, ili čak preko moje glave, te očima što su prisnije od mojih promatra laganu kišu, već pomalo valovitu, što ju filigranski ziba taman i loš zrak.

Napustiti sve obveze, i one koje nam još nisu nametnuli, ostaviti sve domove, i one koji još nisu naši, živjeti neodređeno i u nagovještajima, između velikih purpurnosti ludila i lažnih čipki sanjanih kraljevstava… Biti bilo što i ne osjećati težinu vanjske kiše ni bol unutarnje praznine… Griješiti bez duše i misli, biti osjet bez osjećaja sebe sama, po cestama što obilaze planine, po dolinama okupljenima medu strmim padinama, dalek, uronjen i koban… Izgubiti se u krajolicima poput slike. Ne-biti izdaleka i boje…

Lagani dašak vjetra, što ga iza prozora ne osjećam, presijeca u zračnim neujednačenostima pravocrtni pad kiše. Razbistrava neki dio neba koji ne vidim. Zapažam to jer iza napola čistih prednjih prozorskih okna već nejasno vidim kalendar što ga dosad nisam vidio, ondje unutra na zidu.

Zaboravljam. Ne vidim bez razmišljanja.

Kiša prestaje, a od nje, načas, ostaje prah sitnih dijamanata, kao da je netko tamo gore istresao veliki plavi stolnjak pun mrvica. Osjeća se kako se nebo već djelomice razvedrilo. Zbog prednjeg prozora već se jasnije vidi kalendar. Ima lice žene, a ostalo je lako, jer prepoznajem, kao i zubnu pastu koja je poznatija od svih drugih.

No o čemu sam ja mislio prije no što sam se zadubio u gledanje? Ne znam. O volji? Zalaganju? Životu? Zbog velikog prodora svjetlosti osjeća se da je već cijelo nebo plavo. Ali nema spokoja — ah, nikad ga neće ni biti! — u dnu moga srca, staroga zdenca na rubu prodanog imanja, zatvoreno je sjećanje na djetinjstvo u prašini tavana tuđe kuće. Nema spokoja, jadnog li mene, nema čak ni želje za spokojem…

42.

Ne mogu drukčije shvatiti nego kao neku vrstu nedostatka savršenosti ovo inertno trajanje u kojemu počivam u svojem jednom te istom i jednoličnom životu koji stoji poput prašine ili prljavštine na površini što se nikada ne mijenja.

Kao što peremo tijelo tako bismo trebali prati i sudbinu, mijenjati život kao što mijenjamo odjeću, ne da bismo spasili život, kao što to činimo kada jedemo i spavamo, nego zbog onoga neobičnog poštovanja prema nama samima što ga upravo nazivamo savršenstvom.

Postoje mnogi u kojima nesavršenstvo nije očitovanje volje već slijeganje ramenima inteligencije. I postoje mnogi u kojima utrnulost i istost života nije oblik njihove želje za životom, kao ni prirodno prepuštanje tome da ga ne žele, već je to utrnulost same inteligencije, automatska ironija spoznavanja.

Postoje svinje kojima je odbojna vlastita svinjarija ali se od nje ne miču, zbog iste one krajnosti osjećaja po kojoj se prestrašeni ne miče od opasnosti. Postoje svinje sa sudbinom, poput mene, koje se ne miču od svagdašnje banalnosti zbog te iste privlačnosti prema vlastitoj nemoći. Tu su ptice očarane zbog odsutnosti zmije, muhe što lebde nad stablima i ništa ne vide dok ih ne dohvati žitki kameleonov jezik.

Tako lagano šećem svoju nesvjesnu svijest po deblu uobičajena stabla. Tako šećem svoju sudbinu što korača, jer ja ne koračam, svoje vrijeme što teče, jer ja ne tečem. Ne izbavlja me iz jednoličnosti ništa osim ovih kratkih bilješki što ih zbog nje pišem. Zadovoljan sam što moja tamnica ima okna unutar rešetaka i pišem po staklu, u prašini potrebnoga, svoje ime velikim slovima, stavljam svagdašnji potpis na svoj pisani dogovor sa smrću.

Sa smrću? Ne, niti sa smrću. Tko živi poput mene, ne umire: prestaje, vene, gasi se. Mjesto na kojemu je bio ostaje, a da on više nije tamo, ulica kojom je hodao ostaje, a da on u njoj nije viđen, kuća u kojoj je stanovao, nastanjuje ne-on. To je sve, a to zovemo ništa, no ni tu tragediju poništenja ne možemo prikazati s pljeskom, jer nismo sigurni ni da je to ništa, životarimo u istini kao i u životu, prašina smo koja je unutar kao i izvan prozorskih stakala, unuci Sudbine i pastorci Boga koji se oženio s Vječnom Noći kada je ona postala udovicom Kaosa koji nas je začeo.

Poći iz Ulice Douradores prema Nemogućemu… Dići se od pisaćeg stola prema Neznanome… No sve to ispresijecano Razumom — Velika knjiga koja govori da smo bili.

*S portugalskog prevela Tatjana Tarbuk