To je bio Zappa

„Ostanite svoji, jedinstveni, nemojte se mijenjati ni u što drugo“, govori na početku novog dokumentarca Frank Zappa raspamećenoj publici u prepunoj Sportskoj hali u Pragu 1991. godine na koncertu povodom pada Željeznog zida i povlačenja ruskih trupa iz tadašnje Čehoslovačke. Kao da je tim riječima opisao sebe i svoj životni i stvaralački put…

Jesen 1991. bila je teško, zajebano, ratno vrijeme, Osijek okružen sa svih strana, naši dojučerašnji prijatelji i komšije šalju nam bombastične, granatne pozdrave, ali u ostatku svijeta life goes on. Te jeseni pojavila se jedna kompilacija kultnog američkog glazbenika Franka Zappe, a kao singl reizdana je njegova možda i najpoznatija pjesma „Bobby Brown Goes Down“ iz 1979., koja se ponovo popela na vrhove top lista. To jest, u Evropi; u Americi ta pjesma nikada nije postala hit, nije čak objavljena ni kao singl jer seksualno eksplicitan sadržaj nije mogao proći kod uglavnom konzervativnih radijskih urednika.

Zbog toga mi je pomalo čudno što se ta pjesma uopće ne spominje u novom biopicu Alexa Wintera „Zappa“. K vragu, u jednoj sceni se čak i pojavljuje omot albuma na kome se ta stvar originalno nalazi („Sheik Yerbouti“), a niti jedna riječ o njegovom najvećem hitu. Možda je razlog u tome što je ovo ipak američki film američkog redatelja o američkom izvođaču, a možda u tome što je Zappa za života zazirao od slave i komercijalnog uspjeha i činio je sve da to izbjegne (Alice Cooper u jednom trenutku kaže da je svjesno sabotirao svoju karijeru), pa je Winter tako koncipirao i svoj film.

Scenaristu i redatelju Winteru trebalo je šest godina da zgotovi ovaj dokumentarac. Čemu toliko dugo? Pa, našao je sveti gral svakog Zappa fana, a to je pristup kućnoj arhivi koju je ovaj osebujni umjetnik čuvao u podrumu svoje kuće u Los Angelesu. Winter je dobio neograničen pristup ogromnoj kolekciji video i audio zapisa, fotografija, kućnih snimaka, intervjua i koječega drugog iz Zappine privatne arhive. (U nekoliko scena vidimo samog Zappu kako s ponosom pokazuje čega tu sve ima i jebeš me munjenog ako njegov kućni podrum nije velik poput vatikanskih arhiva). Projekt je odobrila Zappina supruga Gail, međutim i ona je u međuvremenu prdnula u čabar ne dočekavši da vidi što je Winter napravio sa svim tim materijalima koje je imao na raspolaganju, a od kojih velik dio do sada nikada nije bio viđen.

A napravio je čudo, baš kao u onom klasičnom vicu o Muji, Hasi i Fati. Film počinje onom scenom s koncerta u Pragu (inače posljednjim snimljenim nastupom na kome je svirao gitaru, prije nego što ga je rak prostate pojeo), no potom pratimo kronološki prilično vjeran prikaz njegovog života i karijere. Vraćamo se u 50-e u Baltimore gdje Frank odrasta u obitelji kemičara koji je radio u obližnjoj tvornici bojnih otrova, pa se otpočetka moglo pretpostaviti da njegovo djetinjstvo neće biti baš uobičajeno: kao klinac sa šest godina pravio je u podrumu kuće barut, a gas maske su mu bile igračke u djetinjstvu. Njegov stariji burajz s 15 godina je pokušao zapaliti srednju školu koju je pohađao. Da nije baš bio normalan pokazuje i to što ga je glazbi prvo privukao francuski eksperimentalni skladatelj Edgard Varèse, koji je izvodio noise prije noisea, a potom su ga oduvali R&B i blues albumi koje je poslije škole slušao kod starijeg frienda Dona Van Vileta, kasnije poznatijeg kao još jednog kultnog ekscentrika, Captain Beefhearta.

Nakon kratkoživućeg, rasno miješanog benda The Blackouts, Zappa osniva kultni bend The Mothers Of Invention s kojima je nastupao u jednom malom njujorškom klubu tijekom 1967., šest večeri u tjednu, privlačeći malu, ali odanu sljedbu, među kojima su bila neka od najvećih imena glazbene scene. Tako u jednom od do sada nepoznatih snimaka vidimo Johna Lennona i Yoko Ono kako, sretni kao praščići u blatu, prate Zappu i njegov bend s gitarom i back vokalima na jednom od njegovih nastupa. Debi album benda „Freak Out!“ iz 1966. poslužio je Beatlesima kao nadahnuće za legendarni „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“, a britanski glazbenici smatrali su velikom čašću kada bi ih Zappa ugostio u svom domu u Kaliforniji jer je to bilo pitanjem pretiža. Na jednoj od traka iz Zappinog podruma vidimo da je jammuckao i s Claptonom, ali toga u filmu nažalost nema.

Mothers Of Invention su na nastupima miješali sve moguće i nemoguće glazbene stilove, imali su jaku puhačku sekciju, izvodili su i klasike poput Stravinskog, a bilo im je normalno da jammaju po 20 i više minuta u okviru jedne pjesme. Svoj prvi ugovor potpisali su na prijevaru jer su uvjerili lika iz diskografske kuće da su blues band. Čovječe, kako se taj iznenadio kad ih je prvi put došao gledati uživo… „Mnogo toga što mi sviramo zamišljeno je kako bi iznervirali ljude“, kaže Frenkie boy u jednom trenutku. Nisu nervirali samo publiku već i čelnike diskografskih kuća koji nisu znali što bi s njima, pa je Zappa bio prvi rocker koji je osnovao vlastitu etiketu (Zappa Records) da može objavljivati ono što želi. A to je uključivalo i – pazite sad – simfonije. Surađivao je s londonskim simfonijskim orkestrom na „London Symphony Orchestra, Vol. I“ projektu kojega je sam financirao jer je, kako kaže, htio konačno čuti kako njegova glazba zvuči kada ju se izvede kako treba.

A ta potraga za savršenstvom bila je jedna od Zappinih glavnih odlika. Brojni njegovi suradnici kažu kako je bio perfekcionist i diktator u studiju; tjerao ih je k’o konje da vježbaju ili snimaju po 10-12 sati bez prestanka, vikendima i praznicima, pa nije čudo što je u njegovom bendu bilo prometno kao na glavnom kolodvoru jer taj tempo je bilo teško za izdržati. Poznati gitarist Steve Vai, koji je na vlastitoj koži iskusio „užitke“ sviranja sa Zappom, kaže kako je Zappa uvijek pokušavao rekreirati komplicirane zvukove koje je čuo u svojoj glavi i bio bi ljut i frustriran ako njegovi glazbenici to ne bi uspjeli izvesti. „Bio sam samo alat za velikog kompozitora“ kaže Vai ali, kao i brojni drugi koji su svirali sa Zappom, ništa mu ne zamjera jer je čovjek bio genij. A geniji su često i ludi na svoj način. Pitajte Briana Wilsona, uostalom…

Unatoč njegovom zaziranju od komercijalnog uspjeha, nekako je uspio, ničim izazvan, ubosti par top 10 albuma na američkoj listi, a zalomio mu se i slučajni hit singl s pjesmom „Valley Girl“ s kćerkom Moon 1982. godine na što je gledao sa zgražanjem. Kada su mu 1988. dijagnosticirali rak prostate nije prestao s radom; prestao je doduše svirati, ali se posvetio skladateljskom poslu te je kao dirigent nastupao sa studentima glazbe iz Ensemble Moderne s kojima je održao svoj posljednji koncert 1992. godine u Njemačkoj. Doživio je neviđene 20-minutne stajaće ovacije. Tada se još nije znalo da će mu to biti posljednji koncert jer će umrijeti nepunih godinu dana kasnije, pa njemačka publika kao da je ovom gestom htjela zahvaliti čovjeku na svemu što je napravio za života.

U tom drugom dijelu filma vidimo i njegov angažman kao borca protiv cenzure u američkoj glazbi i glavnog oponenta konzervativnoj organizaciji PMRC (Parent’s Music Resource Center), vjerskim katolibanima koji su htjeli cenzorirati tekstove pjesama koje su smatrali neprikladnima. Zanimljivo, to nisu bili Zappini tekstovi: vjerojatno im je prošao ispod radara jer njega nikad nisu uzeli na zub, ali je učinio veliku uslugu brojnim drugim glazbenicima tako što je svjedočio u Kongresu protiv te štetne prakse. To zalaganje za slobodu učinilo ga je osobnim prijateljem češkog predsjednika Vaclava Havela pa je tako postao i čehoslovački predstavnik za trgovinu i kulturu u SAD-u. Kada je došao u posjet Pragu, dočekala ga je masa ljudi kao da je došao papa ili Beatlesi.

Winter se potrudio da film ne bude obična hagiografija velikom umjetniku kojega je očito volio i slušao i da ne uljepšava činjenice, ali mu se ipak provuklo nekoliko spornih situacija. Ono što najviše bode oči je činjenica da je Zappa bio veliki ženskaroš i da je obilato koristio groupie djevojke mijenjajući ih češće nego donje rublje, dok je njegova žena Gail kod kuće i odgajala djecu. Čak je i sama Gail to pokušala relativizirati jer, kao, takva su bila vremena, svi su to radili, ali taj je segment njegove karijere očito namjerno samo dotaknut. Inače, droge nikada nije koristio, premda se često doimao napušen.

„Ovo neće biti savršenstvo, ovo je samo glazba“, rekao je Zappa na početku jednog nastupa i to se isto može reći i za Winterov film. Možda nije savršen, ali daje zanimljiv pogled na glazbenog vizionara, inovatora, ekscentričnog perfekcionista i vječnog buntovnika koji je uvijek bio u potrazi za umjetničkom slobodom i po mnogo čemu bio ispred svoga vremena.

Ili, kako je to lijepo opisao jedan od „talking heads“ u dokumentarcu: „Je li to bio rock’n’roll? Nije! Je li to bio jazz? Nije! Pop? Nikako! To je bio Zappa“!

*Prenosimo sa autorovog bloga