Homofobija ubija
Aadone6

Photo: thequeerfrontier

Toliko mržnje da nekoga poželi gurnuti pod tramvaj

Prošli tjedan sam se, vozeći bicikl, našla na puteljku s majkom i malim djetetom. “Pomakni se da teta prođe,” upozorila je majka, na što je sin uzvratio: “To nije teta, to je striček.”

U njegovu obranu, ja sam prilično visoka žena, pomalo androginog izgleda, a nosila sam i sportsku jaknu. Jasno mi je da se čovjek može lako zabuniti ako ne gleda pažljivo. Znam, jer ovakva situacija dogodila mi se nebrojeno puta (naravno, ne samo meni).

Sada mi je to već zabavno, ali u nježnom (pred)pubertetskom razdoblju svaka takva zabuna bila mi je kao udarac u trbuh. Moje tijelo i izgled nisu se uklapali u ono što društvo smatra “ženskim”. Uvijek sam imala kratku kosu i bila sam viša od svojih vršnjakinja – i to je bilo dovoljno da prekoračim jasno definirane granice roda. Još danas pamtim jedan događaj iz djetinjstva kada sam prolazila parkom, a neki dečki su mi s klupe doviknuli “Hej, jesi ti cura ili dečko?” Samo sam posramljeno ubrzala korak.

Ali jedno je zabuniti se i pripisati osobi krivu zamjenicu, pa čak i doviknuti neki glupi komentar, a nešto sasvim drugo je gurnuti osobu pod tramvaj. Osobu koja hoda ulicom i nema nikakve veze s vama.

Prošlog mjeseca na Trgu kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu – gdje i ja trenutno živim – dvojica mladih homofobnih kretena gurnuli su pod tramvaj ženu koja je bila u društvu muškarca, misleći da se radi o istospolnom paru. Žena je završila ispod tramvaja, koji ju je vukao po tlu nekoliko metara nanijevši joj više ozljeda.

Ova žena je kažnjena jer nije izgledala dovoljno “ženstveno”.

Homofobni kreteni su konačno identificirani i privedeni. Tereti ih se za pokušaj teškog ozljeđivanja, no – iz nepoznatih razloga – ne i za zločin iz mržnje. Protiv obojice je zatraženo određivanje istražnog zatvora kako ne bi ponovili kazneno djelo, no sudac istrage Županijskog suda ovaj prijedlog nije prihvatio, već ih je pustio da se brane sa slobode.

Što je sa slobodom istospolnih parova da hodaju ulicom bez straha da će ih netko pokušati ubiti?

Svaki put kad me netko oslovi s gospodine, momak, sused, dečko i sl. prepričam to svom partneru i oboje se nasmijemo tome kako su ljudi površni, slabovidni i slično. Dosad mu nikad nije palo na pamet da bi netko mogao pomisliti da smo gej par i zbog toga nas fizički ili verbalno napasti.

Međutim, kako dosta vremena provodim u društvu LGBTIQ+ osoba i svjesna sam uznemiravanja i nasilja koje su preživjele i koje i dalje doživljavaju, meni to jest palo na pamet. Doduše, ne u kontekstu mog partnera, već moje mlađe sestre koja ima obrijanu glavu i često nosi crnu, baggy odjeću. Nisam joj nikad rekla da ponekad, kad zajedno hodamo gradom ili sjedimo na kavi, osjetim suptilni titraj u vratu kao nelagodni podsjetnik na to da kao dvije žene koje izgledaju kao da mogle biti lezbijke možemo izazvati u nekom homofobnom kretenu toliko mržnje da nam poželi nauditi.

Toliko mržnje da nekoga poželi gurnuti pod tramvaj. Ubiti.

Kad sam jutros pročitala ovu vijest, osjećala sam se užasno tužno i bespomoćno. Osjećala sam potrebu da barem nešto kažem. Ali, što se uopće može reći? Ne strahujem ja za sebe – znam da sam kao strejt osoba (pa makar ponekad bila proglašena gospodinom!) privilegirana i relativno sigurna u ovom gradu. Ali moji prijatelji nisu. Moji prijatelji ne mogu računati na to da će policija i sudstvo biti na njihovoj strani ako, odnosno kada dožive nasilje. I zato se svi skupa moramo boriti za društvo u kojem ćemo moći bez straha držati svog partnera ili partnericu za ruku u javnosti. Jer koliko god nam se ta gesta možda činila banalnom, za neke ona znači razliku između života i smrti.

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5