Priča o mom životu: Kako sam uspeo (2)
Karl Malden

Kadar iz filma Baby Doll: Karl Malden, Carroll Baker i Eli Wallach

Photo: www.imdb.com

Toliko sam se uživeo u ulogu da sam ubio jelena

„Imaš taj veliki govor sutra“, rekao je. „Želim da čujem kako ćeš to da izvedeš.“

Malo sam bio nespreman, ali sam rekao okej. Pokazao sam na tepih i rekao: „Ajde da kažemo da je ovo telo.“ (U filmu čovek koji je poslušao sveštenikov savet nije imao sreću kao ličnost iz života i nije preživeo.) I održao sam govor.

„Dobro“, Gadž je klimnuo glavom. „Izvedi ga ponovo.“

I ponovio sam ga. „Dobro, još jednom.“ „Zašto?“

„Samo želim da osetim tvoj tempo.“

Rekao sam da sam nameravao da ga uradim kao brzi klip, bez mnogo pauza tako da, jedna ili dve pauze koje dozvolim sebi da napravim, dobiju zaista težinu. Kazanu se izgleda svideo moj pristup i, konačno, posle trećeg puta, sišli smo dole i pridružili se grupi na večeri.

Tek sam kasnije saznao da je Spigel hteo da skrati skoro pola govora plašeći se da je predugačak i da će publici biti dosadno. Nisam znao da sam se borio za svoju veliku šansu u Kazanovoj radnoj sobi. Ubeđen da govor nije proklet da bi bio težak, Kazan je bio u     stanju da ode kod Spigela i izbori se da ga zadrži. Takođe ga je uverio da će ga učiniti vizuelno interesantnim na taj način što će ubacivati snimke reakcija.

U pauzi snimanja: Karl Malden i Marlon BrandoTakođe je osmislio novi način da prvu scenu učini uzbudljivijom. Dao je instrukcije određenim radnicima (koji su igrali sami sebe) da me gađaju stvarima kada stvarno počnem da govorim.

Konačno, Gadž je odlučio da neko stvarno baci limenku piva na mene. Čovek zadužen za rekvizite doneo je gore, što je brže mogao, gumenu limenku za pivo i dao je Čarliju Megvajeru, našem prvom asistentu režisera i dobrom prijatelju. Čarli je dobro bacio limenku, ali je ona odskočila. Očigledno to nije bilo dobro.

Stajao sam tamo razmišljajući, o-o, ali ništa nisam rekao.

Kazan je odlučio da proba s pravom praznom limenkom piva. Čarli je bacio limenku, ali ni to nije bilo dobro. To nije bio udarac koji je Gadž imao na umu.

„Dobro“, rekao je Gadž, „napuni je do pola s vodom.“

Čovek zadužen za rekvizite vratio se noseći konzervu. Čarli je rekao: „Ja to neću da bacim.“

Niko nije hteo da se dobrovoljno prijavi. Konačno je Kazan sam rekao: „Daj mi to“, popeo se na merdevine iza kamere odakle je video dobro metu.

Pogledao sam ga. „Nadam se da ćeš da je baciš dobro.“ I on je to uradio. Savršen udarac. Isekao je moje čelo. Ali šta je malo krvi za sveštenika sa dokova koji je pio i pušio? Taj ožiljak je jedan od mojih borbenih ožiljaka kojim se najviše ponosim.

Pravo snimanje za Dokove bilo je brutalno. Ne mislim da sam snimio bilo koji film gde je bilo tako hladno, skoro nepodnošljivo. Ne samo dan ili dva već u toku celog snimanja. Prosto nismo mogli da se dovoljno dobro obučemo. Otac Džon i ja smo bili skoro iste građe, kupio sam mu novu kapu i kaput kako bih mogao da nosim njegov tokom snimanja, ali teško da je bilo bitno šta si nosio. Kada je bilo vreme za snimanje scene, svi smo s teškoćom napuštali salamandere, velike peći na drva, postavljene tu i tamo kako bismo se ugrejali.

Sećam se i da je Sem Spigel, veliki producent, dolazio na set više puta da proveri kako film napreduje. Dovezao bi se u svojoj limuzini i izašao iz nje noseći kaput od kamilje dlake i divne kožne rukavice. Kazan je pokušao da mu objasni da je to bilo uvredljivo za radnike koji su radili na filmu kao statisti. Neki od tih rad-nika su jedva mogli da priušte odrpanu jaknu, ali su se razbijali od posla da bi nam pomogli koliko su mogli. Sem jednostavno to nije shvatao. Konačno, Kazan je prekinuo rad. Rekao je Spigelu: „Neću snimiti ni jedan jedini kadar ovog filma dok ti ne napustiš set.“ To je Spigel razumeo; vreme je bilo novac. Nestao je u svojoj toploj limuzini i kamere su nastavile da snimaju.

Tramvaj zvani želja: Marlon Brando, Elia Kazan, Karl Malden i Kim Hunter Ispostavilo se da su radnici sa dokova bili divni ljudi koji su bili uzbuđeni što će kamera snimati njihova lica (za razliku od profesionalnih statista koji su pokušavali da se sakriju kako ne bi bili prepoznati i zbog toga pozvani da urade još neku scenu). Rad s tim ljudima promenio je moju glumu. Odmah upiješ njihov stil i otkriješ da ako nisi kao oni, ako si „glumio“, odudarao si tamo kao bolestan prst. Filmovi kao Dokovi naučili su me da moram da učinim da moja gluma izgleda jednostavno, kao negluma, kao da bi svako to mogao da izvede. Ponovo se vraćam na sportske metafore. Nekada gledaš nekog atletu i misliš: „Ja mogu to da uradim.“ Sav trening mora da nestane i napor mora da bude nevidljiv u tom trenutku – ronjenje, bacanje ili scena – kada se sve uklopi u jedno.

Snimanje Dokova je pored vremena imalo i drugih neprijatelja. Bilo je trenutaka kada bi proveli ceo dan snimajući, na primer, scene u parku, da bi sledećeg dana po dolasku u isti park saznali da moramo da snimamo isto to samo na drugom mestu. Odjednom bi dozvole koje smo imali bile opozvane preko noći. Kazan i Čarli Megvajer morali bi da požure da nađu neko drugo mesto, koje bi izgledalo kao mesto snimanja iz prethodnog dana. Glasina se već širila da film nije u interesu mafije i oni su mogli da ukinu dozvole u roku od nekoliko minuta. Bili smo srećni što smo unajmili ogromnog Tonija Galenta i neke druge bivše boksere kao statiste. Oni su bili naša prva linija zaštite.

Čak su i privatne lokacije bile teške. Sećam se da je ekipa morala da nosi svu svoju opremu uz stepenice do petog sprata da bi došli do lokacije na krovu, gde je Teri, koga je Marlon igrao, držao svoje golubove. Taj dotični krov je bio u sredini bloka, tri zgrade od ugla ulice. Otkrili smo da je prva zgrada na uglu imala lift koji ide do krova, pa smo platili da bi koristili taj lift i odatle hodali preko do drugog, pa do trećeg krova. Nakon par dana snimanja na krovu, vlasnik druge, srednje zgrade, istrčao je napolje i zapretio:

„Ne možete više da prelazite preko mog krova!“

On the Waterfront: Marlon Brando i Karl MaldenKazan je pokušao da reši problem. Sve se ponovo dizalo do krova zgrade gde smo radili pomoću kanapa i kada bi se završilo snimanje za taj dan, ekipa je spuštala dole sve kablove i osvetljenja. To je trajalo jedan dan. Na kraju smo platili čoveku za neverovatnu privilegiju hodanja preko njegovog krova.

Naravno, usred tih logističkih noćnih mora i tegoba, Marlon je još jednom ostavljao svoj trag na liku koji će definisati njegovu genijalnost. Svi pomisle na scenu na zadnjem sedištu taksija s Rodom Stajgerom. „Ti si mi bio brat, Čarli.“ Ali primer Marlonove instinktivne domišljatosti, koja meni pada na pamet, jeste scena u kojoj on hoda kroz park s Evom Meri.

Sećam se da je Evin problem bio, što je veoma razumljivo, da opravda svoje zastajkivanje da bi pričala s njim. Jednostavno, to joj nije delovalo prirodno. Dok su Kazan i ona o tome raspravljali, Marlon joj je rekao: „Skini svoje rukavice i, dok hodaš, ispusti jednu.“ Tokom sledećeg snimanja, uradila je ono što joj je predložio, i on je nonšalantno podigao rukavicu dok je nastavljao sa dijalogom. Mnogi ljudi koji su gledali film mogu da se sete kako je nastavio da se igra s rukavicom – vrteći je, probajući je na svojoj ruci – dok su nastavljali da hodaju i pričaju. Taj mali deo zaposlenosti promenio je ceo izgled scene. Dao joj je razlog za oklevanje; morala je da dobije svoju rukavicu nazad. I fizički deo igranja njenom rukavicom, dao je njegovom liku određenu ranjivost, koju nismo videli do tog trenutka. Taj deo je bio pravi Marlon. Ono što me je zadivilo bila je brzina kojom je došao do te ideje. Nije morao da razmišlja o tome, to je bio njegov instikt na poslu.

Danas se ljudi pitaju da li smo znali da smo pravili „klasik“. Ne verujem ikome ko bi na to pitanje odgovorio sa „da“. Kada snimaš film, radiš u delovima od dva i tri minuta; kako možeš da znaš šta će se desiti kada se to sve sastavi? A zatim, kako možeš da predvidiš kako će publika da reaguje?

Plakat za Baby Doll: Karl Malden i Carroll BakerNiko od nas koji smo radili na filmu Bejbi Dol nije mogao da predvidi kako će svet reagovati na taj film. Bejbi Dol je nastao od dve priče Tenesija Vilijamsa – Dvadeset i sedam vagona punih pamuka i Nezadovoljavajuća večera. Kazan je mislio da će objedinjavanjem te dve priče nastati dobar film. Tenesi se složio i počeo da spaja te dve priče u scenario.

Dobio sam ulogu Arčija Lija, vlasnika starog oronulog dućana pamuka u malom gradu u Misisipiju. Dva glumca iz Glumačkog studija debitovala su na filmu, Eli Volč i Kerol Bejker, zatvarajući trougao. Priča se vrti oko veze između mog lika, Arčija Lija, i nje-gove maloletne neveste. Arči je obećao ocu Bejbi Dol, na njegovoj samrti, da će paziti na njegovu ćerku, tako da je njen otac pristao na taj čudan brak. Ali onda Arči i Bejbi Dol postižu svoj mali dogovor. Neće stupiti u brak do njenog dvadesetog rođendana. Upoznajemo se scnjima na noć tog rođendana. Nepotrebno je reći da je Arči bio veoma frustriran i nervozan. Kako bi se dodala so na ranu, autsajder – stranac, ni manje ni više – izvesni Silva Vakaro, doselio se u grad i otvorio novi dućan pamuka. Vakaro ugrožava njihovu kuću i njihov svet, koji je mali i patetičan kao i razrušeni gradić u Misisipiju u kome žive.

Ljubavni trougao: Eli Wallach, Karl Malden i Carroll BakerIšao sam zajedno s Kazanom u Benoit, Misisipi, par nedelja pre početka snimanja kako bismo pronašli lokacije za snimanje i osetili duh okruga. Hodali smo uzduž i popreko glavnom ulicom samo gledajući naokolo, upijajući atmosferu. Pričali smo sa šerifom; upoznali smo gradonačelnika koji je, prikladno, ta-kođe posedovao prodavnicu alata. To je bio takav grad, tip grada u kome su ljude zvali Velika Mama i Veliki Tata. Imao je tu atmosferu. Naravno, takođe je odavao utisak utemeljene predrasude i neznanja. Ljudi koji su živeli u Benoitu u to vreme bili su, uglavnom, sitničavi ljudi puni predrasuda, hiljadu i nešto ljudi belaca sa društvenog dna uzdigli su se na nivo prave umetnosti. Kao Arči Li, ja bih verovatno bio pravi primer toga.

Počinjala je sezona lova na jelene i Gadž i ja smo samo o tome slušali dok smo istraživali grad. Kada nas je jedan od meštana pozvao da pođemo s njim, pomislio sam da bi to bila dobra šansa da vidim kako Arči Li zaista živi.

Bilo je tu oko desetoro ljudi, sa dvadeset i pet pasa, dvadeset pušaka i mnogo celonoćnih pijančenja dok su čekali da sezona lova počne. Prekratio sam vreme čitajući sportski magazin u kome sam našao kako se lovi, gde da nišanim, kada da pucam.

U četiri sata ujutru počeli su da dele oružje. Dali su mi sačmaru, ali kada sam pokušao da je otvorim da ubacim patronu, nisam mogao. Jedan momak je imao karabin, vojničku pušku, i rekao sam mu da bih mogao da rukujem jednom od njih. Napunio je i dao mi je devet rezervnih metaka da stavim u džep. Nisam zapravo očekivao da ću bilo šta da ulovim. Shvatio sam da sam tu samo da bih osetio atmosferu.

Hodali smo i pričali, taj momak i ja, dok nismo došli do drveta. Rekao je: „Ti stani ovde. Ja ću ići još nekih sto metara. Ako ti treba bilo šta, samo dovikni.“

Stajao sam tamo. Sunce je tek počelo da izlazi. Začuo se lavež pasa u gustoj šumi, ali se ništa nije videlo. Prošlo je još pola sata kada se iznenada pojavila srna koja skače. Taj prizor mi je oduzeo dah. Ne zadugo, na oko 70 metara od mene, zaustavio se jedan jelen sa ogromnim rogovima. Samo je tamo stajao. I ja sam stajao. Nije se pomerao. Nisam ni ja. A onda je Arči Li preuzeo stvar. Podigao sam karabin u liniji oka i povukao obarač. Uradio sam upravo ono što je u magazinu naloženo, nišaneći iznad nogu kako bih pogodio srce.

Njegove četiri noge su samo poletele u trenu. Trebao mi je minut da dođem do daha. Uspeo sam da viknem: „Mislim da sam pogodio jednog!“ pre nego što me je obuzela jaka mučnina.

Gromoglasna čestitanja su me povratila. Neko je poslao džip da pokupi jelena. Ali to je bio kraj mog dana. Osećao sam se previše loše da bih uradio bilo šta, osim da odem nazad u kamp. Dok sam prilazio bliže brvnari, shvatio sam: mogao sam da pucam u zemlju i da kažem da sam promašio. Zašto to nisam uradio? Bila je to krivica Arčija Lija.

Sve što sam znao jeste da nikada više neću loviti. Cela epizoda samo pokazuje kako glumac može da se izgubi u ulozi. Zaista sam se osećao kao da sam dublje ulazio pod kožu Arčija Lija, i to mi je dalo slobodu da uradim nešto što inače nikada ne bih.

(Nastaviće se)

Oceni 5