Rehabilitacija ogovaranja
Ranna 03 S

Photo: Pinterest

Trač kao društvena odgovornost

Ogovaranje ima lošu reputaciju – od tabloida punih nepristojnih tračeva o slavnim osobama do loše odgojenih tinejdžera u televizijskim serijama poput Gossip Girl. No iako bi ga neki otpisali kao neutemeljenu glasinu, trač je ključni dio npr. političkog života, i način na koji svijet funkcionira.

Žene tračerice su prezastupljene u popularnim stereotipima. Neformalno istraživanje stotinu Googleovih fotografija tračanja otkrilo je da su na 62% fotografija samo žene, na 7% samo muškarci, dok 31% pokazuje da tračaju i žene i muškarci. Ovo pojačava popularan i dugotrajan mit da muškarci ne tračaju, ali istraživanja pokazuju da muškarci i žene ogovaraju jednako.

Ogovaranje se može pratiti kroz povijest, sve do porijekla jezika. Evolucijski psiholog Robin Dunbar čak tvrdi da je jezik evoluirao kako bi ljudima omogućio tračanje. Od svog najranijeg oblika do danas, trač je bio način prenošenja društveno korisnih informacija o tome kome možete (a kome ne) vjerovati, tko je grebator a tko priča gluposti.

Ovakva vrsta trača proizvela je društvenu koheziju i ublažila društvene sukobe. U srednjem vijeku, riječ ogovaranje (izvorno godsibb što znači “sponzor na krštenju”, ili “kum” na starom engleskom) evoluirala je u izraz koji opisuje žene koje su podržavale druge žene tijekom poroda . S vremenom i nakon brojnih promjena u pravopisu, pojam “tračer” poprimio je značenje poznanika, prijatelja, a kasnije i “svatkoga tko se bavi poznatim stvarima i ispraznim razgovorom”. Danas se ovaj pojam koristi i tumači na više načina, kao glagol “tračati”, imenica “tračanje”, ili označava određenu osobu koja se bavi ogovaranjem – “tračer”.

Tračevima se nije pridavalo negativno značenje sve do vremena europskog lova na vještice, od 16. do 18. stoljeća. Ogovaranje je bilo katalizator optužbi za vještičarenje i čarobnjaštvo, što bi  dovodilo do nehumane upotrebe srednjovjekovnih instrumenata za mučenje . “Brnjica za vještice” napravljena je da bi kaznila i spriječila žene da govore. Tako je započela negativna reputacija i stereotip o traču kao “ženskom govoru”.

Paradoksalno, u isto vrijeme trač kao razgovor između muškaraca proširio se kroz 17. i 18. stoljeće u engleskim kavanama. Kao ekskluzivna sastajališta obrazovanih i bogatih, kavane su bile mjesta gdje su obrazovani muškarci (malo je dokaza o ženama u kavanama, osim kao sluga) i njihovi “šegrti” dolazili demonstrirati svoju duhovitost i intelektualne talente. Tu se rodio mit da žene tračaju, a muškarci vode ozbiljne razgovore.

Moje istraživanje o traču u raznim vrstama organizacija (obrazovne, zdravstvene itd.) razbija iluziju da je trač trivijalan ili opasan ženski razgovor. Kada razgovaram s muškarcima o njihovom iskustvu s ogovaranjem na poslu, oni često započinju govoreći: “Nisam od onih koji ogovaraju, ali…”, a zatim nadugo govore o tome kako ogovaranje koriste strateški i politički.

Susrela sam se s mnogim eufemizmima za tračeve, kao što su “razgovor u radnji” (shop talk, op.prev.), “debrifing nakon sastanka” i “razgovori u hodnicima”. Čini se da se muškarci osjećaju ugodnije s ovim izrazima. Umjesto da pitate “o čemu se radi?” po povratku s odmora vjerojatnije je da će pitati “što se događa?”. Namjera iza oba pitanja je ista, ali potonje može ublažiti sram povezan s ogovaranjem. Slično tome, riječi koje sam čula da se koriste za opisivanje ljudi koji tračaju su: “oni su dobri slušatelji” i imaju dobre “vještine rada s ljudima”.

Ogovaranje na radnom mjestu

Postoji obilje radova koji zagovaraju ukidanje ogovaranja na radnom mjestu, kao i obilje knjiga koje navode duhovne razloge za protivljenje ogovaranju. Popularni stereotipi o ogovaranju prenaglašavaju negativne prosudbe kao rezultat tračanja. Međutim, ogovaranje se može povezati i sa suosjećanjem, empatijom i primjećivanjem nečije patnje. Ogovaranje je način izražavanja emocija, kako pozitivnih tako i negativnih. Način “ispuštanja pare” i emocionalna reakcija na uočenu društvenu nepravdu.

Postoje i trenuci kada ogovaranje postaje izraz zabrinutosti zbog neetičkog ili neprofesionalnog ponašanja, na primjer kada svi znaju za slučaj seksualnog zlostavljanja, ali nitko ne govori o njemu. Kada je tema ogovaranja loša praksa u organizacijama, to može djelovati kao rani signal upozorenja na koji treba obratiti pažnju, a ne zanemariti ga ili ignorirati.

Ne kažem da je svaki trač dobar. Postoje trenuci kada ogovaranje može naštetiti ugledu ljudi i organizacija. Negativno ogovaranje je oblik maltretiranja, koji je štetan za dobrobit ljudi. Odluka o tračanju, ili protiv njega, uvijek je etička odluka.

Novo razumijevanje

Ogovaranje je doživjelo postepenu rehabilitaciju otkako sam počela istraživat i pisati o njemu prije više od dvadeset i pet godina. Kao što pokazuje moja nedavna knjiga “Trač, organizacija i posao”, trač se ozbiljno shvaća kao tema istraživanja u komunikaciji i poslovanju.

Globalno, pokret #MeToo promijenio je percepciju ogovaranja, kao i rast “kulture progovaranja” (speak up culture, op. prev.) i stvaranje psihološki sigurnih okruženja u kojima se istina može reći bez straha od optuživanja. Zviždači i zviždanje ključni su za razotkrivanje nedoličnog ponašanja ili skrivenih prijetnji, kao i za održavanje otvorenog društva. Fokus se sada pomaknuo s ogovaranja kao problema samog po sebi na ogovaranje kao način predstavljanja “problema koji stoji iza problema”, na taj način razotkrivajući strukturna pitanja koja su gurnuta pod tepih.

Pandemija je također razotkrila dobrobit ogovaranja. Gotovo preko noći, lockdown je onemogućio ležerne razgovore koji spadaju pod trač: razgovore u redu za kavu, ili razgovore prije ili poslije sastanaka. Kako se mnogi ljudi vraćaju u normalu, možda će shvatiti koliko su ti mali trenuci tračanja važni za društvene veze i suradnju.

*Tekst originalno objavljen u The Conversation prenosimo s prijateljskog portala Digitalna demokracija

Oceni 5