Merlinka festival: Dokumentarni film "Framing Agnes“ (2022)
Framing Agnes 01 S

Photo: Screenshot

Trag koji ostaje za nama

Reditelj Chase Joynt snima baš takve priče – već je s njegovim prvim dokumentarnim filmom No Ordinary Man (2020) bilo jasno da nema nameru da nam prepričava ono što se dogodilo – on priču grabi, potpuno je uzima, a s njom i istoriju koju su toliki pokušali da izbrišu. Dokumentarac o transrodnom džez muzičaru Billyu Tiptonu ispravlja ono što su mediji zakuvali nakon njegove smrti i izgubljenu priču o trans heroju vraća tamo gde joj je mesto.

Ordinary Man nije kao drugi dokumentarci – Joynt je izabrao da istorijsku građu kombinuje s delovima koje glume transmaskulini glumci. Svaki od njih oživljava muzičara, pa se tako stvara skup paralelnih verzija iste ličnosti. Ali to nije sve – glumcima je dopušteno da ulogu napuste, da se vrate u sebe i kažu šta njima znači ono što su za sobom ostavili ljudi kao Tipton. Na taj način se istorija stavlja u savremeni kontekst, a isto se dešava i u filmu Framing Agnes.

Važno je da se ispriča priča, ali je bitno i ko tekst govori. Glumice glume isečke iz istorije, prošle priče koje nikada pre nisu izašle iz prašnjavih arhiva. Delići trans istorije sklapaju veću sliku, veliku, krupniju od svih tranasfoba i TERF feministkinja zajedno.

Iz istoimenog kratkog filma koji je izašao 2019. godine nastao je duži, a prati delove iz života šestoro trans ljudi koji su se sa svetom hvatali u koštac pedesetih godina prošlog veka. Film je baziran na delovima iz transkripta intervjua s doktorima Haroldom Garfinkelom i Robertom Stollerom sa Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu (UCLA), a ono što je tamo zapisano nisu obične reči, već moćno oružje, svedočanstvo o hrabrim trans ženama i muškarcima koji su se za sebe borili onda kad su ih hapsili, vređali i ubeđivali da ne postoje, da su izuzeci od pravila od kojeg se ne odstupa.

Jedna od učesnica je i Agnes, trans žena koja je bila prinuđena da obmane lekare da bi dobila ono što joj pripada (tvrdila je da je rođena kao interseks osoba). Pokušavajući da demistifikuju ovu priču, autori filma su pronašli intervjue s još petoro drugih ispitanika (Barbara, Georgia, Denny, Henry i Jimmy), a da se to nije dogodilo možda niko nikada za njih ne bi čuo. Srećom nije, pa je šestoro glumaca intervjue naučilo napamet. Svaki je slog od neprocenjive vrednosti i kaže – nismo od juče, oduvek smo ovde, ovo su naša stopala, naši tragovi.

To ne znači da je Framing Agnes film o ovih šestoro ljudi – baš kao i u dokumentarcu Ordinary Man reditelj glumcima dopušta da se vrate u sebe i kažu šta misle o onome što su izgovorili, te kako se to slaže s njihovim iskustvom, s životima koje žive sedamdeset godina posle onih koje glume. Sve je i dalje tu – radost, tuga, muka, bes koji se s pravom oseća, jer retko bi se ko pomirio sa svetom koji je učinio sve da mu uskrati život, ali i prošlost –ono što se dogodilo LGBTIQ+ osobama pre, sve ono što se događa danas u bilo kojem delu sveta, desilo se i dešava se svima nama. Zato je naše.

Jedna od važnijih stvari (a mnogo ih je) u Framing Agnes je i odnos prema vidljivosti – iako ponavljamo da je važna, ponekad je opasna, posebno ako ste trans žena koja nije bela. Kad se 1952. godine pojavio tekst o Christine Jorgensen, američkoj ratnoj veteranki, glumici i trans ženi, javnost nije reagovala previše burno. Komentari su mahom bili pozitivni, a eksperti objašnjavaju zašto – jer se radilo o beloj ženi koja se lepo oblačila i imala dovoljno novca. Isto je važilo i za Agnes.

U tom smislu je zanimljiva priča ispitanice koja nam objašnjava zašto je nevidljivost nekad spas – kuća je utočište od neprijateljskog sveta, ali samo za one koji imaju sreće da se izgledom utope u većinu. Boja kože i broj cifara na bankovnom računu su značili razliku između života i smrti – samo su beli, dobro plaćeni građani mogli da se dočepaju predgrađa. Za trans osobe koje se u tu sliku nisu uklapale obična šetnja kroz grad je mogla da predstavlja smrtnu opasnost. Hodanje je za njih skoro jednako opasno i danas.

Framing Agnes je istorija, film napravljen od arhivskih snimaka koji nikada nisu snimljeni. Ali tako odglumljeni nisu ništa manje uverljivi – jedan od glumaca ističe da je zanimljivo to što se ne zna kojim su tonom ispitanici i ispitanice izgovarali zapisane rečenice, ali kako god da se neka reč interpretira važno je jedno – svaku je izgovorila neka trans žena, ili neki trans muškarac u vreme kad svet nije ni znao da postoje. Tako ograničene, izgovorene u nekoj kancelariji i zatvorene u  arhive ipak su revolucija, jer pobuna počinje od prvog izgovorenog sloga. Ponavljam još jednom – Framing Agnes je istorija i vrlo važan film.

Ovde možete da vidite ceo program Merlinka festivala.

Oceni 5