Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (2)
Anton Pavlovič Čehov

Photo: holeousia.com

Tragač za blagom, vrač, mađioničar

III

„S onim što se dogodilo mi se ne možemo pomiriti, niti možemo a da se ne pomirimo; sredine nema.“ „Delati“ u takvim uslovima nije moguće, stoga preostaje da se „bacimo na pod, vrištimo i udaramo glavom o pod“. Tako Čehov govori o jednom svome junaku, ali bi to mogao da kaže za sve, bez izuzetka. Čehovljeva brižnost ih je stavila u takav položaj da im preostaje samo jedno: da padnu na pod i da udaraju glavom o zid. Sa tajanstvenom i zagonetnom upornošću oni odbacuju sve ponuđene načine da se spasu. Nikolaj Stepanovič, stari profesor („Dosadna priča“) mogao bi pokušati da se zaboravi ili pronađe utehu u uspomenama iz svoje prošlosti. Ali uspomene ga samo uznemiravaju. On je bio izvanredan naučnik, a sada mu ništa ne ide od ruke. Na predavanjima on je pažnju slušalaca mogao da drži dva sata, a sada jedva da izdrži i petnaest minuta. Imao je prijatelje i drugove, voleo je svoje učenike i saradnike, svoju ženu, svoju decu, a sad mu ni do čega nije stalo. Ako ljudi i probude u njemu neko osećanje, to je samo mržnja, zloba i zavist. On to mora sebi iskreno priznati, gde se ne zna zašto, radi čega i odakle ta iskrenost dolazi na mesto prethodnog osećanja, imajući u vidu ranije diplomatsko iskustvo, karakteristično za pametne ljude, da vidi i govori ono što podstiče dobre međuljudske odnose i zdravo unutrašnje raspoloženje.

Ono o čemu on sad razmišlja i ono što vidi samo truje one njegove i tuđe ionako male radosti koje krase ljudski život. On jasno oseća, ono što nikada nije osećao, čak ni u svojim najboljim danima i satima, kada je dolazio do starih teorijskih pronalaska, da je postao zločinac a da nije počinio zločin. Sve, što je on ranije radio bilo je dobro, potrebno, korisno. On priča o svojoj prošlosti i vi vidite da je on uvek bio u pravu i da je mogao dozvoliti najsurovijem sudiji da ga u svako doba dana i noći poseti i proveri, ne samo šta čini, već i šta misli. A sad ne samo da bi ga svaki prolaznik osudio, nego i on sebe sam osuđuje.

Otvoreno priznaje da je sav satkan iz zavisti i mržnje. „Najbolje i najsvetlije pravo kraljeva“, reći će on, „to je pravo pomilovanja. I ja sam se uvek osećao kao kralj, bio sam snishodljiv, sa zadovoljstvom sam opraštao na sve strane… Ali sada više nisam kralj. U meni se događa nešto što dolikuje samo robovima: mojom glavom i danju i noću lutaju zle misli, a u duši su mi gnezdo svila osećanja za koja ranije nisam ni znao. Ja i mrzim, i prezirem, i bunim se, i ljutim se i bojim se. Postao sam preterano strog, razdražljiv, neljubazan, nepoverljiv, prezahtevan… Šta to znači? Ako su nove misli i nova osećanja proizišli iz promene ubeđenja, otkuda onda ta promena? Zar je svet postao gori, a ja bolji, ili sam ranije bio slep i ravnodušan? Ako je ta promena proizašla iz opšteg opadanja fizičkih i umnih moći – pa ja sam bolestan i svaki dan gubim u težini, onda je moj položaj žalostan; znači, moje nove misli su nenormalne, nezdrave i ja treba da ih se stidim i da ih smatram nezdravim.“

Šta radi Čehov? Umesto da ravnodušno prođe pored njega, on staje na stranu izopačenog ludaka, posvećuje desetine stranica njegovim „duševnim preživljavanjima“ i postepeno dovodi čitaoca do toga da se umesto prirodnog i normalnog osećanja gađenja u njemu rode nepotrebne i opasne simpatije prema biću koje se raspada i truli

Takvo pitanje postavlja stari profesor pred smrt, a zajedno s njim i Čehov. Šta je bolje? Da budete kralj ili stara, zavidna zla žaba, kako on sebe naziva na drugom mestu. Pitanje je, nema sumnje, originalno. Vi po navedenim rečima osećate uz kakvu muku je Čehov došao do originalnosti – i sa koliko radosti bi u tom trenutku, ukoliko bi spoznao „novu“ tačku gledanja, dao sve svoje originalne misli za najjednostavniju, najbanalniju sposob-nost da bude dobronameran. Njega ne muči sumnja, njegov način razmišljanja je bedan, odvratan, sramotan. Njegovo raspoloženje je i za njega mučno, kao što je to slučaj s njegovim spoljašnjim izgledom koji on opisuje na sledeći način: „Ja predstavljam čoveka starog 62 godine, ćelave glave, veštačkih zuba i sa neizlečivim tikom. Koliko je moje ime sjajno i lepo, toliko sam bezbojan i ružan. Glava i ruke mi se tresu od nemoći; vrat kao u jedne od Turgenjevljevih junakinja, sličan dršci kontrabasa, grudi upale, leđa uzana. Kada govorim ili čitam, usta mi se krive u stranu; kada se osmehujem – celo lice se pokriva staračkim mrtvačkim borama.“

Dobro izgleda? A razmišljanja? Kad bi sa strane neko pogledao na ovakvog bogalja, i u srcu najboljeg i najosećajnijeg čoveka rodila bi se strašna misao: treba što pre dotući, ubiti ovo bedno i odvratno stvorenje ili, ako se zbog postojećih zakona ne može posegnuti za tako radikalnom merom – onda ga makar sakriti što dalje od ljudskih očiju, negde u zatvor, bolnicu, ludnicu. Koristiti načine borbe koji su dozvoljeni ne samo zakonom već i, ako ne grešim, večnim moralom. Ali vi se onda susrećete s posebnom vrstom otpora. Stari profesor nema tu fizičku snagu da se bori sa zatvorenicima, dželatima, bolničarima i moralistima – njega bi i malo dete oborilo. Ubeđivanja i moljakanja, zna i sam, neće pomoći. I on koristi očajničko sredstvo: on na ceo svet pušta strašan, divlji krik koji razdire dušu i govori o nekakvim njegovim pravima.

„Hoću da kriknem tuđim glasom da je mene, slavnog čoveka, sudbina osudila na smrt, da će za jedno pola godine ovde, u auditorijumu vladati neko drugi. Hoću da kriknem da sam otrovan; nove misli, za koje ranije nisam znao, otrovale su poslednje dane mog života i nastavljaju da napadaju moj mozak kao moskiti. I tada mi se moj položaj čini tako užasan da želim da se moji slušaoci užasnu, da skoče s mesta u paničnom strahu, da sa očajnim krikom pojure ka izlazu.“ Teško da su zaključci profesora mogli uticati na nekog – pa ja čak ni ne znam da li u navedenim rečima postoje zaključci. Ali dovoljno je samo to užasno, neljudsko stenjanje! Zamislite sliku: ćelav, odvratan starac čije ruke drhte, sa iskrivljenim ustima, osušenim vratom, izbezumljenim od straha očima, valja se po zemlji kao zver i urliče, urliče, urliče! Šta mu više treba? On je proživeo dug, ispunjen život i sada mu je preostalo da ga lepo privede kraju, možda tiho, spokojno i dostojanstveno se oprostivši od zemaljskog života. Ali on ludi i viče, poziva na sud skoro celu vasionu i grčevito se hvata za preostale dane. A Čehov? Šta radi Čehov? Umesto da ravnodušno prođe pored njega, on staje na stranu izopačenog ludaka, posvećuje desetine stranica njegovim „duševnim preživljavanjima“ i postepeno dovodi čitaoca do toga da se umesto prirodnog i normalnog osećanja gađenja u njemu rode nepotrebne i opasne simpatije prema biću koje se raspada i truli. Profesoru nema pomoći, to svako vidi. A ako mu se ne može pomoći, koja je svrha neiscrpnog oslikavanja, za šta bi grof Tolstoj rekao „razmazivanja“, nepodnošljivih muka i agonije koji neizbežno vode u smrt.

Njega je nešto instinktivno, a kasnije i nešto svesno vuklo ka suštinski nerešivim pitanjima, poput onog što se postavlja u „Dosadnoj priči“: nemoć, invalidsko stanje, ispred je neizbežna smrt i nema nikakve nade da se situacija makar malo promeni. Takva težnja, bez obzira da li je instinktivna ili svesna, zasigurno protivreči svim zahtevima zdravog razuma i normalne volje

Kad bi „nove“ misli i osećanja profesora sijali od lepote, plemenitostiipožrtvovanosti,bila bito druga priča. Čitalac bi mogao nešto da nauči. Ali, kao što se vidi iz Čehovljeve pripovetke, sve te osobine su odlikovale stare misli njegovog junaka. Sada kada ga je posetila bolest, u njemu se nastanilo nepresušno gađenje prema svemu što makar izdaleka podseća na uzvišena osećanja. Kada mu se njegova vaspitanica Kaća obrati za savet šta da radi, on – poznati naučnik, prijatelj Pirogova, Kavelina i Nekrasova, koji je predavao tolikim generacijama mladih – ne zna šta da joj kaže. U svom sećanju besmisleno traži nizove lepih reči, ali njihov značaj je za njega izbledeo. Šta da joj odgovorim? – pita on sebe. „Lako je reći ‘radi’, ili ‘razdaj svoje bogatstvo siromašnima’, ili ‘spoznaj samog sebe’, i baš zato što je lako reći, ja ne znam šta da odgovorim.“ Kaća, još uvek mlada, zdrava i lepa žena, zaslugom Čehova, kao i profesor, upala je u zamku iz koje je teško pobeći. I od trenutka kada je okusila beznađe, ona je pridobila sve simpatije autora. Dok je čovek vezan za neki posao, dok čovek ima nešto pred sobom, Čehov je prema njemu ravnodušan. Ako ga i opisuje, često to čini na brzinu, i uz nezainteresovanu ironiju. A kada on zaluta, pa se izgubi tako da ga nikakvi pokušaji ne mogu izvući, tada se Čehov budi. Tad se kod njega pojavljuju boje, energija, stvaralački polet, nadahnuće. U tome je, možda, tajna njegove političke indiferentnosti. Bez obzira na svoje nepoverenje prema usrećiteljskim planovima za bolju budućnost, Čehov nije bio u potpunosti ubeđen, očigledno, kao što nije bio ni Dostojevski, da su društvene reforme i nauka nemoćni.

Koliko god da je socijalno pitanje teško, ono se ipak da rešiti. Možda je ljudima suđeno da u jednom trenutku pronađu svoj kutak na zemlji i to tako da žive i umiru bez muka, te da dalje od toga čovečanstvo i ne može da ide. Možda autori obimnih traktata o progresu predoče i naslute nešto novo. Ali upravo zbog toga Čehovu je tuđ njihov poduhvat. Njega je nešto instinktivno, a kasnije i nešto svesno vuklo ka suštinski nerešivim pitanjima, poput onog što se postavlja u „Dosadnoj priči“: nemoć, invalidsko stanje, ispred je neizbežna smrt i nema nikakve nade da se situacija makar malo promeni. Takva težnja, bez obzira da li je instinktivna ili svesna, zasigurno protivreči svim zahtevima zdravog razuma i normalne volje. Ali od Čehova, od iskidanog čoveka, ne možemo ništa drugo očekivati. Svako zna ili je čuo za beznađe. Svuda naokolo se ispred naših očiju događaju strašne, nepodnošljive tragedije i kad bi svaki stradalnik, poput Nikolaja Stepanoviča, dizao toliku uzbunu, život bi se pretvorio u pravi pakao. Nikolaj Stepanovič ne bi trebalo da vrišti o svojim mukama na ceo svet, već da se potrudi da druge ljude opterećuje što je manje moguće. I Čehov bi bio dužan da mu na sve načine pomogne u tom časnom poslu. Zar ima malo dosadnih priča na ovom svetu – ne možeš svih ni da se setiš! Zapravo, u takvu vrstu spadaju priče kao što je ova Čehovljeva, a njih bi trebalo s posebnom pažnjom i što usrdnije skrivati od ljudskih očiju.

Ovde imamo posla sa raspadanjem živog organizma. Šta biste vi rekli čoveku koji se usprotivio predanju o zemlji mrtvih, onome ko bi počeo da iskopava iz groblja tela koja se raspadaju i trule, pa makar se pozivajući na to da je reč o telima njemu bliskih, čak poznatih, proslavljenih, genijalnih ljudi?! Kod normalnog čoveka takva radnja ne može da izazove ništa osim gađenja i straha. U stara vremena čarobnjaci, vidovnjaci, vračevi su, po predanju, komunicirali s mrtvima i nalazili u tom jezivom opštenju nešto poput zadovoljstva ili čak potpuno zadovoljstvo. Ali oni su se obično u šumama i pećinama krili od ljudi, odlazili u pustinje ili planine da bi se tamo, u samoći prepustili svojim neprirodnim naklonostima. I ako bi slučajno bile otkrivene njihove radnje, zdravi ljudi su odgovarali lomačama, vešalima, mučenjima. Ono što se imenovalo kao zlo, izvor i početak najstrašnije vrste zla, bilo je interesovanje za leševe i opsednutost tim interesovanjem. Čovek je praštao svaki zločin: svirepost, nasilje, ubistvo, ali nikad nije opraštao neuzvraćenu ljubav i potragu za tajnom smrti. U tom smislu savremenost koja je slobodna od predrasuda nije mnogo napredovala u poređenju sa srednjim vekom. Možda je razlika samo u tome da smo mi, zauzeti praktičnim poslovima, izgubili prirodan osećaj za dobro i zlo. Sa teorijske strane mi smo čak ubeđeni da u današnje vreme nema, niti može biti magova i vračeva. Naša sigurnost i zaslepljenost po tom pitanju išle su toliko daleko da su skoro svi u Dostojevskom videli samo umetnika i publicistu, i ozbiljno se sporili s njim tek o tome da li ruski narod treba da uzme prut ili da ide na Konstantinopolj.

Samo je Mihajlovski donekle naslućivao o čemu je reč i nazivao je autora Karamazovih tragačem za blagom. Ja kažem da je nejasno naslućivao, jer mi se čini da je pokojni kritičar izneo ovo zapažanje delimično u prenesenom, a ujedno i u ironičnom smislu. Bez obzira na to, nijedan drugi kritičar Dostojevskog nije izgovorio ni približno ovako tačnu misao. I Čehov je bio tragač za blagom, vrač, mađioničar. Time se može objasniti ovo isključivo interesovanje za smrt, raspadanje, truljenje, beznađe.

Pogled na svet i ideje koje mnogi ravnodušno prihvataju – u suštini, drugačiji odnos te nevine stvari ni ne zaslužuju – za Čehova su predmet teške, neprekidne i nemilosrdne mržnje. On ne može odmah da se oslobodi vlasti ideja i stoga započinje dug, uporan i spor, ja bih rekao, partizanski rat sa tiranima koji su ga porobili

Nije Čehov, naravno, jedini koji je kao glavnu temu svojih dela uzimao smrt. Ali ne radi se o sadržaju, već o tome kako se taj sadržaj tumači. Čehov to ovako razume: „U svim mislima, osećanjima i shvatanjima“, priča on, „kakve ja stvaram o svemu nema ničeg opšteg, što bi sve to povezivalo u jednu celinu. Svako osećanje i svaka misao žive u meni zasebno i u svim mojim mišljenjima o nauci, književnosti, učenicima i u svim slikama koje stvara moja mašta, čak ni najiskusniji analitičar neće naći ono što se naziva opštom idejom, odnosno bogom živog čoveka. Ako nema toga, znači nema ničega. U takvoj bedi dovoljna je bila ozbiljna bolest, strah od smrti, sticaj okolnosti i ljudi, pa da se sve ono što sam smatrao svojim pogledom na svet i u čemu sam video smisao i radost svoga života, prevrne tumbe i razbije se u paramparčad.“ U ovim rečima je izražena jedna od „novijih“ Čehovljevih misli, što će kasnije definisati i njegovo celokupno stvaralaštvo. Ona je izražena u skromnoj, pokajničkoj formi – čovek priznaje da nije kadar podrediti svoje misli višem cilju i u toj nemogućnosti vidi svoju slabost. I to bi moglo biti dovoljno da se, na neki način, zaštiti od žaoke kritike i suda javnog mnjenja. Mi rado opraštamo grešniku koji se kaje! Potpuno je suvišna blagonaklonost, jer da bi se iskupila krivica, nije dovoljno priznati da si kriv. Šta imamo od toga što je Čehov posipao glavu pepelom i javno priznao da je „krivac“ ako se unutar sebe nije promenio?

Ako u ono vreme kada je rečima priznao boga (mada sa malim slovom) kao opštu ideju, ništa nije uradio za tu ideju. Na rečima je kadio tamjanom u slavu „boga“, a u stvari ga proklinje. Pre bolesti „pogled na svet“ mu je donosio radost, a sad se sve raspalo u paramparčad! Zar nije prirodno da se postavi pitanje da li mu je njegov „pogled na svet“ nekad donosio radost? Možda su radosti imali svoj vlastiti autonomni izvor, a pogled na svet je dobijao pozivnicu kao general na svadbi zarad njene spoljašnje veličanstvenosti, ali nikada nije igrao značajnu ulogu? Čehov podrobno pripoveda o tome kakve su mu radosti donosili naučni radovi, rad sa učenicima, porodica, lep ručak i tako dalje. Pri tome pogled na svet je imao ideju u sebi i to ne samo da nije smetalo, već kao da je ulepšavalo život. Na taj način se činilo da zarad ideje i radiš, i stvaraš porodicu, i ručaš. A sada kada si zarad ideje primoran da ne radiš, mučiš se, noćima ne spavaš, s gađenjem gutaš bezukusne zalogaje, pogled na svet se raspao u paramparčad! Iz toga proizlazi, čini se, da pogled na svet ide uz ručak, ručak bez pogleda na svet takođe godi (to ne treba dokazivati), a pogled na svet an und für sich (1) nema nikakvu vrednost. U tome je suština navedenih Čehovljevih reči.

On u sebi, užasnut, priznaje postojanje takve „nove“ misli. Čini mu se da je samo on tako slab i ništavan čovek, dok će drugi živeti samo od ideja i pogleda na svet… Ispostavlja se da je tako ako poverujete u ono o čemu ljudi pričaju u knjigama… Čehov na različite načine bičuje, muči, trza sebe, ali ne može promeniti stvar. Još gore! Pogled na svet i ideje koje mnogi ravnodušno prihvataju – u suštini, drugačiji odnos te nevine stvari ni ne zaslužuju – za Čehova su predmet teške, neprekidne i nemilosrdne mržnje. On ne može odmah da se oslobodi vlasti ideja i stoga započinje dug, uporan i spor, ja bih rekao, partizanski rat sa tiranima koji su ga porobili. Njegova borba, u celini i u pojedinim primerima, izaziva veliko i uzbudljivo interesovanje usled toga što su do sada najistaknutiji književni predstavnici bili ubeđeni da ideje imaju magijsku moć. Šta radi većina pisaca? Grade pogled na svet i uz to pretpostavljaju da se bave veoma važnim i uzvišenim poslom! Čehov je uvredio mnoge književne delatnike! Ako su ga donekle štedeli, to je bilo, kao prvo, zbog toga što je bio veoma pažljiv i što se, dok je ratovao, ponašao kao da je plaćao danak osvajaču, a, kao drugo, talentu se mnogo oprašta.

(1) Samo po sebi i radi sebe (nem.)

(Nastaviće se)

*Tekst objavljen u Beogradskom književnom časopisu, br. 46-47; preveo s ruskog Lazar Milentijević

Oceni 5