Tražimo svoje metafizičko središte i duhovnu bliskost u dalekim, odsutnim dušama

Puškin, Aleksandar Sergejevič

Povjesničari dokazuju da je ovaj veliki ruski pjesnik poginuo u dvoboju, ubio ga profesionalac. Nije im jasno, tvrdio sam jedne noći, da ga metak doduše jest pogodio, ali ga je ubila nebriga i hladnoća onih kojima je posvetio sve što je bio, ljubavi poeziju, dvoru odanost, zemlji život. To je bila moja mladalačka, romantična verzija pjesnikova života i njegove kleti. Imam sada i drugu: bio je prema svima bezobrazan, ni jednom privilegijom nikad zadovoljan, bio je pohotan, zaljubljiv, i tuđe žene dirao, prema svojoj posesivan, a i kavgadžija, svaki čas na dvoboju. Jednom je zapravo od sebe, od svoje naravi morao poginuti. Njegova poezija je nešto drugo. A ona me, na koncu, jedino zanima.

Rablais, François

Sve je svoje uradio, sve što je htio izveo, svoje napisao, sve do čega je držao spomenuo, što ga je veselilo opisao, sve koje nije mnogo cijenio obrukao, sve im po spisku, pa je s mirom umro. Na kraju je, kažu, napisao: „Nema ništa, dugovi su mi veliki, ostalo ostavljam sirotinji“. Njegova gigantska knjiga se obično svodi na spominjanje Gargantuine prekomjernosti i slične „ideje“ njegova sina Pantagruela. Ali, u toj jednoj rečenici za predanog čitatelja sada je sadržan cijeli svijet. Osnovna ideja Rablaisove knjige Gargantua i Pantagruel sadržana je u slavljenju hedonizma i samog života, a cijelo djelo cinični odnos prema suvremenicima i vladajućoj spisateljskoj maniri, groteskna slika i duhovita poruga, satira o vlastitom dobu. U toj knjizi, koja je istodobno fantastično, komično, povijesno i biografsko djelo, sve je tako prekomjerno da njene junake nikada čitatelj ne doživljava kao stvarne, ali shvaća kao hipertrofiranu sliku moguće stvarnosti, sliku utopijskog.

Nije slučajno da baš Rablais, koji je za svoje djelo rekao da je „praznik radosti“, u francuski jeziku uvodi riječ utopija. Riječ Utopija rodila se iz filozofije i poezije, ne iz prava i trgovine. Pravda i ljepota je san, teško stvarnost. Pisanje i mišljenje je utopija. Put ka onome što uistinu jesmo. Jer negdje jesmo. Jesmo svoja utopija. A cijela Rablaisova priča, koja završava putovanjem prema savršenom piću, započinje iz pučkih priča, pa nije slučajno ni da završi u takvoj „socijalističkoj ideji“ zajedničkog opijanja. Ako sam sada i sam pretjerao, to je zato što me na to naveo Rablais, nije mu lako odoljeti.

Remarque, Erich Maria

Svi su voljeli kraj knjige, a posebno kraj filma Na zapadu ništa novo. Lijepa knjiga, lijep film. Starinski. Tada je, iza Prvog svjetskog rata još postojala vjera u „čovjeka“, humanizam, nuždu mira, ljudske vrijednosti, tada je smrt u ratu još bila tragična. Poslije je postala obična. Sva značajna Remarqueva djela su nastala nakon Prvog svjetskog rata, ispunjena njegovim osobnim iskustvima, ljudskom nadom i toplinom, a gorčinom zbog zaludnih klaonica i besmislenih žrtava. Onda je „pacifizam“ najednom došao na „loš glas“, izjednačen sa kukavičlukom i izdajom. U nacističkoj Njemačkoj Remarqueove knjige su spaljivane, oduzeto mu je i državljanstvo, na smrt osudili i pogubili mu sestru, a i njega su nacisti htjeli ubiti). U ta mračna vremena od svakog „poštenog člana zajednice“ zahtijevano je da ponovo maršira, nije važno kakva je vojska, nije važno kuda ide i što radi, naša je. Kao da su tada ljudi zauvijek prihvatili ideju o nuždi rata, nasilja, terora, kao da su odustali od samih sebe i ovaj svijet poveli ka sukobu koji mora doći, ka permanentnom vojevanju, ka kraju koji će zaključiti sve, i našu povijest i kulturu i bivanje. Moj prijatelj, koji je nekoliko puta dugo, po cijelu noć sjedio sa Remarquem, pričao mi je da je bilo naprosto zaprepašćujuće koliko je pisac pio. Je li u tom bijegu od stvarnosti bilo i piščeve spoznaje o promašenosti i zaludnosti njegove vlastite vjere? I straha od svijeta u kojem je bilo sve više novog, a zastrašujućeg? Od svijeta, u kojem caruju nihilizam i ništavilo, a nade više niotkuda?

Rilke, Reiner Maria

„Samo netko beskonačno nježno

Svom tom padanju daje red i sklad“

Priča je toliko melodramska da u nju dugo nisam mogao povjerovati: Rilke se jedan dan ubode na trn ruže i umrije od trovanja nekoliko dana kasnije. Ruža, trn, pjesnik – kao da je neki balkanski šlager. A priča je ipak istinita i tako pjesniku slična. Mnogo sam toga o Rilkeu znao, o njegovim neprekidnim putovanjima, ljubavima, prijateljstvima, o djelima posebno, dosta o njemu i pisao, često ga citirao. Onda, jedan dan, na sred ulice iz mene se ponovo javi njegov stih: „Lišće pada, pada iz daljina, / kao da venu sred nebeskih tmina daleke bašče...“. U meni se sve preobrazi. Kao da sam, na trenutak, sam stao sred tih nebeskih bašči! U jedno se pretoči stih, zrak, dan, moj osjećaj, poklopi se pjesma i život. A baš je to ono što je ovaj pjesnik od pjesme očekivao. Zato je na mene njegova „poezija bîti“ djelovala mnogo više od drugih pisaca i filozofa, zato je Rilke, taj sanjar i dekadent, uobličio moj način mišljenja. Pa jednom napisah:

Jesen u mom kraju

(na način Rilkea)

Sve što bijaše ljepota nebeska

Jednom

Iz vječnosti

U zemaljsku propalost, evo, pada

Pada vrijedno, lijepo, sve što je bilo pada.

Samo netko sve to padanje

S bolom, tugom, jadom doživljava,

Koji može s mjerom i prkosom odolijeva

A drugi se padu hitno prilagođava.

Rilkeov način mišljenja, pisanja, kazivanja oblikovao je i moj vlastiti. Zato sam mu tako dugo bio vjeran, mnogo duže nego i jednoj drugoj osobi koju u životu sretoh. Mi s duhovima uspostavljamo čvršće veze nego sa slučajnim životima koje naokolo susrećemo, tražimo svoje metafizičko središte i duhovnu bliskost u dalekim, odsutnim dušama, u kojima je više istine i ljepote, više života nego u prividnoj istini dana. A kada je nađemo, s njom se združimo, s njom vječnost osjetimo. Kao i ja, onog dana.

Roth, Joseph

Ponekad pomislim da je priča o Austo-Ugarskoj monarhiji priča o zemlji kojoj sam duhovno pripadao, pa mi je kolosalna Rothova priča o ovoj monarhiji pomalo i priča o mom životu koji se, eto, nije dogodio. Cjelokupni glazbeni opus oca i sina Straussa ima nešto od dekadentnog zalaza jednog svijeta, koji nestade kao što se svečanost bala raspline u svjetlu novog svitanja. A to u sebi ima i čuveni Radetzky marš: trijumfalni, veličanstveni, a nezaustavljivi put u propast jednog velikog carstva, uz zvuke valcera, vojnih marševa i smrtonosnih kanonada. Rothovi junaci umiru sa smrću monarhije, a sve mi se čini da je ni autor, koji je umro uoči Drugog svjetskog rata, nije zaista nadživio, sigurno nikada prežalio. Zato je Radetzky marš primjeren naslov za njegovu priču o kraju jedne obitelji i jednog carstva. Roman - freska. Volim cijelu tu fresku, tu priču o povijesti. U njoj mnoge detalje. I one tužne, i one vesele. One o ganutljivim, a uzaludnim ljubavima i junaštvima, a veselilo me i kada major von Kaunitz redovno najprije naruči mineralnu vodu, kao te večeri neće piti, a na kraju uvijek bude iznesen iz kavane. Iz osobnog iskustva znam: kada počneš lumpovati kasno, završiš rano. Podsjeti me dakle to na mene samog, a i na piščevog prezimenjaka P., s kojim sam ponekad u društvu bio, a onda pokušavao otići kući prije nego što bude previše rano.

Rumi, Džalaluddin Melvana

Ako hoćeš otvoriti tajnu zemlje i neba, lozinka je: ljubav. „...nek ljubav preuzme vlast“. To je ono što je bit poezije, mudrosti i snage velikih mistika, divnih pjesnika, onih što nas uvedoše u tajnovito, što nam rekoše bez izravnog kazivanja, bez imenovanja, a poučiše nas velikom i istinitom, koje se u biće useli, pa ga biće sobom nosi, u sebi voli, svuda traži i u svemu lijepom i istinitom može prepoznati.

Sve pouzdano započinjao znanjem, ali tek „duhovno srce“ i intuicija dovode do bića transcendencije. A ona može biti shvaćena samo kroz ljubav i iskazana samo kroz poetsko. U čemu jednog dana pjesnik i mislilac Rumi dokuči da je njegov voljeni Drugi progovorio kroz njega, u njemu se oglasio i da Ga on sam izgovara. Pjesnik je postao potpuno pjesnik, jer je sam postao svoja Ljubav. Ali, ovdje zastajem: Rumijeva biografija bilježi da je živio u XIII. stoljeću, bio sufi, mistik, volio svog učitelja, Alaha još više, pa nisam siguran da njegove riječi i tekstove treba nazvati književnošću, čak ni poezijom, jer je to svjedočenje i kazivanje o Najvišem, a ne neka „lijepa književnost“, ako ovu shvaćamo kao jedan posebni, stvoreni svijet. Jednako kao što to mnogo kasnije, ali iz potpuno drugačijih razloga i na vrlo različit način, neće biti „lijepa umjetnost“ ni ono što je pisao Primo Levi. Jedno im je ipak zajedničko: u oba slučaja riječ je o krajnjem. O onome gdje riječi nedostaju, gdje riječi staju. Gdje duboki osjećaji, gdje sama tišina progovara. Gdje govori ono što su oni sami, o onome što je u njima bolno pohranjeno.