Daleko posle ponoći
Jorksir 02 S

Vera Millward, Jayne MacDonald, Josephine Whittaker, Jean Royle, Helga Rytka, Barbara Leach

Photo: IMDb

Trbosjek iz Yorkshirea – priča o rodnim predrasudama

Peter SutcliffeIako je još 2019. godine BBC emitirao doku-seriju The Yorkshire Ripper Files: A Very British Crime Story, priča o serijskom ubojici Peteru Sutcliffeu koji je 1970-ih godina ubijao, kako je policija u početku vjerovala, isključivo žene u prostituciji, popularizirana je tek nakon što je Netflix krajem 2020. objavio dokumentarni serijal u četiri epizode pod nazivom The Ripper. Sukladno tome, ubojicu su nazvali Trbosjek (The Ripper), aludirajući na viktorijanskog zločinca koji je krajem 1880-ih godina ubijao londonske prostitutke.

Iako se radi o žanru dokumentarnih filmova koji je itekako zastupljen na Netflixu (Killer Inside: The Mind of Aaron Hernandez, Murder Mountain, I Am a Killer, itd.) uradak redateljica Jesse Vile i Ellene Wood predstavlja iznimno zanimljiv serijal u smislu naglaska na rodni aspekti i odnos prema marginaliziranim skupinama, zahvaljujući čemu se radnja širi na prikaz britanskog društva kasnih 1970-ih.

Jorkširski Trbosjek, kako su ga prozvali mediji i policija, bio je vozač kamiona, Peter Sutcliffe, koji je priznao ubojstva 13 žena (iako se sumnja da se radi o puno većem broju). Cjelokupna istraga bila je obilježena nizom propusta, zanemarivanjem iskaza žena koje su prijavljivale pokušaje napada, postavljanjem težišta istrage na pismo za koje se tvrdilo da ga je poslao ubojica, a kasnije se ispostavilo da se radi o pogrešnom tragu i sl. Ovakav razvoj istrage rezultirao je dugogodišnjom potragom za ubojicom koja je okončana tek 1981. godine, i to više zahvaljujući sretnim okolnostima nego sustavnom i savjesnom pristupu policije.

Kako sam već navela, serija pruža širu sliku britanskog društva 1970-ih godina, pogotovo njegovih margina, poput potplaćenih radnika i prostitutki. Stoga scene u kojima redateljice širokim kadrovima prikazuje jorkširske kvartove u kojima su živjele seksualne radnice, kao i mjesta na kojima je policija pronalazila tijela žrtava, pokazuju socioekonomske poteškoće s kojima se Velika Britanija susretala u ovom razdoblju. Jedan od sugovornika podsjeća da je tada zbog stranog uvoza propadala teška i tekstilna industrija, pri čemu se broj radnih mjesta prepolovio.

Bilo je to vrijeme u kojemu su neki ljudi izgubili nadu, dok su se drugi preselili u London, čime su mjesta poput Leedsa i Bradforda postajala sve slabije naseljena i prosperitetna. Porast prostitucije bila je jedna od posljedica tih okolnosti. Autorice serije iznose podatak da je to bilo najizraženije u Chapeltownu, četvrti u Leedsu koja je bila poznata po prostituciji. Opisujući ove žene u prvoj epizodi, navodi se kako su to bile „žilave žene u teškim vremenima“.

Upravo je jedna od njih bila i prva žrtva, 28-godišnja majka četvero djece, Wilma McCann, koja je pronađena u Chapeltownu, svega stotinjak metara od kuće u kojoj je živjela. Iako se radilo o brutalnom ubojstvu, ono je bilo smatrano „nevažnim“ jer je istraga pokazala da se žrtva bavila prostitucijom. Slična je reakcije uslijedila i nakon ubojstva Emily Jackson. Tada je policija ustvrdila kako se radi o serijskom ubojici koji vreba isključivo prostitutke.

Vrlo skupa – i neuspješna – kampanja policije kojom su željeli dobiti pomoć građana/ki u istraziMeđutim, nakon ubojstva 16-godišnje Jayne MacDonald, prve žrtve koja se nije bavila prostitucijom, policija je shvatila kako ubojica nije toliko “izbirljiv”, već ubija žene u Chapeltownu prvenstveno zato što su “lakša meta.”

Nakon toga kreće obuhvatnija policijska istraga jer, kako je kazala policija, MacDonald je bila „nevina djevojka“  – čime se implicira da prijašnje žrtve nisu bile „nevine“. Policija uskoro pokreće niz “sigurnosnih” mjera, a jedna od njih bilo je uvođenje policijskog sata za žene, kojima je ujedno preporučeno da se kreću samo uz pratnju muškaraca.

Pripadnice i simpatizerke američkog pokreta za oslobođenje žena, koji je tada jačao, kritizirale su te mjere, upozoravajući na konstantne pokušaje ograničavanja društvene neovisnosti žena. Organizirale su i niz prosvjeda pod sloganom “Reclaim the Night” (prvi takav prosvjed organizirala je Revolucionarna feministička grupa iz Leedsa 1977. godine), tvrdeći da nije logično da se zbog zločina jednog muškarca uskraćuje sloboda kretanja svim ženama.

Dakle, događalo se ono upravo ono što su isticale pripadnice drugog vala feminizma, a to je da su muškarci ovom mjerom postavljeni u nadređeni položaj, odnosno bili su smatrani zaštitnicima koji ženama pružaju sigurnost. Paradoksalno, žene su upravo zbog muškarca bile i podvrgnute strahu. Stoga situacija u kojoj se tražilo od žena da svoju sigurnost predaju u ruke muškarca u obliku pratnje kući i sl., bila je u krajnjoj kontradikciji s činjenicom da je onaj koji je terorizirao cijelu zajednicu bio upravo muškaraca.

Isto tako, policija je savjetovala seksualnim radnicama da napuste grad. Ovo je bio način na koji se žene lišavalo prava boravljenja u javnom prostoru, kao i prisiljavanja na traženje muške zaštite, što je bilo u suprotnosti s tadašnjim feminističkim zahtjevima. Istovremeno se kod dijela žena stvorio otpor budući da su muškarci nesmetano izlazili u barove, dok se njima savjetovalo da ne izlaze, pogotovo uvečer (bar ne bez muške pratnje), i tako se izlažu dodatnom riziku.

Treba imati na umu da se to događa u vrijeme ženske emancipacije i jačanja seksualnih sloboda. Naime, kako ističe Mo Lea, jedna od preživjelih Sutcliffeovih žrtava, u britanskom društvu krajem 1970-ih prevladavao je osjećaj da je sve dopušteno. Žene su se osjećale slobodno, eksperimentirale s odjećom i izgledom, a veliku slobodu pružila im je i dostupnost kontracepcijske pilule. Veliki zamah – kasnije će se pokazati, sasvim neopravdano – dalo je i imenovanje Margaret Thatcher na mjesto premijerke. To je, navodi Lea, oduševilo mnoge žene jer su očekivale da će se stvari početi mijenjati na bolje. Međutim, postupanje policije u slučaju Trbosjekovih ubojstava pokazalo je da do toga ipak neće doći.

Drugo vrlo važno pitanje koje otvara serija, a koje je aktualno i u današnjim feminističkim okvirima, predstavlja pitanje društvenog odnosa prema prostituciji. Ovaj se problem očituje već na razini diskursa. Naime, ondašnja britanska policija, kao i većina medija, imala je puno predrasuda o ženama u prostituciji koje su, iako žrtve ubojice, na određeni način bile smatrane manje vrijednima. Kada je pronađeno tijelo Jayne MacDonald, “sasvim nevine djevojke iz obične obitelji”, policija je svojim izjavama sugerirala da prethodne žrtve nisu bile sasvim nevine. Tek tada su ozbiljno shvatili situaciju i počeli (ne baš uspješnu) potragu za počiniteljem. Stav prema ženama u prostituciji jasno otkriva izjava jednog detektiva, koji je za jednu od žrtava ustvrdio da je “do deset dana prije smrti živjela prilično pošteno, a onda se počela prostituirati.” Na taj način žrtve Petera Sutcliffea prikazane su kao moralno upitne žene koje su svojim načinom života manje-više prizivale da im se nešto loše dogodi.

S druge strane, kreiran je narativ o „normalnim mladim ženama“ koje je ubojica vrebao te koje su vrijedne veće pažnje i djelovanja, kako policije tako medija. Zbog toga Emily Baker u svom članku zaključuje kako ovakav stav zapravo znači da ubojica čije su žrtve seksualne radnice nije netko o kome bi se trebalo brinuti, za razliku od “monstruma” koji ubija “normalne” žene. U tom smislu serija jasno ukazuje na postojanje stereotipa, mizoginije i stigmatizacije seksualnih radnica, zbog čega je u konačnici došlo do ugrožavanja same istrage jer se policija fokusirala samo na one dokaze i iskaze svjedoka koji su se uklapali u njihov zamišljeni narativ.

Zanimljivo je spomenuti da je samog Sutcliffea policija intervjuirala čak devet puta u razdoblju od pet godina prije nego što su shvatili da je on počinitelj. Provevši internu evaluaciju, 1982. godine policajac Lawrence Byford sastavio je izvješće u kojem je pobrojio sve greške koje je policija napravila tijekom istrage te dao smjernice koje se i danas primjenjuju u istragama serijskih ubojstava.

Jorkširska policija u studenom prošle godine ispričala se obiteljima žrtava zbog neprimjerenog postupanja i pogreški u vođenju slučaja, kao i zbog dodatnog stresa i tjeskobe koju su policajci stvorili jezikom, tonom i terminologijom kojom su se koristili. Tom je prilikom šef policije u Zapadnom Yorkshireu istaknuo da su takav jezik i ideje bili odraz društvenog stava koji je tada prevladavao, ali da je takav stav, tada kao i danas, bio pogrešan.

Redateljice serije detaljno su prikazale način na koji je bila vođena policijska istraga, obilježena predrasudama i očiglednom mizoginijom. Istovremeno, serija vrlo jasno radi odmak od takvog shvaćanja; problematizirajući način rada policije prikazuju se i sustavni problemi britanskog represivnog sustava, nezavidna ekonomska slika te način onovremenog medijskog izvještavanja. Na tom tragu, kako je rekla poznata britanska novinarka Christa Ackroyd, zaista trebamo učiniti sve da se ovaj ubojica “vrati u sjenu, a njegove žrtve izvuku iz nje”. Stoga, unatoč određenim manjkavostima, ovaj dokumentarac to i čini (primjerice, na samom kraju možemo vidjeti imena svih žrtava).

Peter Sutcliffe umro je u studenom 2020., u dobi od 74 godine, nakon što je infekcija koronavirusom pogoršala njegove postojeće zdravstvene probleme. Služio je 20 doživotnih kazni za ubojstvo 13 žena i sedam pokušaja ubojstva.

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5