Naše društvo puno je bogova i svemogućih očeva
Mascul 02 S

Photo: voidnetwork.gr

Trebamo li novi rodni diskurs?

Aktualizacija rodnih pitanja načelno predstavlja veliku promjenu za brojna društva. Nikada se do sada na ovaj način i sa ovog aspekta nije govorilo o zaštiti ljudskih prava, o rodnim ulogama i identitetima, a neki ljudi smatraju i ovo vrijeme i najboljim vremenom za život. Kako to inače biva sa promjenama koje bivaju tretirane kao strano tijelo u organizmu, događa se odjednom da se ljudi počinju izjašnjavati, okupljati oko istomišljenika, nositi svoja obilježja, govoriti svoje stavove naglas ili ih pisati na transparente. S druge strane, zna se i dogoditi ponekad i da izvjesne promjene prođu i neopaženo, skoro bez komentara javnosti. Neke od njih mogu predstavljati i potencijal i biti od velike važnosti za razvoj društva, poput različitih izmjena i dopuna zakona, ili donošenja novih zakona koji mogu podrazumijevati strašno velike poreze za građane i građanke.

Šta je to po čemu se ove promjene zapravo razlikuju, odnosno, šta je to što okuplja i tjera ljude na ulicu ili barem na preispitivanje? Iako se često odgovor na ovo pitanje traži u medijima, te ih se smatra odgovornim, neminovno je ovdje znati kako su oni samo simptom jedne veće bolesti. Simptom kojeg svakako treba na vrijeme sanirati. S druge strane, pored medija koji penetriraju u javni prostor, puno je i drugih socijalnih instrumenata od kojih svak na sebi svojstven način opstruira i podmeće nogu. Neki od njih to rade suptilno, išaretom, pogledom, u ime nekoga ko se ne može oglasiti, nekoga ko u očima ljudi predstavlja univerzalnu pravdu i pravičnost, nekoga u koga ljudi imaju bezrezervno povjerenje i nekoga na koga ljudi jednako mogu prebaciti svoju odgovornost da previde greške sistema. To je jako dobra pozicija. Pozicija svemogućeg oca, ali iz perspektive djeteta. Također jako održiva pozicija, jer uvijek možeš igrati na kartu prividnog osjećaja kontrole nad životom i instant sigurnosti. Naše društvo puno je bogova i svemogućih očeva.

U vezi s tim, uvijek ima i ljudi koji će odgovore potražiti u nauci, racionalizaciji i intelektualizaciji. Neke procjene kažu kako će u narednih dvadeset godina više ljudi diplomirati nego ikada u čitavoj historiji čovječanstva. Nauka je važna, ali ona ne podrazumijeva razumnog čovjeka. Štaviše, znanje je dalo i jednako puno cinika koji su ogrezli u svojim stavovima koje iznova i iznova pokazuju i dokazuju. Cinizam se bilježi i kao posljedica velikog emotivnog razočarenja i sagorijevanja. Na kraju dana svi ovi instrumeni, ovakvog sastava,  predstavljaju jedan osjećaj kontrole koja se ima nad vlastitim postupcima i životom, način tretiranja i objašnjavanja promjena koje zadese pojedinca ili pojedinku. No, ono što zapravo predstavlja i dijelom odgovor na gore postavljeno pitanje jeste činjenica da se potreba za grupisanjem, oglašavanjem i izjašnjavanjem, javlja onog momenta kada čovjek osjeti da gubi kontrolu nad onim što mu predstavlja matični identitet za koji je fiksiran. Odatle i potreba za dokazivanjem i očitovanjem, no, ono što se također primjećuje i kao značajan socijalni mehanizam odbrane jeste projekcija i cijepanje, prepoznatljiva po simptomima poput isključive kategoričnosti, jednostranosti, esencijalizaciji ili dualnosti, koja postaje korijenom sveopćeg međusobnog nerazumijevanja. Razlog zbog kojeg se ljudi ne bune usljed donošenja, izmjena i prilagođavanja različitih legislativa jeste upravo jer oni ni nemaju kontrolu nad tim. Ljudi nemaju kontrolu nad vladom. Nad svojim porodicama uglavnom imaju, oni koji je imaju. I zato je pitanje roda uvijek pitanje koje poziva na nova dokazivanja.

Primjera radi, ako je muškarcu matični identitet ili karakteristika za koju se isti veže, njegova muškost, koja podrazumijeva i njegov kanal kontrole i mogućnost dominacije, onog trenutka kada osjeti da mu je matični identitet ugrožen, on osjeća paničnu potrebu da ga zaštiti. Isti princip važi i za sva druga fanatička uvjerenja oko kojih se ljudi uvijek iznova i iznova okupljaju. Istina jeste da zapravo nijedna etička namjera nema za cilj da uništi nečiji identitet nego ugnjetavanje koje se vrši preko istog identiteta. Ova uvjerenja mnogo je lakše održati u siromaštvu koje potpomaže rast i razvoj ovakvog ponašanja. S druge strane, jednako ni jedna kategorična dualnost ne doprinosi razvoju situaciju niti međusobnom razumijevanju. Situacija u kojoj neko gubi identitet jednaka je paničnom napadu ili obilnom krvarenju koje se mora zaustaviti. Muškost ili maskulinitet, predstavlja tampon zonu između prihvaćenosti i potencijalne izopćenosti. Patrijarhat podrazumijeva čitav skup emotivnih očekivanja, a njegovu omču drže svi po malo i zatežu je u trenucima kad god se neko sagne pod neodgovarajućim uglom. Jedino međusobno razumijevanje može značiti i međusobno rezanje omče. Patrijarhat je sistem kontrole, kao i svi gore opisani, koji se u slučaju muškaraca održava preko srama i straha od srama.

Gej crtice, ili, nije svaki maskulinitet toksičan

Homoseksualnost je zanimljiv primer preko kojeg se muškost ili strah od gubljenja iste može prilično slikovito objasniti. Danas se mogu naći brojni tekstovi, intepretacije, tumačenja, koja bilježe različite oblike izmjenjivane strasti među muškarcima još iz vremena Antičke Grčke. Danas se također govori o homoseksualnosti, istina, mnogo afirmativnije i sveobuhvatnije. Također se raspolaže i mnogim drugim resursima, znanjima, pa i čitavom kvir kulturom, ali i rodnom teorijom. No, ono što je čini se ostalo nepromijenjeno, jeste fiksiranost muškaraca za njihov rodni identitet i izražaj. Iako bi se ovdje moglo naivno povjerovati da će seksualnost, odnosno homoseksualnost barem dijelom redefinirati maskulinitet to se ipak nije desilo. No, i zašto bi? Seksualnost zaista jeste privatna stvar. Načelno jeste. Seks je privatna stvar. To je dijelom i odgovor na homofobni argument o četiri zida. No, nikada seks zapravo nije bio ni fokusom ijedne nesuglasice. Seks između dva muškarca zaista nikada nije bio sporan, ni danas. Muškarci to rade, ponekad neovisno o svom bračnom statusu, ulozi roditelja ili slično. Muškarci to rade kao što je patrijarhatom i predviđeno za muškarce. Rade to uz emotivnu kontrolu. Ono što je zapravo sporno, a možda je i korijen javnog straha, ako ne i moguće projektivne identifikacije, jeste ljubav između dva muškarca. Ona koja podrazumijeva brigu, nježnost, obazrivost, emocije. Društvo se ne plaši da će seksualna sloboda zaista omogućiti upražanjavanje seksa u javnom prostoru. To su obmane i preuveličavanja. No, zaista je zanimljiv način i put koji je homoseksuanost našla kako bi nastavila nesmetano da funkcioniše i u patrijarhatu. Čak je i tipologija i izbor partnera kod gej muškaraca prilično simptomatična. Događa se u najčešće dvije kombinacije, a obje su u službi održavanja muškosti i statusa muškarca. Prva zapravo podrazumijeva biranje femininog rodnog izražaja od strane dominantnog i uglavnom aktivnog muškarca. Ova kombinacija dijelom skoro da predstavlja i pandan heteroseksualnog, patrijarhalnog odnosa. Snažna identifikacija sa ženskim rodnim identitetom kod seksualnog partnera može čak i predstavljati oblik kompenzatornog ponašanja, neintegirani seksualni identitet, mizoginiju, ili potrebu za dokazivanjem. Druga kombinaciju predstavlja odnos dva maskulina muškarca. Ovaj odnos ne oštećuje muškost, niti podriva status muškarca. Kontinuirano biranje isključivo maskulinih muškaraca također može značiti kompenzaciju za emotivnu kontrolu. Kao što je i rečeno, za gej muškarce, strast i seks nikada nisu bili problem.

Ono što predstavlja potencijalni izazov za muškarce jeste pražnjenje emotivnih crijeva, za što je, kako se primjećuje, pronađena odgovarajuća kompenzacija. Muškarci se zapravo okupljaju u sredinama i grupama gdje im je omogućeno da svoje po patrijarhatu dozvoljene emocije ispoljavaju. To uglavnom podrazumijeva prisustvo određenoj fanatičkoj grupi koja baštini agresiju kao temeljnu emociju. Možda bi muškarci i ridali da mogu. Ovo zapravo predstavlja univerzalan izazov za sve one koji za cilj imaju stvaranje nekog boljeg društva. S druge strane, ovo ne znači da je nasilje kao oblik kompenzacije opravdan, niti da se na to ne treba ukazivati, ovo jednostavno znači da emotivna brana zahtijeva svojevrsno pražnjenje, za koje je očito potrebno naći prihvatljivije i zdravije oblike. Svaka kategorična isključivost jednaka je smrtnoj kazni i nemogućnosti za razumijevanje, učenje, resocijalizaciju, rast i razvoj, prije svega vlastiti, a onda i onih u čijem se slučaju ta isključivost poteže. Svi možemo osuđivati Hitlera i time možda hraniti vlastitu omnipotenciju ili bježati od vlastitih demona, ali, ne zaboravimo da nikad nećemo saznati šta bismo mi uradili da smo bili na njegovom mjestu. Birajmo da svoju energiju usmjerimo u razumijevanje, prije nego napravimo novog Hitlera.

Oceni 5