Tretman za Šmita

I.

– On je, nema dileme – rekla je Sonja čim se probila natrag do Đakona i mene. Iako je bilo tek kasno proljeće, po atmosferi na Slovenskoj plaži moglo se pomisliti da je špic sezone. Udisali smo aromu ulja, krema i preparata, a čak i u hladu gdje smo čekali Sonju, majica mi se cijelom dužinom lijepila uz leđa.

– Ta-da-dam! – pružio nam je Đakon mobitel. Ponekad mi se činilo da on u društvu više vremena provodi u guglanju tema o kojima se razgovora nego što sudjeluje u razgovoru. U prilikama kad bi se njegova navada ispostavila zaista korisnom, Đakon nije krio svoj trijumf. Sonja i ja smo se nadvili nad ekran:

                MEĐUNARODNA KONFERENCIJA

               „NALIČJA BIOMOĆI U ERI NOVIH POLARIZACIJA”

                BUDVA, 22-24.5. 20 xx

U popratnom tekstu spominjale su se migracije, rat protiv terorizma, novi mehanizmi kontrole, internetski mastodonti, kao i „predivan pogled na historijsku jezgru gradaˮ iz prostorija preuređenog kina Sutjeska.

– Akademski turizam? – pitao sam.

– I to kakav – odgovorio je Đakon. – Vidi organizatora, sve junak do junaka. A on im je glavna zvijezda! Ne bi me čudilo da spava u nekom od ovih turbo-hotela sa džakuzijem, vodenim krevetom i bonus Ukrajinkom svake večeri.

– To traži diverziju – rekao sam – Da mu se, ako ništa, popišamo u sandale.

– Ili da za vrijeme njegovog nastupa na razglas čitamo odlomke iz onoga teksta… Šta ti veliš, Crvena Sonjo? Pogledali smo u Sonju i smjesta zašutjeli. Dok se šetao od Đakona do mene i natrag, njen je pogled govorio više od riječi: znali smo šta joj je na pameti.

– Dječaci – izgovorila je poluglasno, ali odlučno – mislim da nam se upravo nacrtala prilika.

II.

Sonja se dobro izrazila: prilika se nacrtala. Da se, nakon dvadesetak dana na imanju u blizini Berana koji su njegovi upravitelji ambiciozno zvali Anarhističkim rančem, napokon nismo nakanili spustiti do mora u Đakonovom razdrndanom kombiju, ili da smo to učinili ranije, nikad ne bismo naletjeli na Šmita. A da se dvije godine ranije nismo upustili u projekt koji nam se isprva činio kao loš vic, a potom, pritisnuti dokazima, vremenom u njega povjerovali – sad ne bismo uživali taktičku prednost. Cijela stvar je bila isuviše fantastična da bi Đakonu ili meni tek tako pala na pamet; nije čudo da je se upravo Sonja, zvana Sonjdokan i Crvena Sonja, prva sjetila.

Tip kojeg smo među sobom zvali Šmit bio je filozof evropskoga glasa i dometa. Preko kojekakvih univerzitetskih gaža, angažmana, tezgi i kombinacija, već je decenijama iskrsavao na katedrama od Ankare do Amsterdama i od Beča do Moskve – šarmantan, rječit i provokativan, u vječitoj polemici s vremenom. Osim devedesetih. I tad je bio šarmantan i rječit, ali sasvim u duhu vremena: kao mlad i perspektivan mislilac razvijao je teoriju o ratu kao društveno poželjnom događaju, koji će učiniti da „razvlaštenaˮ nacionalna kultura ponovno ovlada sama sobom. Bio je dovoljno blizak tadašnjim ideolozima, pa i samim gospodarima rata, da mu to omogući ugodan život  – a opet je ostajao dovoljno daleko da se, kad ocijeni da je za to vrijeme, može bezbolno ispaliti iz ovih krajeva. Kao naše gore list koji je u međuvremenu izgradio lijep CV po bjelosvjetskim katedrama, zadnjih godina bio je rado viđen gost na našim prostorima, gdje je uživao i naklonost nekih lijevih krugova. O njegovom nekadašnjem filozofskom radu i ličnim prijateljstvima jednostavno se nije raspravljalo.

Daleko od toga da je Šmit bio najgori primjerak svoje vrste. Međutim, nekako se događalo da se mojoj ekipi i meni – s mojim jedanaestogodišnjim stažom studiranja filozofije, na koji nisam ponosan – uvijek valja bakćati s njim. Iskakao je iz paštete upravo po mjestima koja bi trebala biti sigurna zona u odnosu na takve tipove; mnogi ljudi oko nas cijenili su ga, tražili i promovirali. Naš je krug povremeno agitirao, kako po društvenim mrežama, tako i po javnim raspravama, a Svebor je svojedobno na tribini u Ljubljani priredio čak i fizički ispad i ‒ ništa. Šmit je uživao imunitet koji se do kraja nije mogao objasniti čak ni njegovom karizmom, koja je bez sumnje bila izuzetna.

Tu se, međutim, nacrtala prilika koju je Sonja prva prepoznala i imenovala. Šmit se ničim neizazvan još jednom ukazao u našim životima – međutim, sad smo vladali potencijalnim rješenjem za takve poput njega. Sad je postojao Tretman.

III.

– Pokret, pokret, pokret! – dozivao nas je Sonjin napukli glas. Pridigao sam se taman toliko da u mrklom mraku kombija vidim ekran Đakonovog mobitela: 03:25.

– Tu je – rekla je Sonja – Šmit. Dolje, uz more.

– Kako…pratila si ga?

– Vraćala sam se s ve-cea, i on se ukazao! Spustio se stazom, onom pješčanom. Sȃm je. Čak mi se učinilo da me je pogledao, krip…idemo, pokret!

– Imamo šansu! – živnuo sam – Samo još njega da dovabimo – Đakon, koji se redovno budi loše volje ma koliko da je prethodno spavao, samo je frknuo.

Okolnosti su nam uistinu išle na ruku. Naime, ja sam u Petrovcu imao pratetku, kod koje je smo u teoriji mogli odsjesti; no, kako sam tjednima odlagao to javljanje, ona je u međuvremenu otputovala do Beograda i ustupila stan turistima. Tako smo na kraju zanoćili u kombiju. Međutim, to je sad odjednom značilo i da možemo slobodno i bez svjedoka razvijati akcijski plan. Cijelog poslijepodneva i večeri, dok bi dvoje pripremalo Tretman, jedno bi uhodilo Šmita. Dok je na Slovenskoj plaži nasmijavao neko krajnje šaroliko društvo, dok se kod Jurića častio hobotnicom ispod peke, dok je na terasi Mažestika kušao domaće vino (Đakon je bio u pravu, na Šmitu se nije štedjelo). Bez konsenzusa o tome kako da ga se dočepamo, na koncu smo kupili vino i sendviče, odvezli se na rub nekog šumarka četiri-pet kilometara od grada, i odlučili tamo prespavati (jasno, nakon što smo nabacili lažne registarske tablice). Međutim, sad se ispostavilo da Šmit nakon svega još i ne spava – i da je za cilj svog noćnog izleta odabrao baš naš kraj.

Prizor je izgledao začudno: da mi glava nije pulsirala od Sonjinog naglog buđenja, pomislio bih da još uvijek spavam. Šmit se polagano, gotovo sanjivo ljuljao u mjestu, zagledan u pučinu, dok se njegova srebrnkasta brada sjajila na mjesečini. Polagano smo mu se približavali: Sonja je uz nogu držala snop igala a ja sam nosio centralnu kutiju. Odjednom, pogledao je pravo u nas.

– Dobro! – progovorio je, a mi smo se stresli – Da vidimo zašto me tako brižno pratite – podigao je ruke kao da se predaje. Usta su mu se razvukla u blagi smiješak baš kad smo nasrnuli njega.

IV.

Drugarice i drugovi iz austrijskog podzemlja, koji su nas podučili njegovim osnovama, postupak su zvali Denacifikacijom uma. Nama se to od početka činilo odveć pompoznim, a i opskurantističkim, pa smo ga spontano prozvali – Tretman. Ma kakve glasine zli jezici širili, nije riječ o ispiranju mozga, niti uopće o mučenju: Tretman samo omogućuje, a nipošto ne nameće nove načine doživljaje stvarnosti i sebstva. Međutim, nakon što subjekt Tretmana dobije priliku da tijelom i umom proživi svoje postupke iz perspektive svih živih bića na koja su ona utjecala, on svojom slobodnom voljom naprosto ne želi natrag na staro. Riječ je o izoštravanju refleksije i raspirivanju empatije, ali ne u smjeru introspekcije, nego upravo ekstrospekcije: Tretman otvara put ka hiljadama drugih srca i mozgova. Iako se dijelom temelji na, uvjetno rečeno, teorijska podloga procesa posve je materijalistička, daleko od svakog mračnjaštva. Sonja i Nikoleta to jednostavno nazivaju proširenom psihologijom.

Nakon dvije godine grupnih sesija, brejnstormanja i testiranja – od čega ništa, jasno, nije smjelo ostaviti traga na Mreži – upravo smo na Anarhističkom ranču došli do konačne strukture i glavnih oblika Tretmana, prilagođenoga našem podneblju. Ostalo je još ono najteže: da ustvrdimo kako će to izgledati i djelovati kad se isproba na odgovarajućem subjektu. Naknadno gledano, jasno je da je način na koji nam je Šmit servirao sebe samoga na pladnju nadaleko smrdio; šansa je samo bila previše dobra da bismo se usudili o tome razmišljati.

V.

Bili smo spremni na raznorazne ishode i obrate, ali ne i na to da ćemo nakon burne i gotovo besane noći u kombiju sve četvero biti tako puni energije. Moguće je da je Đakona, Sonju i mene samo drmao seratonin nakon što smo u jednom danu navrat-nanos pripremili i uspješno izveli Tretman; u Šmitovom slučaju to je mogla biti i nuspojava i rezultat Tretmana. U svakom slučaju, tog je sunčanog majskog jutra na terasi Bašte blistao kao preporođen. Kad je konobar došao po naplatu, Šmit nam je gestom signalizirao da se držimo podalje.

– To je najmanje što mogu učiniti – komentirao je, uručivši i vrlo izdašnu napojnicu.

– Šmit! – cerekao se Đakon – Morat ćemo ti smisliti pitomiji nadimak. Za nas si tako dugo bio Šmit da ti često i zaboravim ime!

– O tempora, o mores! – teatralno se isprsio Šmit.

– Hola, professor! – viknuo je netko, glasnije od žamora: svi smo se okrenuli ‒ zgodna tamnoputa žena u mornarskoplavoj haljini, naših godina ili čak i mlađa, navigirala je između suncobrana i stolova.

– I thought I was being the only one late, but look, so is our keynote speaker!- smijala se.

Šmit je zaustio da joj odgovori, no prije nego što je u tome uspio, iza nas se začuo još jedan glas:

– Perhaps I was waiting for you!

Zamalo smo ispali iz stolica. Glas je, naime, nesumnjivo pripadao Šmitu. Djelić sekunde kasnije, Šmit se doista pojavio u našem vidokrugu: za razliku od ovoga koji je sjedio s nama, bio je uredno počešljan i nosio ispeglanu košulju. Sastao se s onom ženom tik do našeg stola, gdje su se zagrlili i srdačno izljubili.

– I just hope they properly heat up the coffee this time – rekao je, na što je ona prasnula u smijeh.

Unezvjereni, izvodili smo cijelu pantomimu „našemˮ Šmitu, a on je nemoćno odmahivao glavom i slijegao ramenima. Djelovao je iskren u svojoj nevjerici, pogubljen poput nas. Drugi (ili prvi?) Šmit i njegova kolegica zajedno su krenuli ka izlazu.

Na odlasku se nakratko osvrnuo. Trajalo je dovoljno dugo da ne bude dileme: smijao nam se.

*Priča objavljena na portalu #MAZ i u zborniku Queer priče 2, u izdanju Queer Montenegro, Podgorica, 2019.