Tri generacije otporaša
Dvadeseti vijek Crnoj Gori je donio kulturu građanske pobune i otpora. S ove distance gledano, tokom tog vijeka prohujale su tri karakteristične generacije koje su dalekosežno uticale na njene političke prilike.
Jedna od prvih organizacija koja je promovisala moderniji pristup u vladanju i demokratizaciju crnogorskog političkog života bila je studentska omladina crnogorskih studenata u Beogradu, tzv. Mlada Crna Gora. Njeni prvaci i članovi odigraće negativnu ulogu u procesu nestanka Crne Gore 1918. godine budući da su za račun Srbije izdali svoju domovinu. No, iako se za izdajnike ne može tražiti opravdanje ne možemo a ne navesti da je ta organizacija, odnosno polet i idealizam najvećeg dijela njenoga članstva izmanipulisan od strane političkih i obavještajnih struktura okupljenih oko Nikole Pašića i srpskoga dvora. Njihov bunt prije svega bio je usmjeren na autokratizam kralja Nikole I i njegov zastarjeli način upravljanja zemljom te na nedoraslost pravnog sistema Crne Gore koji je pospješivao korupciju i izazivao veliki klasni jaz.
Ipak, nakon ujedinjenja stvorena je zemlja koja nije ličila na bogatu Atlantidu koju su oni sanjali i idealizovali. Dotadašnji nedemokratski sistem upravljanja čije su rušenje mnogi od njih podržali na Podgoričkoj skupštini bio je patrljak u odnosu na novostvorene prilike. Novi režim u potpunosti ih je zaobilazio kad su u pitanju visoke državne funkcije i Crna Gora je, kako su mnogi govorili, postala „slijepo crijevo“ i „jugoslovenski Sibir ili Tasmanija“. Njihova razočarenja, preispitivanja i generacijsku melanholiju veoma realistično je kroz lik Peja Grujovića opisao najveći crnogorski književnik XX vijeka Mihailo Lalić, u svojoj čuvenoj tetralogiji. To je bila generacija iznevjerenih ideala, žigosana izdajom i naivnom logikom da će srpski dvor uvažiti njen „značaj“.
Na greškama prve generacije crnogorskih otporaša stasavala je druga, ona kojoj je sudbina dodijelila trenutak najtežih istorijskih iskušenja. Bila je to generacija simpatizera i članova Komunističke partije koji su režimu međuratne jugoslovenske kraljevine pružali najfanatičniji otpor. Crnogorska studentska omladina u Beogradu posebno se isticala svojim angažmanom i organizovanjem brojnih manifestacija nezadovoljstva stanjem u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Studentski simbol te generacije bio je student prava Žarko Marinović, koji je ubijen tokom studentskih demonstracija 1936. godine. Datum Marinovićeve smrti 4. april danas se slavi kao Dan studenata u Crnoj Gori i Srbiji.
Crnogorski komunisti su u međuratnome periodu, naročito nakon ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića sve otvorenije iskazivali svoja neslaganja organizovanjem protestnih skupova širom Crne Gore. Najpoznatiji skup toga tipa bile su demonstracije 1936. godine kada je kolona građana nezadovoljna režimom Milana Stojadinovića krenula prema Cetinju i zaustavljena u mjestu Belveder. Tada je komesar Uprave policije Milovan Ilić naredio otvaranje vatre na demonstrante i tom je prilikom stradalo 6 osoba, dok je na desetine ljudi ranjeno i uhapšeno. Koliko je bio jak politički otpor koji su pružali Crnogorci svjedoči činjenica da je u periodu od 1936. do 1938. godine iz političkih razloga ubijeno 11 crnogorskih stanovnika. Ovu generaciju dočekao je Drugi svjetski rat i ona je bila okosnica antifašističkog pokreta otpora i nosilac ideje o rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja i položaja u Jugoslaviji.
U redovima naroodnooslobodilačke borbe poginulo ih je oko 15.000. Na kraju rata oni su vratili subjektivitet Crne Gore i njeno pravo na samoopredjeljenje, što je prva generacija žrtvovala u korist svojih ideala. Drugoj generaciji može se pripisati fanatičnost koja će je tokom teških ratnih godina u nekoliko navrata navesti na veliki broj likvidacija i ubistava što na njenu slavnu borbu ipak bača ćen.
Treća generacija nosilaca građanskoga otpora bila je podmladak one druge. Ona nije shvatila značaj trenutka kako je to učinila njena prethodnica već je pružila podršku strujama koje su učestvovale u disoluciji hladnoratovske Jugoslavije. Nezrela i neiskusna, nedovoljno nacionalno utemeljena treća generacija je od ljeta 1988. do početka 1989. učestvovala u organizovanju masovnih demonstracija protiv starog komunističkog rukovodstva. Njen politički uspjeh i smjena starog režima dovela je Crnu Goru u teške prilike. Ipak, za razliku od generacije s početka XX vijeka, ova je smogla snage da politički sazri i održi svoju političku moć. Upravo zato je 1997. godine poništila svoju decenijsku politiku i usmjerila energiju ka obnovi crnogorske državnosti 2006.
Uprkos uvriježenom mišljenju da su Crnogorci neskloni promjenama, iskustva tri generacije otporaša u XX vijeku pokazuju da to baš i nije tako. Tri dramatična društveno-politička zaokreta tokom XX vijeka svjedočanstvo su žilavosti ideje otpora, ali, s obzirom na to da je svaki od njih bio obilježen izvjesnim identitetskim „resetovanjem“, i činjenice da crnogorske podjele nijesu od juče, nije ih moguće zaliječiti instant ritualnim mantrama, kako nas to danas uvjeravaju novi vlastodršci.
*Tekst prenosimo sa sajta dnevnog lista Pobjeda