Prekinuta istorija kancera (1)
Bolnic 09 S

Photo: www.centerforhealthjournalism.org

Tri smrti Hibe Alami

Onda je došlo na red da pripremim prigodan feljton o imperatoru svih bolesti. Bio sam već neko vrijeme ljubitelj tog žanra u kojem se može lako drugima podmetati svoje mišljenje. Publika se mogla još ponekad udarati kao kroz boksersku vreću.

Uobičajeno zainteresovan za to čudovište nezasitnije nego giljotina, stavljao sam nekoliko sati konture medicinskih tekstova i folije providnih zatamnjenih nalaza preko svog papira, da svima bude sve jasnije, i povlačio linije tu i tamo, kuda mi se svidjelo, prateći koordinate svih tih tuđih mišljenja. Kad bih odigao papir prema prozoru, ostajali su preslikani portreti i ekspertize nepoznatih ljudi, narisani u šarama i u fragmentima. Moglo bi se reći da je sve to ličilo na nešto.

Tako sam crtao nekoliko godina na razne teme, kao dijete kojem daju da crta; sjednem i skiciram po narudžbi. Bilo mi je važno što se za takvo pisanje i ne mora imati neko mišljenje, samo pustiš tuđe tekstove da govore. U poslu često odsutan, pitao sam se da li će već jednom doći vrijeme, da prestanem čekati da neko umre, da bih mu komotno preuzimao riječi i doživljaje, kao da biljke sušim po knjigama. Taj budući trenutak moraće se sretno podudariti sa tim da se ovi feljtoni, kao pisanje, konačno odbace, da se tog sasušenog papirusa već jednom ostavi. Već nekoliko godina pazio sam da komuniciram isključivo sa mrtvima.

Možda bi bilo dobro obratiti se nekad i nekom živom za izjavu i savjet. Znajući za moj naum i interesovanje, s nadom i da mi je odobren grant o proučavanju odnosa medicine i književnosti, u svakom slučaju voljan da pomogne, doktor Lurija obećao je da će me počastiti zanimljivim člancima i ličnim opservacijama sa studijskog putovanja u Sassari na Sardiniji u ljeto 2019. godine. Morao sam pričekati da mi u ruke padne odgovarajuća literatura i tek tada se moglo očekivati da moj posao konačno krene.

Rekao sam - evo tu temu ću uzeti kao prelaznu tačku, jer dolazi vrijeme da se okrenem prema sljedećem, opet nezagledan u prošlost. U pripremi za razgovor sa doktorom listao sam istoriju kancera, jedan bedeker koji je široj publici približavao tu kugu našeg vremena. Sjetiću se kasnije utiska nekog hirurga koji je tvrdio da je rak vrlo dosljedan individualista, u svakom mogućem smislu nekonformista, a da njegova migracija, kada u nepoznatim pejzažima na neprijateljskoj teritoriji razvija kolonije, djelujući tako izvan uobičajene tihosti s vremena na vrijeme, imitira fluidno i nestabilno stanje modernosti.

Doktor Lurija, međutim, nije volio mistične konstatacije, a i ja sam bio zaboravio šta je tačno modernost. Nije bio pobornik ni lažnih analogija, kancer nema nikakve signifikantne veze s našim vremenom, osim što smo sada napretkom nauke počastvovani i doživljavamo broj godina, dovoljan da bismo oboljeli.

Dopuštao je tek izvjesnu parafrazu, koju je ocijenio po svemu tačnom, da normalne ćelije liče jedna na drugu, a svaka maligna je maligna na svoj način. Snovi o univerzalnom lijeku za rak, ocijenio je, bili su najhumaniji i prozračni, bio bi to atak na nestabilnog Ahila koji iz dana u dan pomiče petu na drugo mjesto, protiv Ahila koji od slučaja do slučaja i nema petu. Zalagao se gorljivo za borbu od čovjeka do čovjeka, od bolesti do bolesti, rak debelog crijeva i rak pankreasa nisu bila ista bolest, dva ista raka liče na dva različita čovjeka, rak odstranjen in situ nije isti kao rak nakon metastaze. Smijao se jednom starom doktoru iz Trnova koji je govorio, da otpočetka bude jasna ćud pacijenta - on ako će mrijeti, on će mrijeti, mi tu ne možemo mnogo uraditi. Neki koji su htjeli mrijeti, rekao mu je Lurija, nakon prave terapije predomišljali su se i vraćali ovamo, vidio sam svojim očima.

Naš problem poslije intervjua bio je u tome što nisam vjerovao da je iko ikada izliječen; da je izlječenje moguće. Nisam očekivao, neupućen u najnovija istraživanja, ništa ni od njegovog studijskog putovanja, niti od nekoliko tomova literature koje mi je ostavio na svom stolu. Doktor Lurija se nije slagao sa mnom, blago se suprotstavljao s vremena na vrijeme. Počeo je poneseno govoriti o lijepim organizacionim principima raka, o metodičnosti i gramatici tog razularenog kralja terora, o tome kako geni razgovaraju sa genima, kako svaka ćelija ima svog vozača i putnike, kako će nauka jednom sve stići popisati i znati unaprijed ko se gdje uputio, čak i gdje bi im moglo doći da zastanu ili skrenu.

Uskoro ćemo moći predvidjeti gdje bi datoj ćeliji moglo naumpasti da se zakači, iako se može naći na bilo kojem dijelu tijela. Vrlo brzo ćemo vam izlistati red vožnje kod svakog kancera, poantirao je. Putujući u savršenom tonu, svaka s različitom putanjom, sve te maligne ćelije zvonile su, po Luriji, vrlo poznatom muzikom, svaki put s nekom novom intonacijom, sve dok se ta borbena kompozicija na kraju ne odvrti - ulijetao sam ja - u očekivano jezovitom smrtonosnom ritmu.

- Da, svi životi traju tačno određeno vrijeme - dodavao je Lurija pomireno - ali se to uvijek i ne odnosi na moj posao. Vjerovali su da se iza te nevjerovatne raznolikosti kancera, kad se ne zna ko je gdje i kamo može završiti, skriva jedno genetsko jedinstvo koje ga generira. Zasad se zna, poentira Lurija, da je to jedna bolest na putu, sad je možemo pratiti i ravnati se po njemu. Uskoro će doći vrijeme kad će se znati sve o tom putu unaprijed. Nisam vjerovao da je moguće znati sve o jednom putu koji je počeo još od Imhotepovih bilješki.

U tim zapisima egipatskog ljekara koji je živio četiri i po hiljade godina prije Krista, nije se govorilo o čaroliji i magiji, što bi mene više obradovalo, nego je pisao o slomljenim kostima i dislociranim kralješcima, sterilnim naučnim rječnikom, kao da čitam neki moderni hirurški udžbenik. Na četrdeset i osam slučajeva papirusa - gdje su bili opisani prelomi šake, zreli apscesi na koži ili razbijene kosti lubanje - te povrede su tretirane kao medicinska stanja, a ne okultni fenomeni, svaki sa svojim anatomskim pojmovnikom, dijagnozom, sažetkom i prognozom.

I upravo pod tom razjašnjavajućom svijećom drevnog znalca - najednom će se ukazati jedna posve različita bolest. Na slučaju broj četrdeset i pet, Imhotep savjetuje da se, kad se na njih udari, posebno ispitaju izbočene mase na dojkama i utvrdi koliko su se raširile po dojci; ruku treba staviti na dojku i utvrditi da li su mase hladne, tamo uopće ne bi trebalo da ima vrućice. Na kraju poziva na obazrivost, kad ruka osjeti te mase, ako nemaju granulacije, ne sadrže tekućinu, ne stvaraju tečni iscjedak, a ipak se osjećaju tako izdržljivo, valja zastati i reći: 'Ovo je slučaj ispupčenih masa s kojima se sada moram suočiti!'

Taj prepis Imhoepovog papirusa, dug petnaest metara, pun mrlja, sa crvenim ispravkama na marginama, prepisivan u žurbi s nedovršenim crtežima, otkupiće 1862. godine Edwin Smith, neobični učenjak i lovac, samouki egiptolog, u nekoj zapuštenoj antikvarnici u Luksoru, ne sluteći da podastire u prilog jednom porazu koji se valjao nekoliko milenija. Kasnije će onkološki komentatori, pošto se papirus 1930. prevede, primijetiti da Imhotep ostaje na slučaju četrdeset i petom suzdržan. Iako je kancer prije šest milenija opisao, kako su primijetili, da ne može živopisnije, kao ispuhanu hladnu masu u dojci, uprkos tome što se redovno upuštao u sažetu raspravu o tretmanima za svaku bolest, opisujući sada taj hladni i gusti krvni plod koji se nesmetano širi pod kožom, u odjeljku pod naslovom „Terapija“, ponudiće samo dvije riječi: „Nema je“.

S tim Imhotepovim priznanjem nemoći rak će u narednim stoljećima iščeznuti iz drevne istorije medicine. Neće se više pojavljivati u zapisima kao da više niko ne obolijeva. Deset stoljeća kasnije, paleopatolozi će, međutim, naići na jednu mladu ženu u tridesetim godinama, kako sjedi, s uvijenim nogama, u plitkom glinenom grobu. Secirajući kasnije tu mumiju, prsti jednog od njih naišli su na tvrdu masu, kao zaglavljenu glavicu luka, u njenoj lijevoj nadlaktici. Papirnati nabori kože, izvanredno očuvani, razmaknuli su se i otvorili mjesto toj masi, da opet izađe na dnevnu svjetlost, netaknuta i ugniježđena korijenom duboko u kost. Bio je to, bez sumnje, zloćudni koštani tumor, osteosarkom, kancer koji je prorastao tu mumiju hiljadu godina i prije nego je dobio ime. Paleopatolog će utvrditi da se tumor bio probio kroz kožu dok je žena još bila živa; čak i mali osteosarkomi mogu biti nezamislivo bolni - dodao je.

Dok se u zapisima drevnih doktora tumori neko vrijeme više ne pojavljuju, paleopatolozi, rujući po grobovima starim po nekoliko milenija, u zamotanim mumijama redovno pronalaze to dugovječno otvrdnuto i kalcificirano tkivo po kostima, što se pod prstima osjećaju kao memento mori. U drugim slučajevima nalazili su iskrzane znakove koje tumori ostavljaju po tijelu, u lobanjama ulubljenim iznutra ili zasječenim ramenim kostima, a svi su proizašli iz metastatskog raka kože ili dojke. U osvit Prvog svjetskog rata tim arheologa duboko u aleksandrijskim katakombama, poslije dva milenija, našli su egipatsku mumiju s invazijom kancera na zdjeličnu kost.

Počev se javljati sa Sassarija nadugo i pažljivo ispisanim mailovima, doktor Lurija otpočetka je pisao u posebnom tonu, kao da je tek sada odlučio komunicirati. Ne znam kakva ga je neuroza morila na tom otoku, nije bio izoliran, u Rim se odatle slijetalo u roku 45 minuta, moglo se krenuti bilo gdje na sve strane svijeta, bez prestanka su se slijevali ljudi, te napuštene plaže obrasle šipražjem kilometrima odatle, na kojima se moglo osjećati potpuno samim i zaboravljenim, bile su varka, fatamorgana.

Poslije je govorio o posebnim nijansama mora, prohladnog u julu, koje propada ispod plivača čim se baci sa plaže, tu se bilo lako zaboraviti kao da se na onom oceanu bez uspomena. Ponio je svega dvije knjige, obje antičke; obavještavao me je šta je sve, također od antike, skidao sa libgena i tražio dodatne preporuke. Tih dana je otkrio da će se kancer u literaturi opet javiti tek dvije hiljade godina nakon Imhotepa, kod Herodota, koji je u svojim Istorijama oko godine 440. prije Krista zabilježio priču o Atossi, perzijskoj kraljici, koju je iznenada pogodila neobična bolest. Kraljica Atossa, supruga kralja Darija, iz dinastije koja je toliko brutalno da je postalo legendarno, držala sav prostor od Babilonije u Perzijskom zaljevu do Lydie na Sredozemnom moru, usred svoje vladavine primijetila je krvarenje u dojkama. Mogao je to biti, tumačio je Lurija kroz stoljeća, zlobni oblik karcinoma kojeg su označavali inflamatornim, kada maligne stanice upadaju u limfne žlijezde dojke i stvaraju crvenu otečenu masu.

Atossa će tada poslati nazad sve te doktore iz Grčke i Babilonije koji su se bili stekli oko njenog kreveta. Odlučila se okrenuti krajnjoj i neprobojnoj usamljenosti, piše Herodot, motajući svoje tijelo u vlažne plahte i zatvarajući se u zamračenu sobu. Tada se pojavljuje grčki rob Democedes koji ju je nagovorio da tumor isječe, što će donijeti privremeni uspjeh. Otvarajući joj prostor za političku involviranost u život, nasušnu u tom trenutku kao herceptin, car Darije prihvata Atossin prijedlog i svoju invaziju okreće prema zapadu i napada Grčku, što će ih odvesti u seriju grčko-perzijskih ratova. Tako će jedna remisija, po Herodotu, uticati na tokove svjetske istorije.

Ta borba volje i odustajanja, kaže Lurija, još jednom se otkriva kao vrlo signifikantna kada je u pitanju hrvanje sa kancerom. Tek kasnije, pošto se vrati sa puta, shvatiću zašto se smirivao tim detaljnim istorijsko-onkološkim ekspertizama koje je slao u kasni sat, nakon teškog radnog dana. Nekad je usred noćne dežure pisao da je rak najnormalnija pojava, poput zemljotresa ili otvaranja cvijeta, da se može dogoditi bilo kojem, svakom čovjeku, bilo kada kroz istoriju. Rak se zatvara i rasvjetava po svojim zakonima, kao magnolija, postojan i jedan kroz stoljeća, neovisno o svim tim ljudima koji se rađaju i liježu u zemlju.

Odgovarao sam mu da u tim antičkim spisima može naći kako Polibije, rimski istorik i državnik, osvrćući se na zbivanja i sa Sardinije prije dva milenija, opisuje onaj momenat kad se i na ljudskim dušama, baš kao na tijelu, javljaju čirevi i zapaljenja, koji se moraju liječiti i sjeći, inače se uništiti sve oko sebe, ne zaustavljajući se dok potpuno ne razore tkivo. Ta boleštine, kaže Polibije, obuzele su duše Spendija i Matosa, dvojice veterana iz Prvog punskog rata, koji su poveli ustanak protiv nedavnih poslodavaca, Kartaginjana, kad im više nisu mogli isplaćivati zaostale najamnine. Tada su zarobili oko 700 dojučerašnjih saboraca, izveli ih ispred logora i prvo im odsjekli noseve, zatim i uši i ruke, a onda im polomili noge i sve ih pobacali u neki jarak da polako umru.

Kad se sukob preokrene i te pobunjenike kartaginjski vojskovođa Hamilkar natjera u klanac Pile, izgladnjujući ih toliko da će se početi jesti međusobno, Polibije će osjećati da je račun namiren, tim više što će Kartaginjani, kad se ti okruženi ustanici predaju, smaknuti svih 40 000 vojnika. Inspirisani tim pokoljima ustanici po Sardiniji također će ganjati Kartaginjane, ubijaće ih na svakom koraku, svuda gdje tih dana Lurija bezbrižno korača, a kartaginjanskog komandanta Hanana će uhvatiti i razapeti na krst kod neke tvrđave blizu Cagliarija. Rimljani su poslije iskoristili tu oslabljenost Kartaginjana i vratili Sardiniju opet pod svoju vlast.

Lurija me pozivao da se sad ostavim davnih pokolja i posvetim novoj temi, pisao sam mu da zaboravi na kancere i da pokuša sam sebi izliječiti bar tu metafizičku neuralgiju koja ga je, neočekivano, bila stisla u leđima na plaži di Maria Pia. Ne mora značiti da se ti čirevi i zapaljenja moraju uvijek sjeći, tako je i sa dušama, sjetio se onda i Galena koji je prije skoro dvije hiljade godina klasifikovao bolesti prema višku tekućina: upala, crveni vruć otok, pripisana je prekomjernoj količini krvi; tuberkuloza, katar i otečeni limfni čvorovi - povezani su sa viškom gnoja; žutica je rezultat prelijevanja žute žuči. Kancer će, međutim, ispreplesti intrinzično sa melanholijom, prelijevanjem te crne žuči, koja se nakuplja u opipljive grudve svuda po tijelu.

Neće ni slutiti koliko će tom razvijenom metaforom o predoziranju crnom žuči - skočiti kroz stoljeća i oslušnuti razvoj najnovije onkologije. Proročanski ushićen, slijedeći Hipokrata, Galen će na krilima te fantastične pretpostavke predložiti da se kancer uopšte hirurški i ne liječi, jer tako pacijenti žive duže; crna žuč, kaže, bila je posvuda, neizbježna, prelijevala se kao i svaka tekućina, ako se tumor isječe, začas će ponovo ispuniti šupljinu. Galen je umro prije dva milenija u Rimu, ali Lurija govori da se ne bi iznenadio, koliko je o njemu tih dana pročitao, da ga je, još uvijek živog, sreo kako baulja po tim ladanjima oko Sassarija.

Mislim da ga se sjetio na operaciji koju je vršio profesor Angelo Mannu, njihov mentor. Zbog njega su se u Cliniche San Pietro okupili ti studenti i mladi specijalizanti s raznih strana Evrope. Gledali su ga kako u pola operacije svome specijalisti Bernardeschiju, već docentu koji se pokorava, otima hirurški stapler kao rasrđeni Posejdon koji vraća taj trozubac u svoje ruke (Che cazzo fai), da ga ponovo zaroni u neveliko koraljno more rastvoreno u trupu pred njima i nabode isprve jednu lijepu malu izraslinu, kao karfiolčić, na sigmi debelog crijeva. Dok su svi čekali da nakon obavljenog posla još jednom pošalje na njih oluju svoga pravedničkog gnjeva, zato što ustreptali docent nije uspijevao pogoditi tumor iz četiri puta, profesor Mannu je tek opet zaronio ruke nazad u trup i isječeno tkivo, i ne gledajući, fino omotao plastičnim folijama, da se ta zgrušana crna žuč ne rasipa više po utrobi. Činilo se da iz te tekućine izranja minutama, kao iz plićaka, napola mokar od glave do peta, sa žezlom spuštenim pored.

Izvan operacione sale, kaže Lurija, profesor Mannu bio je blag čovjek, da ga nismo vidjeli u sali, ne bismo ni znali da nekad reaguje eksplozivno. Na posao je dolazio u pola deset ili deset, njegov konzilij ga je spremno čekao za stolom od osam. Onda su svi zajedno pili kafu do jedanaest, zatim bi operisao do kasno u noć, dok ne bi završio posljednjeg pacijenta; spuštao se satima u razne trupove sve do kičmenog stuba. Živio je na imanju koje, preko vinograda, padalo sve do mora. Na prijemu koji je Mannu organizovao za studente i goste jedne večeri u svome vrtu, Lurija će mu priznati da nikada u životu nije pio bolje bijelo vino i profesor Mannu je bio zadovoljan. Po hirurškim serklima, čuli su studenti, čude se što se Mannu vratio da radi na svome otoku, u jednoj maloj klinici, onkološki hirurg, vrlo poznat, kojeg su im preporučivali svi. Svaki moment, proveden u sali s njim, nije se mogao platiti.

Treći dan po njihovom dolasku kliniku San Pietro iz Madrida je stigla pacijentica, zvala se Hiba Alami, po zanimanju glumica, stara četrdeset i četiri godine, sestre su je poznavale. Profesor Mannu sreo ju je na hodniku i pratio polako prema sobi, hodala je samostalno ali usporeno; razgovarali su usput. Nije mu se činila toliko loše na prvi pogled, kaže Lurija, ali ušavši u njenu sobu, na prvu riječ razmijenjenu s njom, obuzela ga je nevjerovatna slabost i bezvolja. Samo jednom prije toga mu se takvo šta dogodilo u dodiru sa pacijentima, kao da sve postane uzaludno, kao da toj ženi nema spasa, kao da se samo svi bezveze toliko trude, kao da je sve već gotovo, kao da joj nevjerovatno nije dobro. Možda je bio samo previše izmoren novim gradom i bolnicom. Mannu uskoro u njenom apartmanu predstavlja taj slučaj cijeloj grupi.

Dok su stajali oko njenog kreveta, profesor će zadužiti kolegu iz Wuhana da joj palpira abdomen i proba utvrditi šta nije uredu. To su one mase, koje kad osjetiš pod rukom, neovisno o tome kojeg čovjeka po redu pregledaš, svaki put ti se jedan srh se spusti s vrha glave sve do peta. Grudve crne žuči pipale su se svuda po stomaku. Gledajući njenu istoriju bolesti Lurija na početku misli da je u pitanju greška - ostaje mu da se vrati na početak. Krajem 2009., deset godina ranije, stajalo je u nalazu, Hiba Alami osjetila je mučninu, nemir, tako snažnu kao da je puštena iz katapulta. Još više je uznemirava stalni osjećaj punoće, kao da neprestano proždire obilan obrok. Odvezla se u madridsku bolnicu, nakon nekoliko MA snimaka, otkrivena je masa duga dvanaest centimetara koja joj pritišće želudac.

*Prozu koju donosimo u nastavcima možete u celini pročitati u časopisu Sic!

Oceni 5