Trojicu sinova je dala za slobodu

Na licu Hazeme Pezer nema suza, ono je uvijek bjelkastožuto i mirno, a svojom ukočenom bezizražajnošću podsjeća na maske antičkih heroja čija je sudbina zapisana prije njihovog rođenja – sudbina veličanstvena i strašna istovremeno.

Hazema Pezer, majka trojice sinova: Ragiba, Smaila i Mehmedalije, dočekala je oslobođenje Zenice na ulici. Od ranog jutra, gluha na topovsku paljbu, kojom su partizanski artiljerci tukli njemačku i ustašku vojsku u rasulu, osluškivala je kada će opustjele zeničke ulice oživjeti pjesmom partizanskih kola. I u onaj poslijepodnevni sat, topao i sunčan, kada su partizanske divizije iz pravca Kaknja umarširale u Zenicu, Hazema je stajala na ulici mašući razderanom feredžom u znak pozdrava vojsci koja je dolazila. Bila je sretna i uzbuđena i tog poslijepodneva ta ponosita žena plakala je prvi i jedini put u svome životu – plakala od sreće gledajući naočite mlade partizane kako puni snage i mladosti tjeraju neprijatelja iz zemlje.

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu.

Uvijek prvo pomisli na najmlađeg – Mehmedaliju. Sjeti se kako ga je rodila na slamarici njihovog mutvaka i kako ga je zamotanog u hadžijsku maramu držala privijenog na grudi. Njega nije davala drugim ženama, već ga je dojila sama i uvijek je vjerovala da je zbog njenog mlijeka bio tih, miran i plah, toliko nalik na nju samu. Još od vremena kada je prohodao, u svemu je pratio svoju stariju braću, posebno najstarijeg – Ragiba, njegovu suštu suprotnost. Jedini je Mehmedalija od njih trojice i u godinama mladalačke zrelosti sačuvao plavičastu kosu, sipku i mehku pod rukom, i svijetloplave oči pune blagosti i pažnje.

Uvijek se bojala, onim samo majkama znanim instinktom, njegove privrženosti najstarijem bratu, ali one gluhe noći kada je odlazio za Ragibom u šumu, da se priključi partizanima, nije ništa rekla. Nije željela da mu pomuti radost od koje je njegovo lice sijalo u mraku. A poginuo je prvi, od četničkog metka, dok je neustrašivo jurišao na neprijatelja. Kada su joj javili za njegovu pogibiju, pala je u neko stanje obamrlosti iz koje se nije digla puna tri dana. Ni ljekar ni hodža nisu vjerovali da ljudsko biće može preživjeti toliku bol i oba su se čudom čudili kada ih je kao smjerna domaćica četvrtog dana sama poslužila kahvom i šerbetom.

Smail je bio tri godine stariji od Mehmedalije i bio je nekako skroz drugačiji od njega. Čak ni fizički nije ličio na svog mlađeg brata jer je njegova kosa bila crna kao ugljen, a oči su mu bile mutne, tamne i živo razigrane. Oduvijek sklon aritmetici, Smail se tokom školovanja isticao racionalnošću, koja se nekim činila nespojiva s njegovim divljim crnomanjastim izgledom. Još kao dječarac pokazivao je sklonost ka lijepom odijevanju i već tada je sav zarađeni novac trošio na odijela šivena po mjeri i ulje maslačka, kojim je tjerao kosu prema potiljku glave čineći je crnjom i masnijom nego što je to možda po prirodi i bila.

Prvi od braće zaposlio se kao računovođa u rudniku Raspotočje. Tu se, među tim prostim i iskrenim svijetom, upoznao s bijedom i socijalizmom i više od beskrajnih Ragibovih govora na njegovu odluku da se prvo priključi komunističkoj partiji, a zatim i narodnooslobodilačkom pokretu utjecalo je beznađe rudarskog svijeta koji se više ničemu dobrom nije nadao, ali je iskreno vjerovao da postoji neki svijet u kome se živi s više sreće i dostojanstva. Smail je organizirao odlazak braće u šumu pripremajući detalje bijega do nezamislivih detalja, savjetujući Ragibu čime da se snabdije i sam slažući stvari u Mehmedalijinu naprtnjaču.

Na rastanku se zagrljajem punim prikrivenih emocija pozdravio sa zbunjenom majkom davši joj obećanje koje neće moći ispuniti. Na Mehmedalijinoj sahrani neutješno je plakao razmišljajući kako će majka primiti vijest o pogibiji sina, povremeno gledajući Ragiba kako skamenjeno stoji pored rake s tijelom najmlađeg brata. Tri mjeseca kasnije i sam je poginuo. Te noći, koja je došla nakon dana kada su ga pokopali, iz vedrog neba padala je gusta kiša. I godinama poslije, svaki put kada bi kiša počela lupati po prozorima kuće porodice Pezer stara bi Hazema ostajala bez daha, a gušenje bi trajalo sve dok kiša ne bi stala.

Ragiba najčešće osjeti u sebi kada joj dječija graja s mahale rastjera sjetne misli, kada čuje dječačke krike i plač, kada začuje kako neka mlada majka ljutito doziva svoga nestašnog sina. Njen Ragib bio je, malo je reći, nemiran dječak. Dobro pamti svaki put kada su usplahirene komšinice dolazile na njena vrata tužiti se na Ragibovo ponašanje, na njegovu neobuzdanu i prgavu narav, koju nije znao kontrolisati. Samo kad se sjeti koliko je večeri provela perući njegovu krvavu odjeću i prijeteći mu bezuspješno svakojakim kaznama, jer čim bi se opet našao na sokaku Ragib bi nastavio dijeliti pravdu vodeći se svojim neiskvarenim dječačkim osjećajem za pravičnost.

On je još odmalena sve dijelio sa svojim drugovima; i hljeb i pokoju usput zarađenu paru i darove koje je dobijao od rođaka iz Sarajeva. U njegovom životu nije bilo tajni, a u njegovom srcu nikada nije bilo mržnje. Nije bio bogzna kakav učenik, više zbog toga što je sve svoje slobodno vrijeme provodio na blatnjavom zeničkom korzu nego zato što nije imao dara za učenje. Njemu su njegovi drugovi i ulični pajdaši uvijek bili na prvom mjestu.

Pred majkom taj dobroćudni goropad nije imao tajni i ona je bila prva osoba koja je saznala da je zavolio Katarinu, školsku drugaricu iz bogate katoličke, buržujske porodice. Hazema se nije protivila njegovom izboru jer je u toj ženi osjećaj za jednostavnu sreću bio jači od zakona islamske vjere i običaja ukorijenjenih kod muslimanskog svijeta. Svom se Allahu nastavila moliti pet puta dnevno, samo što je sad, umjesto za troje, od Svevišnjeg tražila da se brine za četvero njene djece. Dobro pamti noć kada im je, okupljenim za kuhinjskim stolom, Ragib prvi put pričao o svojim aktivnostima u komunističkoj partiji, neobičnu pažnju kojom su ga braća slušala i zbunjenost mlade Katarine, koja nije znala šta se dešava, ali je srcem mlade, tek udate žene, slutila da se iz te priče može izroditi nesreća.

I nije prošlo dugo od te noći kada se tri brata spremiše i pod okriljem mraka gluhe noći zaputiše u šumu. Te noći vidjela ih je posljednji put, te noći posljednji put je savjetovala svog divljeg i snažnog sina moleći ga da posebno pazi na najmlađeg brata. Kada je ostala sama sa snahom stajati na avlijskoj kaldrmi osluškujući zvukove koji su dopirali iza velikog zida, koji je privatnost njihove kuće skrivao od znatiželjnih pogleda s ulice, nije joj bilo ni u primisli da svoje sinove posljednji put gleda.

Ragibova smrt nije je pogodila, jer je tada bila već umno mrtva žena i riječi jednog od njegovih drugova, koji je svjedočio njegovoj herojskoj smrti, nije uopće shvaćala. Ragib Pezer poginuo je spašavajući ranjenog druga, spašavajući od sigurne smrti svog ratnog pobratima Luku.

Hazemu Pezer možemo još uvijek vidjeti kako tiho sjedi u uglu svoje avlije i za toplih ljetnih dana polako ispija kahvu iz fildžana. U kuću dopušta da joj uđu samo ratni drugovi njenih sinova, prekaljeni partizani koji od nemira prošlosti ne mogu noćima spavati. Hazema sjedi nepomična i bez pitanja sluša njihove priče, nastojeći valjda iz njih iščupati komadiće života svoja tri izgubljena sina.