Gnjev prognanog pjesnika: Dr Željko Štenger
Doboj

Photo: turisttotal.com

Tuđe noge te gaze, dome moj

Istina se može najbolje vidjeti samo dušom, davno je zapisano. Svojom dušom protjerani ljekar, radiolog, pjesnik, direktor, politički aktivista, doktor Željko Štenger skrasio se u Baškoj Vodi, na plavom Jadranu, odakle je svakog dana ''gledao'' svoj stan u Doboju i napisao gnjevnu pjesmu, s razlogom. S početka 1992. godine i u toku rata srpski nacionalisti protjerali su iz Doboja oko petnaest hiljada građana – Muslimana, Hrvata i nepodobnih Srba, dakle pola stanovništva ovog grada.

Po dolasku na vlast, nacionalisti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini postavili su granice i određivali ko sve može živjeti u njihovom toru i tako uskratili ljudima jednu od osnovnih sloboda – izbor mjesta življenja i kretanja. Svi oni koji nisu srpskim nacionalistima bili po volji – Muslimani, Hrvati i nepodobni Srbi dobili su naredbu: idi iz grada koji je bio tvoj i koji si volio i više se ne vraćaj, jer ''nisi naš''. Hrvatski i muslimanski nacionalisti i njihove vođe ugledali su se na svoje kolege sa srpske strane i protjerivali Srbe zato što su drugačiji i ''ne mole se istom bogu kao mi''. Tako je napravljen deveti krug pakla u Bosni i Hercegovini gdje je gotovo svako bio nepoželjan ili čak i neprijatelj ko nije ''naše religije i nacije''.

Pjesnici Pavle Stanišić i Željko Štenger u Galeriji slika Ticijano u DobojuRođen u Našicama, ''pitomom gradiću velikog srca'', u Slavoniji, Željko Štenger završio je studije medicine u Zagrebu i nepune četiri decenije živio, radio i stvarao u Doboju i zamišljao kako će svoje penzionerske dane provoditi u ovom gradu. U jednom intervjuu rekao je: ''Doboj je moj grad'' i svojom dušom želio da baš ovdje, u gradu na tri rijeke, oplođuje kulturni život i piše pjesme.

Od tako jednostavne ljudske želje i sanjarenja o gradu koji je zavolio – ostale su samo pjesme. Željko Štenger objavio je četiri knjige poezije: ''Hod u jutro'', ''Ljetna ribolovna škola'', ''Zakasnjele riječi'' i ''Do prvog vjetra''. Pjesme je objavljivao u nekoliko listova i časopisa, a zastupljen je u tri antologije.

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''. Njegovu pjesmu ''Moj dom…'' šaljem Vam kao čovjeku koji voli dobru poeziju…''.

MOJ DOM

TISUĆU DEVETSTO DEVEDESET DRUGE

Dom svoj

sada

samo zamišljam

 

smijeh i plač djece

sve šapate dodire šutnje

i ljutnje između zidova

sve pjesme snove i sjene

sada uljeze

u mekoću postelje naše

i tuđe noge koje te gaze

dome moj

 

kakva su usta koja iz naših tanjura jedu

je li se tresu ruke

kada iz naših čaša piju

i kakav bezum za našim stolom

misli roje

 

stežu li ih košulje

naše oko vrata

i možda nož neki

pravedno podivlja

i sud učini

o gdje si Bože

da prst svoj strašni podigneš

oči od sjaja tuđeg doma

da potamne

 

more noćne i danje

da im snagu piju

u lubanju se usele kao oni u dom naš

neka vječna bića

iz knjiga izađu

neka vide

neka istinu govore

neka zvono zanijemi

ključevi se zagube

neka sablasti kruže

lutke smrtni ples započnu

 

a onda

neka oganj

dom naš u lomaču stvori

poput krijesa

i prkosa

i prezira

Ova pjesma je glas protjeranog i uniženog čovjeka, ispjevana u strahu, nemiru i bolu, u bespuću. Ali, stihovi su istovremeno iskaz duhom snažnog čovjeka i to je ona snaga u kojoj prognani pobjeđuje progonitelja. A dr Ivan Petričević napisaće poslije progona iz Doboja da njega i dra Željka Štengera ''prate jauci od kojih ne mogu pobjeći jer su odavno postali dio i mene i moga prijatelja''.

Mene i Željka Štengera 'prate jauci od kojih ne mogu pobjeći jer su odavno postali dio i mene i moga prijatelja: Ivan PetričevićI jedan i drugi bili su važan dio kulturne adrese Doboja – pisali su pjesme, sudjelovali u radu Književnog kluba ''Ivo Andrić'', bili pri ruci književniku Pavlu Stanišiću gotovo dvije decenije u organizovanju Aprilskog kulturnog mozaika, posjećivali pozorišne predstave, dolazili na izložbe slika, izučavali istoriju dobojskog kraja, poklanjali knjige Gradskoj biblioteci, dovodili književnike iz Zagreba, Beograda, Sarajeva…

Doktor Željko Štenger došao je u Doboj davne 1956. godine. Još u djetinjstvu drugovao je sa knjigama jer je pomagao ocu koji je bio knjižar i tiskar. U medicini brzo napreduje od rada u ambulanti do direktora Doma zdravlja u Doboju, zatim odlazi na specijalizaciju iz radiologije. Ubrzo dr Štenger postaje direktor Medicinskog centra, završava postdiplomski studij i uspijeva formirati Radiološku službu, jednu od najsavremenijih u Bosni i Hercegovini. To nije bio samo osmočasovni rad, nego potpuno angažovanje na radnom mjestu. Jednom je čak dvadeset dana i noći neprekidno dežurao u bolnici. Sve je to bilo iskustvo za uspješan razvoj zdravstvene službe u Doboju. Kaže da su ga stalnom radu i usavršavanju učili starije kolege doktori Josip Rap, Redžo Iljazović, Izudin Džananović…. Nastavlja njihovim putem a sa njim zajedno rade doktori Milan Vajdić, Jusuf Kočo, Ivan Petričević, Muhamed Šarkić, Čedomir Lekić, Sakib Škapur, Rajko Jaramaz, Stevan Boroš… U jednom mandatu, dr Željko Štenger bio je i predsjednik Opštinske konferencije Saveza komunista u Doboju.

- Moje kolege i ja dali smo vidan doprinos zadravstvu u ovom dijelu Bosne, a ništa nam nije bilo teško, radili smo i deset ili petnaest sati dnevno. Doboj je postao naš grad, stvoren je snažan Regionalni medicinski centar, a ja sam doživio da je i moja kćerka završila medicinu i postala ljekar – rekao je dr Željko Štenger u jednom intervjuu povodom prijema plakete ''23. avgust'', najvišeg opštinskog priznanja dvije-tri godine prije rata.

Pjesnik Željko Štenger vjerovao je u moralnu snagu istine i riječi i u izbjeglištvu sanjao da će u jugoslovenskom podneblju jednom biti pravde i mira i sa tim snom je napustio ovaj svijet. A tuđe noge, noge srpskih, muslimanskih i hrvatskih nacionalista na mig svojih vođa gaze nas već decenijama. Gaze i naše domove, i naše živote.

Oceni 5