Kroz pustinju i mramor
Trkmm 01 S

Nove avenije Ashgabata

Photo: Voyager

Turkmenistan, zemlja bez duhanskog dima

Spomenik žrtvama pogubnog potresaDo nedavno su mjeseci nosili imena koja je on smislio, do nedavno se njegova knjiga mudrosti morala znati napamet ako ste htjeli na fakultet ili u državnu službu, do nedavno se njegova zlatna statua okretala oko svoje osi prateći sunce na obzoru…sada toga više nema, ali i dalje se osjeti da je ovo zemlja poklonika  jednog vladara, koji s policijom i vojskom upravlja, kao i sa plinom i naftom, autokratski.

Kako sam svega dva i pol sata leta udaljen od Ašgabata, glavnog grada Turkmenistana, odlučih poći tamo i vidjeti taj svijet svojim očima. Nije lako, jer naravno, potrebna je viza, potrebna je dozvola od kojekakvih ministarstava, kao i dosta love, jer turizam regulira država, pa tako i činjenicu da izvan glavnog grada možeš samo s vodičem i vozačem, pa praktički plaćaš sve duplo. Ako se želiš odvesti avionom na sjever države, vodič ide s tobom i plaćaš mu avion i hotel. Doduše cijene lokalnih letova su subvencionirane, pa iznose manje od 20 dolara, ali svejedno nije slobodno kretati se zemljom kao u većini drugih zemalja. Jedini način da se sve to izbjegne je tranzitna viza od pet dana, koja znači da ulaziš u zemlju u Iranu i imaš pet dana proći do Uzbekistana, na primjer. Kako ja letim iz Almate, a moja suputnica iz Istanbula, osuđeni smo na puni paket aranžman koji i ne košta tako malo, barem u odnosu na Uzbekistan.

Papirologiju nam rješava agencija u Almati, s jako puno iskustva u poslovanju s Turkmenistanom, tako da papire dobivamo bez problema, a vizu podižemo na aerodromu, što je nekad bilo skoro pa nemoguće. Odlučujemo se za tjedan dana putovanja, po ovoj velikoj zemlji, ali preko 70% terena je pustinja, pa brijemo da i nećemo previše propustiti ako ostanemo svega sedam dana.

Avio karta od Turkemenistan Airlinesa je staromodna, u papiru, nikakve nove tehnologije, baš kao u stara dobra vremena. Da ovo neće biti obično putovanje, potvrđuje se već na aerodromu u Almati. Stojim u redu za check in i gledam ženu ispred sebe, i učinilo mi se da drži hrvatsku putovnicu. Priđem ja njoj i kažem na materinjem jeziku:” Jel to CRO putovnica?” Ona gleda začuđeno i kaže : “Je!” Kolika je vjerojatnost na aerodromu u Almati sresti Hrvaticu koja poslom leti u Ašgabat?! Vrlo malena, no zato odmah krećem u blebetanje s ovom neobičnom i vrlo zanimljivom Korčulankom, koja je jedno vrijeme i živjela u Turkmenistanu. Pa sad ti reci da svijet nije malen?!

Nakon jednog od najobilnijih objeda u životu unutar aviona (fala Turkmenistan airlinesu) i formalnosti izrade vize i plaćanja isključivo u cashu tj.dolarima, cca 100 USD, ulazim u zemlju, tj. aerodromsku zgradu gdje me čeka užasno simpatična vodička i postarjeli vozač, koji oduševljeno zaključuju da ćemo moći pričati i na ruski, a ne samo na engleski.

Prvi dojam vožnje s aerodroma do hotela je sljedeći… Ašgabat je grad bijelog mramora, praktički svaka nova zgrada (a ima ih jako puno) je napravljena u sličnom stilu, neboderček od 10-tak i nešto katova, s elementima arhitekture iz grčke i rimske povijesti, a sve to građeno pod budnom paskom francuskih arhitekata, koji su ovdje nešto kao kućni prijatelji države. Naravno, i 10 stupnjeva više nego što je u Almaty, odmah ukazuje na činjenicu da smo na rubu pustinje. Grad je uglavnom pust, na prvi dojam, aleje široke, prostrane, s ne previše auta… vraća mi se sjećanje na Sjevernu Koreju, mada ovdje imaš neki dojam otvorene civilizacije.

Predsjednička palača, slikati samo iz auta

Smješteni smo u hotelu na jugu grada, gdje su naravno planine koje su i granica s Iranom. U hotelu mi se čini da smo jedini gosti, barem se tako ispostavilo ujutro na doručku. No prije toga sam pokušao shvatiti grad. Mapa koju imam iz 2004.godine ne pomaže jer su se nazivi ulica promijenili, nove ulice su se izgradile, puno toga se porušilo i vidno je da ću se brzo izgubiti. Pokušavam se prošetati do centra grada (po sjećanju iz vožnje s aerodroma) i umjesto do centra skoro završim na policiji jer sam pušio na ulici?! Hm, da. Evo pokazatelja da smo u neobičnoj državi, sa zakonima kreiranim po mjeri bivšeg ili sadašnjeg predsjednika. Naime, Turkmenbaši je dobio rak na plućima 1997. i morao prestati pušiti, pa je zabranio pušenje na ulici i parkovima, ali zato nije zabranio pušenje u unutrašnjim prostorijama restorana i kafića (ako ih uopće ima ovdje). Nemaš gdje ni baciti opušak. Natezanje s policajcem je trajalo pola sata, jer sam se vadio na činjenicu da nisam znao, a on meni da to nije njegov problem. Na kraju me je pustio, jer je mislio da ću ga brajbnuti tj. uvaliti koji dolar, ali sorry, ili me vodi na policiju ili hotel. Možda je bio i scam, ali poslije saznajem da se zakon vrlo striktno pridržava u glavnom gradu, pogotovo na ulicama kojima prolazi glavni gazda.

Vraćam se u hotel, jedem u kineskom restoranu, samo su Kinezi unutra, porcija za tri osobe, žao mi je baciti hranu, ali, brate, pa kakve su vam norme?! Moja suputnica dolazi ranom zorom s aerodroma (da, i ovdje letovi dolaze vrlo rano, tj. kasno) i misli da je sletila u Las Vegas, jer je svaka nova zgrada previdno osvjetljena… ne želim joj ni kvariti dojam do jutra…

Klimatizovano autobusno stajalište

Eksperimentiramo s busom koji nas odvodi u sasvim drugom smjeru, ali s obzirom da je cijena karte manje od jedne kune, nema veze, vozikamo se i promatramo čuda arhitekture. Svako ministarstvo ima svoj dizajn, na krovu ministarstva vanjskih poslova je golema zemaljska kugla, ministarstvo energetike izgleda kao jedan veliki upaljač, ministarstvo tepiha (šalim se naravno) izgleda kao da je spleteno nekoliko uzoraka različitih plemena, koji se inače nalaze i na zastavi… palača predsjednika se može vidjeti samo izdaleka, ulica je skroz zatvorena, nema fotografiranja i nema šetanja, čak ni iz auta se ne smije fotkati. Ogromna džamija na rubu grada, kažu da je koštala par stotina milijuna dolara, pokraj koje se nalazi mauzolej Turkmenbašija, rijetki turisti tj. samo moja suputnica i ja, sve je preogromno i bolesno ukrašeno do posljednjeg detalja.

Taksiramo se po gradu za 10-ak kuna, kao i u ostatku postsovjetskog društva, spustiš ruku i čekaš da netko stane. Pronalazimo jedini šoping centar u gradu, gdje sve vrvi od evropske robe, tu su i restorani, i jedini internet kafe u kojem se može surfati uz predočenja putovnice, ali neke stranice su zabranjene, poput fejsa itd. Pronalazimo ruski bazar gdje se može nabaciti neki suvisli šoping, nekoliko je državnih dućana gdje se mogu kupiti svjetski poznati tepisi, ali procedura je komplicirana pa nam se ne da niti gledati. Nalazimo kafić u jednom parku i u hladovini ispijamo kavu i čaj, malo ražnjića i ostalih lokalnih delicija.

Najveća džamija centralne Azije

U okolici grada se nalaze stepenice na brdima koje ne vode nikuda, ali su dugačke 14 kilometara i kažu da je to predsjednik dao izgraditi da se narod rekreira i da je jednom godišnje natjerao sve svoje ministre da prođu cijelim putem, dok bi ih on čekao na vrhu, kamo je došao helikopterom, u daljni vidimo par klinaca koji se muče po najvećem suncu i koračaju ovim besmislenim projetkom. Još luđi projekt nažalost više nije moguće vidjeti jer ga je uklonio novi predsjednik. Naime, Turkmenbaši je sebi napravio spomenik od zlata koji se okretao oko svoje osi prema suncu….

Navečer se šećemo našim kvartom i gledamo u te nove nebodere i pratimo paljenje svjetala da vidimo živi li uopće tko tamo i nakon ne znam koliko zgrada konačno vidmo svjetlo na jednom katu. Wow. Odlazimo do najveće fontane na svijetu, parada ponosa i kiča, od spomenika predsjedniku do raznobojnog vodenog šarenila, fora je ako ništa onda zato jer osvježava. Pokušavamo naći restoran, bez uspjeha, pa se vraćamo u hotel gdje nas iznenadjuje kvaliteta ruskog restorana, opet smo jedini gosti.

Dosta je metropole i njenih pustih ulica, policajaca i ostalih neprilika. Krećemo na sjever gdje nas čeka samo jedna stvar, pustinja.

Odmah po izlasku iz grada, jedini prizori koji se vide su pijesak i pijesak, te naravno sunce. Pokoja deva i to je to. Zaustavljamo se u jednom selu, kupujemo hladne napitke i slatkiše jer nam vodička kaže kako će nam se brzo pridružiti lokalni klinci, željni pokoje fotografije i kao nagrade –  čokolade i bonbona. I to se naravno dogadja, mali pozeri se namještaju, a mi ko da nikad nismo vidjeli djecu, palimo aparate i lupamo fotke. Užas, ne znam što je gore, mi ili oni koji su stekli tu naviku. Vrućina nas brzo umara, pa se vraćamo u automobil, spreman za pustolovinu kroz pustinju, naravno pogon na sva četiri, jer sve je moguće.

Nakon nekoliko stotina kilometara ne baš sjajne ceste, silazimo doslovce u pustinju i promatramo razne kratere koje je eto, što priroda, što čovjek, formirala u prirodi. Jedan od njih, najveći i najspektakularniji, je Darvaza plinski krater koji je ogromna rupa u zemlji iz kojeg već desetke godina suklja plin, tj. vatra.

Stari grad Urgench

Prizor danju je wow, a noću kada padne mrak u pustinji bez ikakvog svjetla, e onda je to MRAK! Zvjezdano nebo i ogromna lampa promjera nekoliko stotina metara iz koje suklja vatra. Nedaleko od kratera kampiramo, pa će mi to biti i prvo spavanje na otvorenom u pustinji. Vozač nam slaže domaći roštilj, nezaobilazna votka, i plamen u daljini, popraćeno Gunsima, Metallicom, Rammsteinom…jer eto naš vozač voli žešći rok.

Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, inače bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio;  tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru. Cilj nam je grad Dašoguz tj. nalazište starih ostataka gradova Urgench. Hm, nakon Uzbekistana, ovo me i ne impresionira previše, jer se sve skoro porušeno ili je ostao tek pokoji zid, k tome sunce žari i tjera organizam na opako znojenje.

Usred pustinje klinac u Hajdukovim dresom

Ovdje barem možemo zapaliti koju, jer policija nije tako stroga kao u metropoli. Nakon pola dana u autu, drugu polovicu na suncu i promatranju grobnica, zidova i ostalih memorabilija, letimo za Ašgabat, gdje nas čeka ista soba u istom praznom hotelu. Hm, možda smo mogli ostaviti sve stvari tamo, umjesto što smo teglili na ovaj pustinjski izlet?

Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće, nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice… teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletjeli iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidjeli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu…ma svemoguć čovjek…).

Unutrašnjost jurte

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12. stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema tko nije prošao ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti, jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja Hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

*Tekst, sa dozvolom uredništva, prenosimo sa bloga Putopisi.net


Galerija

Oceni 5