Tužni gorostas popularne pjesme

Tamo negdje 1972., 1973., tih godina koje nisu obećavale ništa drugo do depresije (pogotovu nezavršenim studentima i frustriranim glazbenicima), jedna je pjesma pogađala „ravno u sridu“ – Šta će mi život. Već sam naslov, pa izazovna pjevačica i na kraju izdajnička forma križanca između „novokomponovane narodne“ i posve osobite verzije flamenca bili su garancijom uspješnog utapanja u alkohol i bijegu od svake vrste derta, u zaštiti od naizmjeničnog šamaranja britke bure i teške južine, pogotovu u kasnu jesen i zimu, nama izgubljenima u hladnim, kamenim ulicama Dalmacije, čiji su kafići, treba li reći, grijani na alkoholni pogon.

Bila je to i nekom vrstom davorije u slavu života sitnih noćnih ura naših uzoritih konoba I zlatnih ribica. Tu „novokomponovanu melodiju“, što je već neko vrijeme vladala juke-boxovima, sličnima teškim svijetlećim glazbenim monolitima, koje bi današnja mladež prepoznala kao onovremene YouTube destinacije, pjevala je Silvana Armenulić, nova heroina narodne muzike. Snimivši je dvije godine ranije, upravo je doživjela potpunu transformciju od markantne tamnokose pjevačice sevdalinki, Zilhe Barjaktarević, jedne od mogućih nasljednica legendarne Nade Mamule, u svježe poblajhanu Silvanu Armenulić kao prvu damu „novokomponovane glazbe“ (što joj je u podosta iskonstruiranom medijskom nadmetanju osporavala njena najljuća suparnica Lepa Lukić). Kao takvu smo je i otkrili, mi, pravovjerni rokeri, i to u jednom danas kultnom hrvatskom filmu Lovu na jelene. Bio je to hrabar pokušaj Fadila Hadžića – rekao bih, iz današnje perspektive, puno hrabriji nego nam se činio onda – film o povratniku endehazijske prošlosti u okoštalu provincijalnu sredinu poslijeratne Jugoslavije, koji se nije mogao nadati ničem dobrom u vremenima kada su se svi emigranti, a pogotovu politički, svrstavali pod istu kapu ustaškog ili četničkog ekstremizma. Postao je to, u trenutku gušenja „hrvatskog proljeća“, gotovo očekivano, pravi, poglavito „studentski“, hit u našim kinima. Pjevala je u njem Silvana, glumeći „kafansku pjevačicu“, između nekoliko svojih uspješnica i Rane moje, još jedan novoskladani narodnjački bestseller, reklo bi se, začudo izazovan novostasaloj beat generaciji odrasloj na Beatlesima, Stonesima, Dylanu i Grupi 220, sve više okrenutoj i bardima intelektualnih rima jednoga Arsena Dedića i tada novopridošlog kanadskog pjesnika Loenarda Cohena. Kao neki pomodni ispušni ventil mladosti – pogrešno bi bilo upotrijebiti onu paradigmu o zabranjenom voću – k'o stvoren za tulumarenje.

Dakle, oduvijek je nešto iz folklornog korpusa bilo fatalno privlačno onom, recimo, urbanom; jedino što je današnja „zlatna mladež“ s narodnjačkim klubovima, eskortnim damama i štangama u modi otišla, mora se priznati, svjetlosnim godinama dalje, nazvavši sve to skupa turbofolkom. Ne znam što će od turbo-folka ostati, ali Rane moje i naročito Šta će mi život svojim neodoljivim „režem žile“ refrenom „noćas mi srce pati, noćas me duša boli“ ostali su do naših dana snažno urezani u diskobiografiju popularne glazbe na ovim prostorima. Silvani je Šta će mi život postala nešto poput sudbinske pjesme. Estradna trka, popularnost i ne baš harmoničan brak s jugoslavenskim teniskim asom Radmilom Armenulićem, završili su 1976. u katastrofalnom prometnom udesu na magistralnoj cesti Beograd-Niš u kojem su pored neprežaljene kraljice folka živote izgubili njezina sestra, također pjevačica, Mirjana Mirsada Barjaktarević i sjajni violinist i vođa Narodnog orkestara RTB-a Miodrag Rade Jašarević. Naravno, zvijezde smrću postaju besmrtne, najbolje pjesme nastavljaju živjeti, a Šta će mi život štoviše postat će amblemom i svom autoru, čovjeku kojem su zapravo i posvećeni ovi reci – Tomi Zdravkoviću.

U Boljoj prošlosti, za popularnu glazbu bivše države (a onda i za njezine sljednice!), neprocjenjivoj i toliko puta citiranoj knjizi Petra Lukovića u poglavlju o Tomi Zdravkoviću Srce je usamljen lovac, pisac će nam prenijeti ispovijest glavnog junaka Draganu Gajeru, novinaru Ekspres politike, kako je nekon tri dana arčenja probudivši se u beogradskom hotelu Slavija uz mamurluk i prvu jutarnju kavu na konobarevom blokiću napisao Šta će mi život i potom je snimio. No, prije nego je stigao objaviti, snimku je čula njegova nježna prijateljica Silvana Armenulić. Bilo je to prijateljstvo već desetak godina staro. Tamo 1956. ili 1957. (a negdje stoji i 1958.), prema kazivanju uvela ga je gladnog i promrzlog, dakle još kao tinejdžera u potrazi za slavom, u leskovačku kafanu Radan gdje je i započeo svoju nevjerojatnu karijeru. I nije ju mogao odbiti kad ga je zamolila „Dado (tako su ga zvali rodbina i prijatelji nap. a.), molim te, ovo je pjesma za mene“. Radmilo Armenulić će kasnije ispričati svoju verziju. Toma je došao iz hotelske kavane ravno k njima, doma, i na klaviru praktički prvi put pročitao Šta će mi život i, reklo bi se, nije bilo šanse da odbije Silvanu. „Uostalom, to je bila njena priča, pesma je nastala od onoga što je ona meni ispričala“, priznat će Zdravković Gajeru. Bilo je to baš u trenutku kada je dobila ulogu pjevačice Rade, pokazat će se, u gledanoj seriji televizije Beograd Ljubav na seoski način, seriji koja je Novu 1971. dočekala u specijalnom londonskom izdanju Milorade, kam bek!. Pjesma se s još tri Tomine našla na njezinu Jugotonovom EP-ju i konačno ju, od pjevačice sevdalinki i pseudonarodnih srpskih (u čemu je zapravo Lepa Lukić fakat bila šampionka), kada je najčešće u brojnim duetima gubila osobnost, lansirala među zvijezde „novokomponovane narodne muzike“. A Toma Zdravković će, gotovo si predbacujući, ponavljati da joj je ta pjesma donijela slavu i predskazala tragičan kraj.

„Možda je taj tekst kojeg sam pisao za nju slučaj za parapsihologiju. Bolje da je nije snimila, bolje bi bilo da nije postala popularna, a ostala živa. I, nisam bogzna kako voleo tu pesmu. Sam naslov Šta će mi život i nije baš nešto“, meditirao je u novinarev mikrofon. Ili je samo nevoljko slutio, ne htijući to priznati, koliko je taj naslov blizak lajtmotivu mogućeg filma o njegovu pustopašnom životu; filma o ne baš tipičnom pjevaču „novokomponovane narodne muzike“, ako to on uopće i jest!

Andaluzijska kadenca

Film bi započeo u siromaštvu sela Pečenjevce, dolje na samom jugu Srbije, pokraj Leskovca, grada poznatog po svojim roštilj-jelima, prije svega znamenitoj leskovačkoj mućkalici, a mora da je i samo Pečenjevce dobilo ime po nečem sličnom, makar se slavi po krumpiru I „krompirijadama“, i naravno po svom najpoznatijem sinu Tomi Zdravkoviću.

Ovdje i počinju prvi nesporazumi sa Zdravkovićevim životopisom. Netko kaže Pečenjevce, a netko će napisati Pečenjavac, a netko Pečenjevci, negdje je zabilježeno da je Toma zapravo rođen nešto sjevernije u Aleksincu, ali opet kao da i nije jer je obitelj odmah preselila u očevo rodno mjesto Pečenjevce (ili ipak Pečenjevac!). Negdje piše da se to dogodilo 20. rujna, a na drugom mjestu 20. studenog. Svi se slažu: 1938. godine. To s Aleksincem se najčešće briše, kao što bi se trebale brisati mnoge neprovjerene, nevažne ili netočne priče iz burna života ovog nepatvorenog boema i budućeg „kralja kafane“; za Pečenjavac ili Pečenjevce neka se odluče sami mještani, a ta dva mjeseca razlike, koja se pojavljuju u nadnevku rođenja ovog velikog narodnog autora-pjevača, bit će poput kapi u oceanima njegove tuge; tuge što ju je isplakao kroz pjesme kao da je proživio nekoliko života. A pokazat će se, nije da nije!

Uostalom mjesto rođenja Tome Zdravkovića – pjevača, postat će Leskovac. Tu je za mladića koji je krao bogu dane započeo i stvarni život. Imao je 15 godina i kao da ničeg prije toga nije ni bilo. Kažu da je sanjao postati glumac, no pjevajući na stepenicama leskovačke bolnice gdje je odrađivao manualne poslove, ljudi su povjerovali da bi od njega moglo i postati nešto, premda fizikusom nije sličio na one lafove s naslovnica prvih domaćih časopisa poput, recimo, te 1953. godine rođenog Filmskog sveta. Ipak, proteći će neko vrijeme do onog presudnog susreta s budućom divom jugoslavenske narodne glazbe. Tu u Leskovcu, u kavani Radan (netko opet tvrdi da je riječ o kavani Dubočica, no svejedno), Toma peče zanat i jede kruh sa sedam kora, jer zanat kafanskog zabavljača, vjerujte, nije ništa lakši od onog pomorskog-mornarskog komu se, znamo, pripisuje takav tvrd kruh. I slični su, oba trudbenika žive na putu, dok kući samo svraćaju. Ovdje kao što je, pišući upravo o Tomi Zdravkoviću, pojasnio Miljenko Jergović, citiram, „namjerno (...) inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja“.

Pjevao je tu on svašta: naravno, većinom narodne, ali i starogradske, aktualne šlagere, talijanske kancone i francuske šansone, hitove dana: Jesen dođe ja se ne oženih, Kaži zašto me ostavi ili Sve moje jeseni su tužne, Ave Mariju, Granadu, Katari ili Gitaru Romanu... U ta doba bez novina, radija, televizije i ploča dobar glas se širio usmenom predajom. I proteklo je opet neko vrijeme, a Toma Zdravković će krenuti dalje. Sljedeća postaja bit će tuzlanski hotel Bristol o čemu će kružiti legende, a onda Dragan Toković, već poznat pjevač i skladatelj zabavnih i narodnih, boem, vinski brat, prepoznavši u Tomi Zdravkoviću mlađeg sebe, dakle po mnogočemu sličnog, preporučit će ga kao nasljednika u popularnom beogradskom kafe-baru Terazije. Bilo je to početkom 1960. (Kasnije će mu 1973. Biti i producent vodeći prateći orkestar na prvoj od dvije plejke za RTV Ljubljanu.) Slijedit će angažman u novosadskom hotelu Vojvodina, potom 1962. u baru čuvenog beogradskog Metropola. Sveti Stefan, niški Park, opet tuzlanski Bristol, nazad u Beograd u čuvenu Topčidersku noć (gdje je nekako u to vrijeme tijekom služenja vojnog roka svoju ekstravagancu sa svijećom, na koljenima, započeo Mišo Kovač!), pa konačno, u to doba možda najviše rangirani, Gradski podrum. Od tada, sljedeće tri godine!

Baš krajem 1965. kada sam se u njegovu zagušljivom, bez ventilacije, znojem okupanom dansingu, naguravao među raspamećenim šizikama kako bih uhvatio trans Zorana Miščevića, neponovljivog frontmena Silueta oksidirano plave, trajno ondulirane, duge kose, u izvedbi Satisfactiona! Ne sluteći da iznad u restoranu svakodnevno (ili preciznije: svakonoćno!) nastupa već traženi pjevač s kojim ću se sresti dvadeset godina kasnije kao s legendom kafanske pjesme i vjerojatno najistaknutijim imenom Jugotonova kataloga narodne glazbe. Premda je moguće da je tada, prema drugim izvorima, već nastupao u jednako razvikanoj kafani Stadion. Svejedno, reputacija mu je svakom sitnom urom probdjevenom na trpezi beogradskog „dolce vita“, već narasla do prve ploče snimljene za Diskos, za novog izdavača iz Župe Aleksandrovac (EP izlazi 1963. ili 1964. Bez pouzdanog datuma); ploče što će tako stajati na početku njegove velike diskografije.

A pazite sad: Esagerata (nešto kao napasna), zapravo Little Devil, jedna od ranih američkih uspješnica slavnoga teen-idola Neila Sedake, prvi njegov među brojnim apeninskim hitovima, trebala je biti udarnim brojem Zdravkovićeva diskografskog debija! Na talijanski ju je prepjevao Leo Chiosso, tada traženi tekstopisac i scenarist – stihovima je kreirao imidž famoznog „gangstera talijanske kancone“ Freda Buscaglionea – kasnije i koautor Minine Parole, parole, koju danas znamo po Porinom nominiranom coveru riječkih Riversica i Massima Savića. Više je to nego očevidan dokaz Tomina radoznalog glazbena duha, ali I ambicija, i već na prvom koraku potvrda onog što će se kao mantra ponavljati u svim osvrtima na njegov život i karijeru: Toma Zdravković nije tipični pjevač narodne glazbe, ako on to uopće i jest!

Dakle, pored jedne od egzemplarnih pjesama iz produkcije Brill Building Popa, zvuka koji će zajedno s ranim rokerima izgraditi bazu za uzlet Beatlesa i uopće rocka 60-ih, na Zdravkovićevom prvom EP-ju će se po već ustaljenoj praksi prepjevavanja hitova iz uvoza naći I dvije pjesme iz kajdanke Tomina vršnjaka Enrica Maciasa, pied-noirea, francuskog pjevača alžirsko-židovskog podrijetla koji je upravo osvajao svijet vlastitom mješavinom židovskoarapsko- andaluzijskog glazbenog nasljeđa. Snimivši Maciasove dvije rane (i aktualne!) uspješnice La femme de mon ami i En fants de tous pays kao Žena moga druga i Deca zemlje (na ploči, bez potpisa autora srpskog teksta iako je, kasnije će se to potvrditi, riječ o samom Zdravkoviću) istaknut će ga kao jednog od onih što su utjecali na njegov potpuno osoben glazbeni amalgam. Četvrta na tom Tominom premijernom extended play-singlu, vlastita Što te večeras nema, bit će potvrda takve „mišance“, i inače nimalo neobične za to vrijeme u popularnoj glazbi kod nas. Po uzoru na talijansku kanconu na pol puta između Modugna i Dallare zapravo je podsjećala na slične i, treba reći, prilično uspješne pokušaje kojima je, preuzimajući svjetske hitove kao svoje, Đorđe Marjanović pokrenuo val prave idolatrije.

U aranžmanima u glazbenim krugovima cijenjenog Mirka Šouca, i izvedbi tipičnog zabavnog ansambla u ritmu cha cha cha i twista, bila je to ploča koju su možda željeli pjevač i izdavač, ali ne I publika; ako ništa drugo, ne ona Tomina. Već neko vrijeme njegov kafanski hit bila je Ciganka, pjesma kasnije poznatija po početnim stihovima Šta je tako tužna ova noć. S tipičnim nizom harmonija španjolskih gitanosa karakterističnim za vatreni flamenko, kroz koju godinu gotovo neizbježnim u Tominim pjesmama, umotana u narodnjački zvuk postat će nekom vrstom njegova potpisa, autorizacijom idioma što će ga njegovati kao vlastitog do konačne životne code. Riječ je o takozvanoj „andaluzijskoj kadenci“, spustu četiri susjedna akorda u čemu valjda i svaki prosječni ljubitelj glazbe prepoznaje španjolski patent. Taj niz kojeg sam poput mnogih početnika na gitari i sam svirao držeći ga prikladnim za vježbanje barre-zahvata, od a-mola nizbrdo preko G, F do E dura, čuli smo tada, krajem 50-ih, početkom 60-ih, kod izvođača najrazličitijih profila i stilova popularne glazbe. U rock’n’rollu Runaway Dela Shanona (kod nas Saše Popaza kao Lutanje po kiši) ili Walk Don't Run Venturesa (kod nas Bijelih strijela Šeći, ne trči), pa surf-rokera Dicka Dalea s Miserlou (puno godina kasnije u Tarantinovom Paklenom šundu) i Guitar Tangu neizbježnih Shadowsa na njihovu izletu u planine Andaluzije.

Puno toga ima. Čak tu, blizu, čula se u dvjema uspješnicama makedonske romske princeze Esma Redžepove i ansambla njezina Pigmaliona (i kasnije supruga) Steve Teodosijevskog, u danas klasičnima Čaje šukarije i Esma kirigili (mogla se i vidjeti u filmu Krst Rakoc) te u Crnim anđelima, mlade Ljiljane Petrović, prepjevu glasovite latinoameričke antisegregacijske himne Angelitos negros s njezina debitantskog 25-centimetarskog albuma iz 1962., no nitko nije prisvojio „andaluzijsku kadencu“ tako potpuno kao što je to učino Toma Zdravković. On je motiv kojemu je namijenjena uloga uvoda, završnog čina ili modulacije pretvorio u ostinato, u nešto što se ponavlja poput riffa, u refrene ili versove svojih skladbi; u trajni, zaštitni znak svog prepoznatljivog rukopisa. Ipak, Ciganka, Tomina rana neostvarena ljubav opjevana kao prava luzerska žalopojka nije otprva našla put do gramofona, naprotiv, do toga će proći punih šest godina, vrijeme koje će biti potrebno da se postupno pretvori i u neupitnu kafansku himnu. Osjećaj skorog diskografskog uspjeha donijela mu je druga Diskosova ploča s Buketom belih ruža (jednom od njegove četiri s tog EP-ja iz 1965.), srceparajućom, zvukom sevdalinke nadahnutom pjesmom, nekrologom jednoj sasvim tragičnoj vezi.

Pjesme posvećene ženama

Ali preostale tri skladbe, sve tri njegove: dvije šumadijske dvojke i jedna južnjačka devet-osmina, tipične narodnjačke, nisu naišle na veći odjek među publikom koja je u ta doba već ozbiljno hrlila u dućane po male vinilne doze popularne glazbe. Sve te godine, popunjene s još dva „produžena singla“, u tada vrlo traženoj kombinaciji dueta, sa zaboravljenom Milinom Stefanović, izvodeći niz „novokomponovanih“ poznatog srpskog harmonikaša i skladatelja Bude Jovanovića, u stilu Kad zora zarudi, Cvetak mali s rosom razgovara, Kad se laste vrate, Detelina s' četir' lista ili Sinoć zvezda s neba pade, pjesama koje kao da pripadaju tečaju iz biologije ili prirode i društva, što baš i nije išlo pod ruku s melankoličnim boemijom Tome Zdravkovića, uzalud su čekale da se pojavi nekakav diskografski Godot.

Začudo, on je iskrsnuo u liku šefa Jugotonova srpskog predstavništva, beogradskog Crnogorca Obrada Jovovića. To je izgledalo otprilike ovako. U veljači 1968., nakon što su pobrojali ne baš sjajne rezultate prodaje prvog Tominog izdanja za Jugoton Deteline s' četir' lista, objavljenog u posljednjem kvartalu protekle godine, pa potom preslušali nove demo snimke na jednom uredskom Grundigu, Obrad pita pjevača: „Dado, čemu da s Milinom glumiš braću Bajić kad imaš svoju Rušku (ona je, prema priči, bila ta mlada Romkinja kojoj je Toma 1962. posvetio, pokazat će se to kasnije, svoj prvi pravi evergrin), pa Anđelu, Martu... Tu Ciganku ti pjevaju po svim kafanama, a da još uvijek većina ni ne zna da je to tvoja pjesma.“

„Pa šta ti misliš Obrade?“, zamišljeno će Toma.

„Daćemo Baćku da iz ovih tvojih demosa napravi aranžmane za Duletov orkestar, i to će biti to!“.

Odveo Jovović Tomu Iliji Baćku Geniću, srpskom Mantovaniju, dogovorili se s cijenjenim gitaristom Duškom Radančevićem, vođom omnipotentnog studijskog ansambla, inače tih godina često u Jugotonovoj službi (uostalom odsvirali su i Detelinu s' četir' lista) i šesta ploča kao da se vratila na početak! S harmonikama, violinama i klarinetom u prvom planu u ritmu a la turk, u svom već prepoznatljivom visoko postavljenom mezzavoce pjevanju, Ciganka je prenijela kafanski groove, ali Nikad neću da te zaboravim s toplom trubom i naglašenom „andaluzijskom kadencom“ u ritmu pomodnog kotrljajućeg tamourea zvučala je posve španjolski. Anđela i Marta bile su prve u nizu ženskih imena kojima će Toma do kraja svog života, a i poslije, pogađati emocije publike nježnijeg spola. Anđele, slow-rocka poput Dedićevih ranih radova, Zdravković se sjeća kao prve pjesme koju je uopće napisao i pokušao izvesti još u Leskovcu, ali praćen podsmijehom kafanske kapele, brzo je digao ruke od nje. Marta, veseli valcer s „pariškim štihom“, podsjećao je na njegova prvog uzora Maciasa. Bilo kako mu drago, ploča je to koja će Tomi konačno donijeti diskografsko „zlato“ i putokaz kako dalje.

Famozna „andaluzijska kadenca“, zamaskirana ili otvorena, narodnjačka ili zabavnjačka, ponekad kao prijateljska dar-nota skladatelja poput Radoslava Graića ili Milutina Popovića Zahara, ali uvijek neupitna, Tomina, od konca 60-ih, kroz 70-e do početka 90-ih: Nedžmija, Noći su tužne sve, Dok tebe nisam sreo, Boli, boli, boli, Dete ulice, Dolazi, dolazi, Danka, Kad se voli što se rastaje, Tamburaši, tamburaši, Što te večeras nema (pazi: nova pjesma istog naslova kao skladba s prvog EP-ja!), Noćas sam tužan ciganko moja, Prokleta nedelja (Marija, Marija), Zelena reka (Rastanak), Lele, lele, Ciganko, Umoran sam od života, Zbogom moja mladosti, Čekaj me, Tužno leto, Oj Dunave, Dunave, Dotako sam dno života, Ja plaćam, Da l' je moguće, Fatima, Žena je plakala, Svirajte, cigani... sve do funkcije zaista prave kadence u refrenu ikonične Šta će mi život.

Od Ciganke tog ranog autorskog uratka (ponovljenog po prvim stihovima kao Što je tužna tako ova noć na strani B singla Pesme leta 71 s udarnom Što te večeras nema) do Šta će mi život, kao posljedne snimke na njegovu diskografskom testamentu Kafana je moja sudbina u proljeće 1990. (koju je inače, treba reći, prvi put snimio 1973., prigodom jednog od rijetkih izleta iz Jugotona, za slovensku disko kuću RTV Ljubljana, a kojom, eto, doslovce, I završava svoj umjetnički, a ubrzo i životni put), Toma Zdravković je zaronivši u Maciasovu glazbu slavodobitno izronio s vijencem od kajdi Grčke, Turske i Bliskog istoka, preko afričkih obala Mediterana do Pirinejskog poluotoka, Andaluzje i španjolskog ciganskog flamenka. Ti silazni intervali, koje će arapska glazba baštiniti iz frigijske ljestvice (s polutonovima razmještenim između prvog i drugog te petog i šestog stupnja, čime se melodiji daje melankolično raspoloženje), potom posredstvom španjolske „gitano kuhinje“ zamiješani u flamenku po receptu eto, znanom kao andaluzijska kadenca, lagano začinjeni sevdalinskim melizmom, harmonikama, klarinetima, gitarama i violinama, dvojkama, narodnjačkim beginom a la turk i povremenim južnjačkim neparnim mjerama, postali su trademark jednog nevjerojatnog pjevača sugestivnog tona, praktički u poluglasu, povremeno na rubu falseta; trag narodnog pjesnika koji je, kako je netko rekao, dobro nakvasio prostore od Triglava do Vardara izniknuvši u tužnog gorostasa popularne pjesme.

Kao da je tuzi koju je nosio u sebi našao spasonosno mjesto u tim jednostavnim silaznim notama što mora da su mu odzvanjale u ušima i za koje mu nije trebalo poznavati ih ili ih, Bože mi prosti, znati napisati. (Toma je bio glazbeni autodidakt, rekao bi pomirljivo Arsen Dedić, i znao je pronaći svoje akorde nabadajući pomalo po klaviru). Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta. Kaže se, deviza za dobro pjevanje je da onaj glas koji u pianu ne zvuči, ništa ne vrijedi ni za najveće fortissime. Dobro, riječ je o umjetničkom pjevanju, o belcantu, ali vjerovali ili ne, Zdravković svojom prirodnom impostacijom, svojim urođenim talentom nije bio daleko od toga. Zacijelo, glas mu je bio značajan adut.

„Da li je Toma Zdravković bio narodni pevač? Da. A da li je bio pevač 'narodnjaka'? E, to je veliko pitanje. On je bio dovoljno drzak da u kompoziciju pomeša sve zvukove Mediterana, pa u njegovim pesmama nalazimo Andaluziju, Marselj, Palermo, Grčku, Dalmaciju“, ustanovit će prilično točno prije par godina beogradski novinar Ratko Dmitrović.

„Put od Pečenjevca do Beograda vodio je Tomu preko Pirineja (svakako bez slonova). To što je Anadoliju spojio s Andaluzijom i obratno, više nikog ne zbunjuje, jer smo ga takvog primili i zavolili. Stvorio je stil, ali samo za sebe“, napisat će srpski slavuj, Predrag Cune Gojković, na poleđini Tomine povratničke LP ploče Čekaj me, na početku 1981.

„Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila“, ovako glede stila (i o nečem drugom) u svezi Tome Zdravkovića pod naslovom Prokleta nedjelja piše Miljenko Jergović 2009. godine.

Ne mogu odoljeti a da ne nastavim citirati: „To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti. Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar I pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.“

* Ovaj tekst nastao je kao deo projekta „Bolja prošlost: Čuvanje srpske muzičke istorije“ koji sprovodi XXZ magazin, a finаnsirа Ministаrstvo kulture i informisаnjа Republike Srbije​

* Ogled o Tomi Zdravkoviću prenosimo iz knjige “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists” sa dozvolom autora

U IDUĆEM, ZAVRŠNOM NASTAVKU: SINIŠA ŠKARICA – KAKO SAM UPOZNAO TOMU ZDRAVKOVIĆA?