Poezija bunta i otpora
Pokris 27 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

U bijelom svijetu djevojke će postati ptice

Istinita pjesma iz dva čina; mjesto radnje: izbjeglički kamp

I
Mislim da često pisala štampa
o pogodnostima našega kampa,
kako nas hrane, kako nas brane,
kako nam liječe duševne rane,
kako u novine ne može stati,
šta su nam dali i šta će nam dati.

Radi se, ako ste djeca nova,
o grupi izbjegličkih kampova,
što u Evropi nikli k’o čir,
kad kod nas poče rat a ne mir,
i to su godine devedesete,
teško je da ih se mudri ne sjete,
kad poče belaj i krvava trampa
- fukari zemlja a nama čar
kampa.

Sjećam se i da su javljale vijesti
da Sarajevo nema šta jesti
i da u gradu, dok kiše bombe,
gube i oči i ruke i plombe,
i pričali su u vijesti danoj,
o našoj ćudi nepouzdanoj,
o tome kako Balkanac nije
čedo zapadne demokratije,
i kako u jednom dahu znade
i da ubije i život da
dade,
i da je - sve u svemu bruka -
to duša meka al’ narav
vuka.

Mislim da su pričali često:
O Balkan, nerazumljivo mjesto,
i baruta bure i mjesto bravure,
i mjesto istorije
opskurne.

I tih sam dana, još skroz zelena,
stekla saznanja nepremjerena,
o televiziji, i hipokriziji,
i šta kad nalete dani krizniji,
i kako je stvarno najoporije,
u svojoj mladosti živjeti sporije,
sporo kao pod noktom prljavština,
dok se ne razriješi jugo ostavština,
dok se u zemlji Slovena i gara
ne nakrade svaka
fukara.

II

Živjeh sa neke druge tri cure,
šminka se juri, momci se jure,
i svako veče, dok se dan rastače,
čujem bar jednu od njih da plače,
kako u sobi, iza ormara,
broji svoj mozak i nešto para,
broji te novce, broji te ovce,
ili se možda prihvati boce,
jer ono što duša cure hoće,
nisu te skandinavske
hladnoće.

I jednom tako, kad dođoh kući,
dočekali me pogledi vrući,
jedna od cura, od tih krasotica,
odlučila da je postala ptica,
i da tu tvrdnju dokaže, zlato,
odlučila da nas uzme u jato,
pa veli - znoj joj sapira lice -
kako je lijepo što smo mi ptice,
što nismo, dok lete projektili,
dolje u rovu, kao reptili,
već iznad svijeta, kao carice,
letimo svojim krilima ptice,
i do granice, i preko granice,
u svome jatu, lete jaranice,
ne pitaju
Bosnu, Tuđmana, Srbe,
da l’ da se češu kad rane svrbe,
kad rane svrbe - znaš u sitnice -
djevojke će da postanu ptice.

Vidim da curi fali kuća,
da je stvar sasvim nemoguća,
da niko u ovom danu i trenu
smije da otme zabludu njenu,
da njene oči, neiskazane,
s nebesa broje vojne kazane,
da li su masni, da li su posni,
da li je iko živ u Bosni,
da li se bilo ko, s linije fronta,
sjeća nekog boljeg života,
ima li iko u sebi čiste
da ne ubija za aoriste,
za stvari što samo zvuče velike
a drugima pune novčanike.

Kaže mi, kada rane svrbe,
kad sjeta zahvati golotrbe,
kada se topovi oglase glavni,
kad plaču i hodže i pravoslavni,
kad freske života postanu skice,
djevojke će da postanu ptice.

Rekoh joj, jare - moje najbolje,
stvari su gadne, narod se kolje,
tako je doba, godine kvarne,
stvari su zločin, ali su stvarne,
šta da ti velim, moja ljepotica,
kuda će cura kad postane ptica,
u koji let i kojim svodom,
sa kojim će da se zarodi rodom,
u kom će šljiviku stati, pa znati,
ovo je moje, i moj ga plati,
i kuda će, kad im se krila slijepe,
da slete djevojke, da se okrijepe?

Kaže mi, kada rane svrbe,
kad nedužnima izrastu grbe,
kada se skupe državnici
i generali i pravnici,
kada se pobroje smrtovnice,
djevojke će da postanu ptice.

A kud će da slete, i kog će sresti,
i šta će na svome putu jesti,
kao da mare za te sitnice
djevojke koje su postale ptice.

Oceni 5