Verovati i nadati se
Pokro46

Photo: Braca Stefanović/XXZ

U čemu je smisao života?

Od Froma do Nakite

Živeti često znači i osećati se bespomoćno. Uprkos tome priroda je uredila da sva bića žele da žive, a čovek je sa svešću dobio i mogućnost da voli da živi. Želja za životom podrazumeva instinkt za održanjem, u čijem je osnovu produžetak vrste, dok je ljubav prema životu vremenom postala više hedonistička, budući da više nije važno samo da je neko živ, već i kako živi.

Razlika između želje i ljubavi prema životu donela je i potragu za smislom, pa se time situacija dodatno iskomplikovala – više nije bilo dovoljno da se bude živo i da se u tome uživa, već je čovek morao da odgovori i na pitanje „Zašto?“, ili „Čemu sve to?“

Jedna od prvih ilustracija smislenosti, ili preciznije – besmislenosti, sigurno su Sizif, znameniti junak grčke mitologije, i njegov kamen. „Eolov sin, Glaukov otac i Belerofontov deda, predak likijskih kraljeva. Sizif, najmudriji, najlukaviji i najpokvareniji smrtnik stare Grčke, vladao je Epirom u Argolidi. Zbog svoje pokvarenosti, obmana i podvala koje je činio ljudima i bogovima, osuđen je na tešku kaznu: Sizif u podzemnom svetu večno gura ogroman kamen uz breg, kako bi ga postavio na vrh, a taman kad stigne blizu vrha, kamen se obrušava u podnožje, i on se, u znoju i prašini, ponovo prihvata svog uzaludnog i mukotrpnog posla.“ (Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije)

U moderno doba Sizifje postao više od kazne – simbol sveopšte uzaludnosti, ali je počelo da se razmišlja i o njegovom najubojitijem oružju – nadi. Akcija pentranja uz brdo je tako postala manje budalasta, pa je počelo da se veruje da će u svojoj muci jednom i uspeti da stenu postavi na pravo mesto. Pretpostavlja se da bi SIzif lako mogao da se prepusti očajanju i pusti da ga kamen samelje, ali ipak ne odustaje - možda i zbog toga što još nije čuo za društvene mreže i savremen definicije uspeha. Sigurno je u tom kotrljanju tragičan, neki bi rekli i budala, ali gde bi ovaj svet bio bez onih koji su verovali u nemoguće?

Položaj tragičnog Sizifa menjao se zajedno sa promenama koje su nastajale u čoveku, a jednu od novih definicija ponudio je mađarski animator Marcell Jankovics još daleke 1974. godine. Njegov kratki animirani film, koji je bio nominovan i za Oskara, donosi novog gurača kamenja – Sizifa koji uspeva da na gomilu okruglog kamenja postavi još jednu stenu i time proširi savremeno poređenje – u jednoj se muci može uspeti samo ako su se rešili svi prethodni problemi.

Budući da čovek nije Sizif, njegovo je kamenje brojnije. Spas od lavine sakriven je u iskustvima onih koji su živeli pre, a pošto ne možemo da ih čujemo i vidimo najbrži put do rešenja sigurno je sačuvan u književnosti, na filmu, te svim onim sadržajima čija je uloga da tumače iz onoga što se već dogodilo.

Uteha tako može da se nađe u najobičnijem stihu:

„He always wanted to fly,

But recently he wants to stay where I am.

On wings“

(kosovski pesnik Sokol Ferizi)

Mnogo može da se nauči i od filozofa kao što je Erih From, bilo da govori o potrebi da se ljubavi pristupa kao veštini koju bi trebalo savladati:

„Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o srećnim i nesrećnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pesama o ljubavi — ipak će jedva ko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi.“

Ili nam objašnjava besmislenost podele na optimiste i pesimiste:

„Optimista dobro živi, bar na trenutak, a najpre zbog toga što sebi može da priušti da bude optimista. On je ipak toliko otuđen od svega da ga ni najmanje ne brine pretnja koja bi mogla da ugrozi živote njegovih potomaka. Ni pesimista se od toga ne razlikuje puno. Živi podjednako udobno i svet ga se uopšte ne tiče. Sudbina čovečanstva nije njihova briga. Oni ne osećaju očaj, a pesimizam služi samo da pesimistu zaštiti od bilo kakve potrebe da se preduzme nešto. Pesimista veruje da je sve unapred rešeno i da ništa tu ne može da se promeni, a optimista živi u uverenju da je sve već dobro i da će tako i ostati“.

Čitalac, koji je do tog trenutka verovao da je svetli cilj života upravo optimizam, ostaje u čudu. Šta onda, pita se. Odgovor ponovo dolazi od Froma – rešenje leži u oslobađanju od iluzija i u sposobnosti da se menja sve od ekonomskih i političkih struktura, do privatnih uverenja i sistema vrednosti. Verovati i nadati se znači izazivati ono što ne funkcioniše, planirati nemoguće, čekati mesiju svakog dana i ne gubiti nadu kada se ne pojavi. 

Ne gubiti nadu znači i ne shvatati sebe, a ni druge, previše ozbiljno. Spas je tako i u humoru, mimovima i uopšte bizarnim sadržajima koji, ističući apsurdnost ljudskog postojanja, leče, ili bar ublažavaju, one mane u kojima obično nema ničega smešnog. U tome prednjači stranica „Rucno pravljeni nakit /Handsmadeacesoris/“, koja je došla kao parodija na sve stranice koje prodaju ručno izrađen nakit, a u međuvremenu postala više od toga.

„Vlasnica i  glavna maskota koja stoji iza ove uspešne kompanije u početku nije imala ime. Nakon iznošenja predloga od strane  bisera (biseri su fanovi kondpanije, a ujedno i elitni deo društva) i  glasanja koje je trajalo danima, izglasano je da joj se dodeli ime  Nakita.Nakita nije sama. Njena desna ruka i još jedna maskota kompanije  je Bandbi. Maleno lane koje se priključilo celoj priči godinu dana  kasnije. Godinama uspešno sarađuju, druže se sa biserima i sa njima dele  svoje dogodovštine iz života. Zajedno organizuju konkurse kao što su:  ‘’Izbor za miss jelke’’, ‘’Izbor najlepšeg kupaćeg kostima’’, ‘’Obuci  Nakitu za dodelu oskara’’ i slično, koji se održavaju nekoliko puta  godišnje.“

„Butimo otkoforni“, što bi rekla Nakita – prema sebi, prema drugima, prema zdravom razumu. Sve je besmisleno i ništa nije bez smisla. 

Milan Živanović

Nada je samo riječ od četiri slova

But I knew you’d linger like a tattoo kiss, I knew you’d haunt all of my what-ifs, the smell of smoke would hang around this long, ‘cause I KNEW EVERYTHING WHEN I WAS YOUNG! Ili I gave so many signs, SO MANY SIIIGNS… Ili back when we were still changing for the better wanting was enough – smenjuju se stihovi i melodije u mojoj glavi, pojavljuju osećanja za koja nisam znala ni da ih imam, niti da su mi potrebna, a sve zahvaljujući novom albumu Taylor Swift folklore, kojim ću s najvećim zadovoljstvom smarati znane i neznane, naročito one koji su mnogo cool i alternativni.

Dakle, Taylor je obojila poslednjih desetak dana mog života, toliko da se i ne sećam šta je bilo pre famoznog 24.7. Ah, da! Dua Lipa je bila na tapetu. Omašili smo po običaju ceo fudbal, i ajvar, i Kosovo i Palestinu, ali javnost je imala čime da se igra, analitičari da zasedaju, neupućeni da cokću i pitaju se „šta nam to rade“. Onda je došla Oluja. Kako se 5. avgust približava kraju (jer, što bi Taylor rekla: august slipped away into a moment in time), mislim da smo do idućeg 4.8. mirni. Prođe Oluja kao da je nije ni bilo, šta smo žalili nevine žrtve – žalili smo, obiđu ih tako TV ekipe da vide kako su na svakih godinu dana, društvene mreže preplave slike traktora, svako oplakuje isključivo svoje – naravno. Pitanje svih pitanja DA LI ĆE MILOŠEVIĆ IĆI NA PROSLAVU spikeri više neće ponavljati kao spaljeni papagaji, makar narednih 360 dana. Sad ćemo sve isto kao s Duom i Miloševićem, samo što ćemo sastavljati vladu. Jedino je bitno da i dalje tapkamo u mestu, ne napravimo nikakav pomak i ne promenimo ništa, ni slučajno.

Teško je makar i površno pratiti ovdašnje mainstream medije, a ne postati žrtva njihovih priča i spinova koji se naših života zapravo uopšte ne tiču. Kako nesreća nikad ne dolazi sama, a ruka na daljincu kao da se potpuno oduzme, nesposobna da promeni program, vesti vode ka realityju, reality ka trač-emisiji, trač-emisija ka jutarnjem programu i onda je svaka nada izgubljena. Da sam life coach, prva i osnovna lekcija bila bi „Odstranite sadržaje koji vam istinski ne prijaju“. „Sadržaj“ podrazumeva i ljude, situacije, teme, muziku, filmove, televiziju, apsolutno sve. Ako zaista, ali istinski uživaš u tuđem prljavom vešu – sjajno. Ako se posle takve TV-seanse osećaš kao krpa čiji život nema smisla – onda i nema smisla, nađi nešto što ima, za tebe. Ako te opseda pitanje da li će i zašto Milošević ići u Knin – isprati sve analitičare i vesti, nemam ništa protiv.

Druga lekcija bi bila, a ima veze s prvom i traženjem smisla – ako ti je teško, ne traži uvek utehu u bezmozgaškom sadržaju. Uvek onoliko koliko prija, a to su obično male doze. U prihvatanju straha od smrti, bezizlaznih i beznadežnih situacija pre će pomoći sadržaji koji direktno govore o tome (knjige Viktora Frankla, na primer, ili Montenjevi eseji) nego oni koji nas teraju da okrenemo glavu i negiramo. Ako su pak vaša osećanja i raspoloženja pravi mali rollercoaster – proverite da niste pod uticajem Meseca ili mesečnice.

Serija za koju odgovorno tvrdim da ima odlično terapeutsko dejstvo, budući da sam to osetila na sopstvenoj koži, svakako je Parks and Recreation, kao i gotovo sve serije čiji je jedan od autora Michael Schur. Neki su čak i analizirali šta je to što njegove komedije izdvaja i zašto tako lekovito deluju. Kada je reč o Parks and Recreation, harmonija između topline i tvrdoglave autentičnosti likova sasvim sigurno je glavni faktor. Leslie Knope se bori za svoje ideje, naivno veruje u doprinos lokalnoj zajednici, a potom i čovečanstvu, veruje u poštenje i plemenite ciljeve državnih službenika, dok se istovremeno bori sa onima koji uopšte ne dele njene vrednosti, bori se sa često kratkovidom javnošću i građanima – i ipak ne odustaje i ne odlazi u cinizam, niti se pak pretvara u new age budalu. I serija The Good Place u formi lagane komedije bavi se teškim pitanjima poput smrti, dobra, zla, ljudske prirode, daje nam čak i ozbiljne filozofske lekcije, i to isto čini bez imalo cinizma ili izveštačenosti, dok pruža pravu utehu i virtuelni zagrljaj preko ekrana.

Takvi su zagrljaji, čini se, postali jedina opcija u vreme pandemije, no gledajući količinu ljudi koja uprkos svemu živi normalno, izgleda da se u njihovim životima ništa bitno nije promenilo. Zbog takvih koji bi da obiđu svaki kafić, umoče se u svaki bazen i žive normalno, niko od nas još dugo neće moći da živi normalno. No, ni to nije razlog da gubimo nadu – uvek ćemo imati izolaciju. Distancu od 222 metra lako je (o)držati kad se ne napušta kuća, a to je i jedini način da nas ne napusti nada u čovečanstvo.

Sandra Dančetović

Oceni 5