U čemu su naše cure bile bolje?

Našu današnju temu svakako nećemo proglasiti novom i nedotaknutom. O položaju žene u socijalizmu, zamišljenom i priželjkivanom, raspravljalo se i prije 1917. S druge strane, o stvarnom položaju žene u socijalizmu raspravlja se, na različite načine i iz različitih razloga, gotovo jednako toliko dugo. Netočno je tvrditi i to da se o tom pitanju raspravljalo i da se raspravlja samo “iznutra”, iz društava koja su živjela, i proživjela/”preživjela”, socijalizam. Pritom, oba su se uvida, domaći i vanjski, zapadni, pokazala jednako problematičnima: domaći socijalistički zbog toga što se, pretpostavimo, prilagodio i predstavio stanje stvari boljim no što je zapravo bilo; vanjski, zapadni, zbog toga što je stanje stvari pokazivao i lošijim no što je bilo… Zbog toga, danas, i sam pokušaj uranjanja u rahlo tlo bivšeg poretka iznova nalaže promišljanje “vječnih pitanja” o moći hegemonijskog diskursa, i modalitetima njegova posredovanja, o snazi “slabijih”, njihovoj sposobnosti pregovaranja, otpora, iznalaženja načina da se bude svoj, unatoč i usprkos svemu…

Niti ova uputa nije, međutim, nešto što bismo proglasili novošću: ona prilično nenametljivo, ali i postojano, prati promjene u teorijskome diskursu o popularnoj kulturi koje su, sve tamo od ranih 1980-ih, prepoznavale običnoga čovjeka kao aktivnog sudionika u borbi za nadzor nad značenjima. Da se ne radi o malome problemu govori i intervencija jednog od očeva takva pristupa, Stuarta Halla, koji je sa žaljenjem promatrao znanstvenu sudbinu svoga tripartitnog modela čitanja medijski posredovanih poruka. Na isto upućuju nastojanja na novim čitanjima teoretičara Frankfurtske škole, Deborah Cook primjerice, ili Douglasa Kellnera koji, unatoč očitim razlikama u metodologiji i pristupu između frankfurtske kritičke teorije i britanskih kulturalnih studija radije naglašava sličnosti, da bi omogućio produktivan dijalog dviju tradicija. U ovoj je prilici možda učinkovitije obratiti se najnovijim upozorenjima mlađih teoretičara, poput Williama Mazzarelle, o ograničenosti znanstvenoistraživačke pozicije koja zastupa ideju aktivne publike i osnažujućega užitka.

Ako je, tvrdi Mazzarella, teza o kulturnom imperijalizmu podcijenila kompleksnost recepcije, niti prenaglašavanje kulturnog i političkog integriteta prosječne dnevne sobe u predgrađu nije ponudilo zadovoljavajuće rješenje. Problem je toga drugog pristupa, za njega, u tome što se poslužio etnografijama medija da bi slavio banalne različitosti: locirajući ono što je i političko i kompleksno u prostor obiteljske jazbine, otklonio je kritičku pozornost s pitanja o institucijama, posredovanjima i interesima koji su se ranije obuhvaćali pojmom industrije kulture. Uostalom, i sama autorica teksta koji će mi kasnije poslužiti u pokušaju usporedbe onoga što sam možda i suviše pretenciozno nazvala dvjema politikama odrastanja, dok je zapravo riječ o usporedbi dvaju časopisa za djevojke koji su izlazili 1970-ih u Velikoj Britaniji i u Jugoslaviji, dakle i sama Angela McRobbie u svojoj kritici zaključaka istraživanja ženskih čitanja romanse Janice Radway ističe problematičnost teze koja je proizašla iz pretjeranoga oslanjanja na etnografsku metodu. No, ova su pitanja u mojem današnjem izlaganju tek sjena koja će ga pratiti.

U sljedećem koraku želim uputiti na, po mojem mišljenju, još suviše tihe glasove upozorenja o mnogostrukim posljedicama hladnoratovske podjele svijeta. Ovdje, danas, prije svega mislim na još vrlo žive, vitalne i, kako ispada, teško premostive pretpostavke funkcioniranja međunarodnog znanstvenog tržišta. Poslužit ću se samo dvama primjerima da bih pokazala zbog čega mislim da ono o čemu ću kasnije govoriti, a što mi se čini bjelodanim, ne pripada tezama koje bi imale prođu u međunarodnom znanstvenom mainstreamu. Prvi je primjer uspješnog izlaska Alexeia Yurchaka i njegove knjige o posljednjoj sovjetskoj generaciji na međunarodnu znanstvenu pozornicu. Nema sumnje, riječ je o onome što bismo lako i rado nazvali groundbreaking study. Što, dakle, mislim da je Yurchak napravio i zbog čega je uspio? Svakako, i za nas i za publiku na Zapadu ponudio je uvid u popularnu kulturu posljednje sovjetske generacije, a taj je uvid, manje nama, a više publici na Zapadu, vjerojatno bio unekoliko iznenađujući. To da su se mladi Sovjeti čeznutljivo okretali u smjeru Zapada znali smo i otprije. Uostalom, ta je predodžba bila neodvojiva od zapadnjačke samopredodžbe, a mnogi su znanstveni radovi, posebice u desetljeću nakon pada Zida, ustrajno radili na njezinu održanju. Yurchak je, međutim, pokazao da mnogo kad to okretanje u smjeru Zapada nije kolidiralo s idejom komunizma, da je, na primjer, val pobunjeničkih zapadnjačkih omladinskih kultura 1960-ih bio, u tumačenju mladih Sovjeta 1970-ih i 1980-ih, sasvim u skladu s idejom koju je sovjetski hegemonijski diskurs, makar i performativno, ili ritualno, replicirao do samoga kraja. To je, dakle, ono što bih rekla da je groundbreaking… Ipak, iako Yurchak nigdje izrijekom ne spominje teorijski predložak na koji se oslanja, on ne radi ništa drugo i drugačije od onoga što su činili, i čine, mnogi istraživači na Zapadu: njegovi su junaci junaci, heroji koji su iznašli načine za život u sovjetskom socijalizmu i njemu unatoč. Takozvani hegemonijski diskurs se ne dovodi u pitanje, on, za Yurchaka, i unatoč njegovu načelnome stavu, ostaje monolitan, možda pokatkad zbunjen, i s figom u džepu, ali monolitan i, nema sumnje, negativno označen. Eto, zbog toga je, mislim, Yurchak mogao ući u zapadni znanstveni mainstream. Drugi je moj primjer domaći. Riječ je o više novinskoj, a manje znanstvenoj prezentaciji stanja stvari u nekadašnjem jugoslavenskom socijalizmu, ispisanoj novinskim perom koje je u jugoslavenskim osamdesetima bilo i glasno i kritično, zastupajući ideje koje je mnogo koji jugoslavenski omladinac tada nazivao “progresivnima”.

Naime, esej u kojem se to isto pero naknadno, i za potrebe zapadnog tržišta, prisjetilo jugoslavenskog socijalizma, opisuje posljednju jugoslavensku generaciju, za koju tvrdi da je bila “politički naivna”, odrastajući u “atmosferi dvoličnosti”: ne vjerujući u komunističku ideologiju, ali pristajući na “režim”. Ta generacija, tvrdi se, nije vidjela izlaza pa se prilagodila, očekujući da se jednom ipak dogodi “socijalizam s ljudskim licem”. Usporedimo li te tvrdnje s Yurchakovim uvidom, primijetit ćemo da pojam prilagodbe (iz bespomoćnosti koju je uvjetovao “režim”), uvelike podsjeća na Yurchakove, mnogo kompleksnije, koncepte življenja posljednje sovjetske generacije. Ovdje, ipak, jugoslavenska socijalistička omladina djeluje mnogo bespomoćnije, uspavana okrajcima kulture Zapada koje im je servirala komunistička vrhuška da bi osigurala pristanak na život kakav je već bio. Ako je pokoji od njih i ostao napola budan, barem dovoljno budan da shvati da drugdje, na Zapadu, njegovi vršnjaci žive bolji život, ubrzo se, i drugim sredstvima, anestezirao…

Moja je namjera danas staviti na kušnju ove i njima slične uvide, prije svega formuliranjem prijedloga da se u raspravu, pored “političko-ideoloških hegemona” i “običnih ljudi”, uvede i treći akter. Svojim ću izlaganjem usporediti dvije konstrukcije djevojaštva u 1970-ima, jugoslavensku i britansku, na temelju svoje analize jedinog djevojačkog časopisa koji je izlazio u Jugoslaviji (Tina, 1971.-1976.) i dvaju članaka u kojima je britanska feministica i kulturalnostudijska teoretičarka Angela McRobbie analizirala britanske djevojačke časopise iz 1970-ih i 1980-ih. Da bih uopće počela, morat ću se najprije obratiti problemu cenzure, u ovom slučaju pitanju cenzure jugoslavenskog popularnog tiska. Svakako, temeljem nekoliko razgovora s nekadašnjim novinarima i urednicima u Vjesniku, nisam uspjela doznati o ikakvoj cenzuri, osim o anegdotalnim primjerima, sasvim blizu vicu: problem tzv. Zakona o šundu, najsnažnijeg javnog iskoraka domaće političke elite u smjeru uređivanja prostora medijski posredovane popularne kulture, moju je građu tek okrznuo, bez posljedica. Dakako, uzet ću u obzir vitalističku samocenzorsku novinarsku navadu, ali niti ona zapravo za ovu prigodu nije posebno zanimljiva. Danas nisam na sebe preuzela braniti tezu o trajnim međusobnim nadmetanjima i sukobima europskih socijalističkih hegemona po pitanjima kulture, i popularne kulture, o njihovim nedoumicama, teorijskim posrtanjima i nedosljednostima, što je rezultiralo stalnim korekcijama “kursa” i zanošenjem u zavojima.

Namjera mi je uvesti kategoriju novinara, u ovome slučaju novinarki, kao, da upotrijebim pojam koji sam maloprije gotovo proskribirala, aktivnih sudionica u raspravi o vrijednostima jugoslavenskoga društva. Osim toga, moja tema, jedini jugoslavenski časopis za djevojke, iako na svome vrhuncu, 1974. godine visokotiražan u jugoslavenskim razmjerima, očito nikome nije upadao u oko kao potencijalno važan akter u prostoru borbe za nadzor nad značenjima. Pokrenuo ga je Nenad Brixy, prema naizgled sasvim jednostavnom receptu: ono što prolazi na Zapadu Vjesniku će donijeti profit. Uzor mu je bio istoimeni britanski časopis koji je počeo izlaziti 1967. godine u izdanju International Publishing Corporation. Brixy je za provedbu toga pothvata angažirao mlade Vjesnikove novinarke koje su ubrzo preuzele sav posao uređivanja lista, odustale od zapadnjačkog predloška i, u tri godine, utrostručile njegovu nakladu.

Kad se, 1978. godine, poduhvatila analize britanskih djevojačkih časopisa, Angela McRobbie nije odabrala britansku Tinu, nego najpopularniji od njih, Jackie. Zaključila je da cilj svih rubrika toga časopisa nije drugo do osigurati postojeću nejednakost spolova u britanskome društvu ili, drugim riječima, pripremiti djevojke za udaju. Deset godina kasnije McRobbie je ponovno uzela Jackie, sada zajedno s još nekoliko britanskih djevojačkih časopisa, i zapazila promjene koje su se dogodile u međuvremenu. Pripisala ih je, među ostalim, činjenici da je nejednakost spolova u proteklih deset godina postala važnom društvenom temom, a mene će ovdje zanimati njezini primjeri. Odabrat ću četiri primjera i usporediti ih s deset i više godina starijim primjerima jugoslavenske Tine. Time ću i zaključiti, u nadi da će se odgovori na pitanje koje sam postavila u naslovu izlaganja, a uz potporu onoga što sam do sada rekla, sami nametnuti i, pritom, biti u skladu s idejom da je potrebno uprijeti prstom i u “znakove revolucije” koji su se dogodili “iza leđa” socijalističkih vlasti ili pak da valja priznati i pozitivne efekte socijalizma (kako komu drago) da bi se “iza sebe ostavila njegova stigma”.

U oba slučaja, uspostavit će se barem ravnoteža s uobičajenim feminističkim osvrtima na socijalizam, koji redovno i neproduktivno ističu samo slaba mjesta projekta, u obliku neostvarenih obećanja rodne ravnopravnosti pa time ne nadilaze svojedobne, konstruktivne kritike rodne politike socijalizma, i zapravo ih izigravaju, odričući se mogućnosti usporedbe i konstruktivne kritike rodne politike “tranzicijske” Hrvatske.

1/ Prvo što je McRobbie primijetila u britanskim djevojačkim časopisima iz 1980-ih je zapostavljanje onoga što je, u analizi koju je učinila desetljeće ranije, nazvala kodom romanse. Romansa je, kako tvrdi, u međuvremenu uzmakla pred drugačijim sadržajima. To se, među ostalim, očitovalo u radikalnom smanjenju broja stripova koji su izlazili u nastavcima i, 1970-ih, djevojkama nudili predložak za put do udaje. Tako se, na primjer, časopis Girl, koji je zbog pada u nakladi bio prestao izlaziti, na kioscima ponovo našao 1988. godine, sada s tek jednom takvim stripom, ostavivši više mjesta glazbi, modi i ogovaranjima. Prvi brojevi jugoslavenske Tine od svoje 32 stranice, sasvim u skladu sa svojim zapadnim uzorom, 18 su posvetili stripovima. Odlaskom Nenada Brixya Tina je, riječima Grude Špicer, nove Tinine urednice, “malo pomalo dobila nove rubrike i poklonike, oslobađajući se istovremeno nekih manje popularnih stripova”. U ovom, prvom primjeru, riječ je o 16 godina razlike.

Tina je, osim u rubrici Govoreći otvoreno, redovno raspravljala o klasnim razlikama, o životu djevojaka koje od malena moraju raditi da bi pomogle svojim obiteljima pa ne uspijevaju završiti školovanje, izravno je kritizirala socijalne razlike i nemoć jugoslavenskog socijalizma da ih prevlada

2/ U britanskim djevojačkim časopisima kasnih 1980-ih pojavilo se i mnogo više tekstova koji su se bavili djevojačkim problemima i koji su savjetovali moguća rješenja. Jedna je od najpopularnijih Tininih rubrika bila rubrika Govoreći otvoreno, čija je autorica bila Vesna Lamza. Izbor tema bio je vrlo širok: dosljedno u formi razgovora s anonimnim sugovornicama, tematizirala je život djevojke u “provinciji”, život djece rastavljenih roditelja, život s ocem koji je alkoholičar, život u popravnom ili u dječjem domu, ili predrasude provincijskoga društva u kojem se mladi par, suočen s nerazumijevanjem, odlučio na samoubojstvo, život djevojaka ili mladića koji su se liječili od ovisnosti o drogama, život silovanih djevojaka, djevojaka koje su se “rodile izvan braka”, ili djevojaka koje su i same rodile izvanbračnu djecu, život u obitelji s petero djece, nedoumice novopečenih gimnazijalki, zaljubljenost u mladića druge rase… Ovdje, Tina je razgovarala s djevojkom koja zamuckuje, djevojkom čija je majka u duševnoj bolnici, s djevojkom koja je napravila pobačaj itd. U britanskim djevojačkim časopisima takve teme, prema McRobbie, nisu došle na red niti kasnih 1980-ih, osim u jednom primjeru, koji McRobbie pripisuje zaslugama Melanie McFadyean, novinarke časopisa Just Seventeen.

3/ Kasnih 1980-ih britanski djevojački časopisi ne samo što su drastično smanjili broj stripova, nego su njihove radnje premjestili u prepoznatljiva okružja života radničke klase, izmaknuvši se iz teniskih i jahačkih klubova, ili tečajeva baleta i jazz-dancea. Tina je pak, osim u rubrici Govoreći otvoreno, redovno raspravljala o klasnim razlikama, o životu djevojaka koje od malena moraju raditi da bi pomogle svojim obiteljima pa ne uspijevaju završiti školovanje, izravno je kritizirala socijalne razlike i nemoć jugoslavenskog socijalizma da ih prevlada, a poneke je od tih problema nastojala barem omekšati, organizirajući zimovanja i ljetovanja djevojaka sustavom razmjene i solidarnosti.

4/ Na kraju, Angela McRobbie navodi još jedan važan razlog za promjene u britanskim djevojačkim časopisima 1980-ih. “Svakako”, tvrdi, “postavio se nov odnos između uredništava i čitateljica. Urednici su priznali da su i predugo svoje čitatelje promatrali s podsmjehom”. Sada, mnogi su nastojali na boljoj komunikaciji sa svojim čitateljicama, počeli su poduzimati obimna marketinška istraživanja, a pisma čitateljica su se počela uzimati za ozbiljno. I ne samo to, krenulo se među čitateljice, u različitim dijelovima zemlje, da bi se saznalo o njihovim željama. Jugoslavenska Tina je na svojem vrhuncu, 10 ili 15 godina ranije, živjela i mimo svojih stranica: ne samo što su članice uredništva i novinarke pismima odgovarale i na ona pisma čitateljica koja se nisu objavljivala, nego se s mnogo pažnje pratio i podupirao rad Tininih klubova diljem Jugoslavije, među ostalim i stalnim odlascima Tininih novinarki na teren, među njih, birali su se Tina, a potom i Tin godine, “naj-razred”, organizirale su se proslave Tininih godišnjica, “Tinijade”, “Dan osmaša”… Uostalom, u časopisu su se redovno objavljivali pozivi na suradnju, apeliralo se na savezništvo Tine i njezinih čitateljica, “u dobru i zlu”.

Navest ću za sam kraj, i bez komentara, tek uvodnik koji je potpisala Gruda Špicer u povodu druge godišnjice izlaženja lista: “U (…) počecima nije baš bilo mnogo stranica, tek 32, sa samo nekoliko rubrika i mnogo stripova. Malo po malo rasle su i Tine, rastao je i broj stranica, sa sve bogatijim, raznovrsnijim rubrikama. Čitateljice su postale kritičnije, izbirljivije, željele su uvijek više i bolje. I, nakon početnih kriza, traženja koncepcije i čitateljica, dočekali smo drugu godišnjicu s podvostručenom tiražom i ambicijom da radimo još bogatiji časopis. (…) Deseci tisuća novih Tina iz svih, pa i najudaljenijih krajeva zemlje dokaz su našeg uspjeha. Danas Tinu kupuje oko 100 000 djevojaka i djevojčica. Priključimo li tom impozantnom broju sve one koje pročitaju list od prijateljice ili sestre, sigurno možemo biti zadovoljni i sretni, ali i svjesni odgovornosti i obaveze pred tako brojnom publikom koja se i te kako međusobno razlikuje po dobi, znanju, ukusu, interesu i sredini u kojoj živi. Koliko je pisama za to vrijeme stiglo u našu malu redakciju? Učlanjivale ste se u Tina klub koji danas ima oko 18 tisuća članica, surađivale ste u pojedinim rubrikama, hvalile i kritizirale, predlagale nove teme i akcije, obavještavale nas o (…) osnivanju klubova na terenu, pozivale nas u svoje škole, gradove, sela (…).

Početak je školske godine i vrijeme kao stvoreno za prihvaćanje u naše redove najmlađih Tina, djevojčica koje nas do sada još nisu čitale, a možda će već sutra s ponosom nositi Tinin bedž. (…) Iako će Tinine novinarke udvostručiti snage, bit će nam dragocjena i vaša pomoć. Šaljite nam priloge, pišite o mladima iz svog mjesta, o školskim i izvanškolskim aktivnostima, javljajte nam o akcijama i djevojkama koje su zaslužile da im posvetimo koji redak, zovite Tinine novinare čim saznate nešto što bi bilo vrijedno naše pažnje. (…) Pitajte naše stručnjake sve što vas zanima, predlažite novosti, kritizirajte nas (ne, nećemo se ljutiti), priključite se Tininim klubovima. Stvorimo zajednički najbolji omladinski tjednik u Jugoslaviji”.

*Tekst prenosimo iz časopisa Zarez broj 285