U društvu ruskih i američkih kosmonauta

Đina Lolobriđida

Kad je već, prijemom kod Tita, ukazana čast velikoj italijanskoj filmskoj glumici Sofiji Loren, red je da se zabilježi ista pažnja bivšeg jugoslovenskog predsjednika i prema njenoj, takođe znamenitoj zemljakinji, Đini Lolobriđidi. Tim prije što je zanimljiva i priča kako je do ovoga susreta došlo.

U neko doba Tršćanske krize, kad su međudržavni odnosi Jugoslavije sa Italijom bili izuzetno zaoštreni, jedan od italijanskih novinara upitao je Tita:

– Da li za Vas u Italiji uopšte ima prihvatljive ličnosti za razgovor (misleći, naravno, na vodeće političare)?

– Ima, kako da ne!

– I ko je to, ako se može znati?

– Pa, Đina Lolobriđida.

Ova poznata filmska glumica, koja je široku popularnost stekla filmovima Hljeb, ljubav i mašta i Hljeb, ljubav i ljubomora i mnogim drugim, nije to zaboravila.

Prije nego što će 21. januara 1973. doputovati u Beograd kao gost FEST-a, izrazila je želju da je Tito primi.

U bilješci Protokola tim povodom koju je potpisao Slaven Smodlaka, između ostalog stoji. „Njen prijatelj Branko Živković, jugoslovenski novinar iz Rima, kazao nam je da Lolobriđida smatra da je drug Predsjednik jedna od najznačajnijih ličnosti našeg vremena, te joj je davnašnja želja da može da ga pozdravi. Ona kaže da je njen sin napola Jugosloven (udata za Slovenca dr Milka Škofiča hirurga – prim. aut.) i da smatra Jugoslaviju svojom drugom domovinom. 

Lolobriđida se bavi i umjetničkom fotografijom. Izdala je vanrednu knjigu fotografija pod nazivom Italia mia, koju želi da pokloni drugu predsjedniku. Ona priča da je spremna da dođe na mjesec dana u Jugoslaviju, da objavi i knjigu svojih fotografija o Jugoslaviji. Sjeća se da je drug Predsjednik u jednom ranijem intervjuu italijanskoj štampi uzgred kazao da bi je rado vidio. Đina Lolobriđida znade da se drug Tito sada nalazi na Brionima, te ako bi mogao da je primi i na 15 minuta, ona je spremna da dođe na Brione.“

Molbi Lolobriđide je udovoljeno. Nakon prisustva prikazivanju njenog filma na Filmskom festivalu u Beogradu otputovala je na Brione.

Iz prethodnog se dâ zaključiti: Titovu svojevremenu šalu Lolobriđida je shvatila ozbiljno. A ni Titu, očigledno, nije bilo mrsko što je glumicu pamćenje poslužilo.

P. S. Tada nisam mogao putovati na Brione i prisustvovati pomenutom prijemu. I nije ostala zapisana priča – poput prethodne o Pontijevima – kako je protekao prijem Lolobriđide i o čemu se sve tom prilikom razgovaralo.

Nikolajev

Takmičenje u naoružavanju dvije tada neprikosnovene supersile (SSSR-a i SAD), koje je bilo konstanta sa promjenljivim intenzitetom, praćeno je šezdesetih godina XX vijeka i natjecanjem u vasionskim dostignućima. Na početku šezdesetih dominirali su Sovjeti (prvi čovjek u kosmosu bio je Gagarin (Jurij Aleksejevič) 12. aprila 1961), ali su ih krajem te decenije nadmašili Amerikanci (spuštanjem na Mjesec, 21. jula 1969).

Dvije države su ulagale ogromna sredstva u grandiozne projekte. A kosmonauti? Nakon svojih teških i rizičnih misija, putovali su svijetom i svoje podvige naplaćivali uživanjem u blagodetima planete Zemlje.

Zemlja viđena iz vasione

Sovjetski kosmonaut Nikolajev (Andrijan Gigorijevič) upravljao je svemirskim brodom „Vostok-3“ (11–15. jula 1962) i obletio Zemlju 62,5 puta za 95 sati. Kada je primljen kod Tita (18. aprila 1964), detaljno mu je opisivao radnje i doživljaje tokom leta.

– Kako ste se osjećali nakon prestanka djelovanja Zemljine teže?

– Pa, lebdi se... Od jednog do drugog kraja kabine. Mogućno je praviti pokrete, jesti na primjer. Samo, ne smiju se otvarati usta, jer hrana u tom slučaju izleti van.

– A kako, iz vasione posmatrano, izgleda Zemljina lopta?

– Izgleda prilično mala. I okružuje je pojas nježnoplave boje, kao neki prelaz od svijetle površine Zemlje do apsolutno crnog neba sa zvijezdama... Za sat i po obiđe se Zemljina lopta. Znači: za 24 časa mogao sam 16 puta da doživim dan i noć.

– Osjeća li se, prilikom letenja, ta ogromna brzina?

– Ne osjeća se. Jedino se vidi, dok se kroz prozorčiće posmatra Zemlja, kako promiču morske obale, gradovi, rijeke... Naročito je lijepo gledati velike gradove noću, kad su osvijetljeni... Izjutra je, pri izlasku sunca, posebno lijep horizont. Prikaže se najprije u divnoj plavoj boji, a potom u svim bojama duge.

– Prije mnogo godina – prisjetio se Tito – na jednoj izložbi u Minhenu prikazivana je neka naprava sa brzinom od 25 km na sat. Tada je to bilo pravo čudo tehnike.

– U kosmičkom brodu prelazi se 8 km u jednoj sekundi.

– Jednom se dogodilo – podsjetio je neko iz pratnje ovoga kosmonauta – da se Nikolajev uspavao.

– Da, malo sam zadrijemao. U stvari zakasnio sam da ustanem samo deset minuta. Trebalo je da se probudim iznad Kronštata. Kada sam otvorio oči, vidio sam da smo već iznad SAD.

– A kako ste spavali? – upitala je Titova supruga, Jovanka Broz.

– Dobro. Bolje se spava nego na Zemlji. Lebdi se. Samo, ruke smetaju. Nekako nezgodno vise, pa je potrebno da se kaiševima zakače... Imali smo i odličan apetit. Ja sam u težini izgubio samo kilogram i osamsto grama.

– Čini se da smo sve bliže Mjesecu.

– Da, to će biti startna baza za dalje osvajanje vasione. Ali prilagođavanje čovjeka tamošnjim uslovima neće biti lako. Sila teže, na primjer, na Mjesecu je šest puta manja od Zemljine. Ako na Zemlji čovjek podiže 50 kg, na Mjesecu će moći da podigne 300. Ako ovdje skače metar uvis, na Mjesecu će moći da skoči šest metara. Nad Mjesecom nema vazdušnog omotača, pa njegovu površinu neometano „bombarduju“ meteori itd.

– Obično nas pitaju – nastavio je Nikolajev – ko će prvi stići na Mjesec – mi ili Amerikanci? A pošto sve ozbiljne stvari prate neizbježno i šale, ispričaću vam jednu aktuelnu anegdotu. Kao – Amerikanci poslali ljude na Mjesec da na njemu stvore raketne baze. Tamošnji stanovnik ih pita odakle su i šta će tu. „Dolazimo sa Zemlje“, odgovorili su, „i sada je Mjesec naš.“ A ovaj će ti njima: „Zakasnili ste, ovdje je nedavno bio omanji, dežmekasti čovjek i naredio da se svu-da posije kukuruz“ (aluzija na Nikitu Hruščova, tadašnjeg prvog čovjeka SSSR-a kome je u to vrijeme poljoprivreda i pomenuta kultura bila omiljena tema – prim. aut.).

Povodom prve žene kosmonauta, Terješkove (Valentine Vladimirovne), Nikolajev, kojom je, uzgred rečeno, i oženjen, podsjetio je i na šaljivu opasku Germana Titova (Titov se nalazio u svemirskom brodu „Vostok-2“ koji je lansiran avgusta 1961. – prim. aut.). On je, navodno, rekao da je polijetanje Valentine loš dan za muškarce. Jer izvojevaše, eto, ravnopravnost i u kosmosu.

– Kosmos je – kosmos, ali na Zemlji je, ipak, ljepše – zaključio je Nikolajev.

 – Lijepo je na Zemlji – složio se Tito. – Samo kad bi bio mir... Ranije smo govorili da kapitalisti hoće rat, a sada i neki drugi misle o ratu (opaska na račun Kineza čija je politika u to vrijeme bila ratoborna – prim. aut.). Ljudi sami sebi stvaraju nesreću. One elementarne ne mogu spriječiti. Ali kada svjesno idu u katastrofu, to je neshvatljivo.

– I to nije samo teorija nego i praksa – kazao je tadašnji sovjetski ambasador u Jugoslaviji, Puzanov, i dodao: – Govore da je imperijalizam tigar od papira.

– Da, od papira – na to će Tito. – Ali bomba je od urana. Prosto bezumlje: na jednoj strani se prave eksperimenti i radi za dobro čovjeka, a na drugoj se priprema nuklearno oružje za masovno uništavanje.

Armstrong

Pet godina nakon prijema Nikolajeva, Tito je (u oktobru 1969) bio domaćin američkim kosmonautima, članovima posade „Apola-11“ – Nilu Armstrongu, Elvinu Oldrinu i Majklu Kolinsu. Primio je ovu slavnu trojku, čija je misija obilježila istorijsko iskoračenje čovjeka u kosmička prostranstva. Prva dvojica su se na Mjesečevu površinu spustila 21. jula 1969, dok je treći član posade Majkl Kolins nastavio da kruži u komandnoj letilici oko najbližeg nam nebeskog susjeda. Armstrong je stupio na prašnjavo Mjesečevo tle, u tzv. More tišine. Ali rečenica koju je tom prilikom izgovorio i koja je, vjerovatno, unaprijed sročena, bila je glasna i ostaće vječna: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki korak za čovječanstvo.“

Publicitet o „Apolu-11“ u cijelom svijetu bio je tih mjeseci na nivou najuzbudljivijeg putovanja u ljudskoj istoriji. Toliko se već znalo o svim pojedinostima da nisu bila po-trebna neka dodatna objašnjenja. U razgovorima je više pre-ovlađivalo ono što se smatra ličnim i privatnim. Zanimljiv je, između ostalog, bio i podatak da su sva trojica kosmonauta rođena iste, 1930. godine. I sva trojica su bili oženjeni.

U notesu mi se sačuvala i bilješka sa malim, ličnim komentarom. Ako su Ruskinje, sa Tereškovom među kosmonautima, prve izvojevale i u svemiru ravnopravnost sa muškarcima, Amerikanke su tu ravnopravnost pametnije pričvrstile na Zemlji: došle su zajedno sa svojim supruzima. Njihovo prisustvo učinilo je ukupnu atmosferu ugodnijom, kako tokom razgovora, tako i za vrijeme ručka. Manje se pričalo o nauci i nebeskim tijelima, a više o malim stvarima i zemaljskim radostima. Naravno, dame nisu propustile da podsjete na svoje strepnje za najmilije tokom njihove rizične misije i da naglase značaj podrške koju su im pružale. Ali dosta su pažnje poklonile i jelovniku, lijepim cvjetnim aranžmanima, a posebno su aplauzom pozdravile unošenje torte u obliku rakete-nosača.

Astronauti su Titu uručili i svoj dar, po vrijednosti rijedak – kamen koji su donijeli sa planete dominantnog sjaja na noćnom nebu. Predali su mu i kopiju mikrofilma sa porukama koje su ostavili na Mjesecu, kao i snimak ploče koju su postavili na mjestu gdje se „Apolo-11“ spustio i na kojoj je zapisano da je tu čovjek prvi put dotakao Mjesec.

– ...Ja ne volim osvajače na Zemlji – rekao je Tito u zdravici na ručku – ali one u vasioni, u osvajanju novih nebeskih tijela, visoko cijenim. I želim svima dalje uspjehe u tom pogledu!

– ...Za mene je posebno zadovoljstvo – istakao je Armstrong u odgovoru – što posjećujemo Jugoslaviju. Pamtim moj prvi eksperiment u školi kad sam kao đak napravio model jednog pronalaska Nikole Tesle. Kako je to, sjećam se, za mene bila zanimljiva igra: držati u jednoj ruci sijalicu i onda je paliti i gasiti bez ikakvih žica. Koristim priliku da podignem čašu za zdravlje čovjeka koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir?