Svijet na mom dlanu: Nan Madol, Mikronezija
Nan Madol

Photo: https://inhabitat.com

U gradu o kome niko ne zna ništa

U pjesmama koje pjevaju sadržana je možda cjelokupna memorija egzotičnog pacifičkog otoka Ponpei (Pohnpei), ali su oni već odavno zaboravili njihov sadržaj i smisao. Ponpei je najneistraženiji otok Federalnih Država Mikronezije, koju čini 1.458 otoka podijeljenih u četiri državne strukture čija su politička i društvena središta smještena na otocima Ponpei, Đap (Yap), Ćuk (Chuuk) i Kosrae. Riječ je o prostoru velikom gotovo milion kvadratnih kilometara smještenom u pacifičkom “vatrenom obruču”, izloženom čestim zemljotresima i erupcijama vulkana.

Unutrašnjost otoka gotovo da je neistražena. Kažu da postoje mjesta na kojima nikada nije kročila ljudska noga, a brojne vodene kaskade i riječni slapovi, koji se niz visoke bazaltne litice sunovraćuju s velikih visina, stvaraju buku koja otok dodatno čini posebnim. Od 16. stoljeća otocima su gospodarili Španjolci, zatim su ih 1899. kupili Nijemci, pa su ih 1920. godine ratom osvojili Japanci da bi, na kraju, došli Amerikanci, čiji je uticaj danas vidljiv gotovo na svakom koraku.

UKLETI GRAD 

Na lokalnom jeziku Ponpei znači “na oltaru”. Otok s takvim imenom mora da je u prošlosti imao izuzetan značaj. Možda je predstavljao neku vrstu svetog mjesta. To donekle potvrđuje i Nan Madol, veličanstveni kompleks napuštenih gradskih ruina, možda danas najveća arheološka tajna na našoj planeti! Riječ je o ostacima grandioznog megalitskog grada podignutog na 92 vještačka otočića.

Za izgradnju zidina, utvrda, odaja, grobnica, ulica, kanala, podzemnih sadržaja i temelja, koji se gube u neistraženim morskim dubinama Pacifika, korišteni su vulkanski blokovi, neki teži od pedeset tona! Zbog Nan Madola i jesmo letjeli dva dana od Sarajeva, preko Ciriha (Zürich), Tokija, Guama, Ćuka do Ponpena.

Za sve vrijeme mučila su nas brojna pitanja. Ko su graditelji Nan Madola?!... Čemu je služio?!... Na koji način su prebacivani i podizani teški bazaltni megaliti?!... Kakve tajne kriju podmorski labirinti grada za kojeg stanovnici Mikronezije vjeruju da je uklet?!... Šta, konačno, o Nan Madolu kažu lokalna predanja i legende?!...

Tropska klima učinila je da se život na Ponpeiju odvija usporeno. Po ritmu nekih davno prohujalih vremena. Ovdje nema fabrika i industrijskih postrojenja. Nema trgovačkih lanaca, niti modnih pista, a na mjesnoj pijaci prodaje se tek djelić bogatstva koje u izobilju nudi priroda.

Otočani odaju utisak da su nezainteresirani za bilo šta na ovome svijetu. Čak nisu zainteresirani ni za novac. Njima, ruku na srce, i ne treba ništa posebno - sve što žele, raste tu, oko njih, nadohvat ruku: banane, papaje, kokosovi orasi, mango, ananas, ljekovito bilje, mirođije... More koje ih okružuje upotpunjuje im trpezu algama, ribom, školjkama, jastozima... Ako postoji raj - on je baš na ovom otoku!

RODNO MJESTO OLUJA

Ponpei je vulkanskog porijekla. Najviši vrh doseže nekih 800 metara i najčešće se skriva u teškim kišnim oblacima. Ovdje se - kao nigdje u svijetu - godišnje izlije više od 7.500 milimetara padavina. Uz to, jedno klimatološko istraživanje pokazalo je da područje između Ponpeija i otoka Kosrae, predstavlja “srce i rodno mjesto” pacifičkih uragana i tajfuna, koji se tu začinju, vrtlože i stvaraju užasnu razornu snagu. Poput pljačkaških hordi, odatle svake godine kreću i pustoše Filipine (Philippini) i druga pacifička otočja!

Znanost je ustanovila da tropski vjetrovi nisu samo posljedica temperaturnih anomalija u zračnom strujanju već i elektromagnetizma koji isijava iz bazaltnog kamenja. Zahvaljujući tome, ovdje su tropske kiše svakodnevne, a nesnosna vlaga nagriza i uništava sve pred sobom. Jedino joj već hiljadama godina odolijeva - Nan Madol!

Nan Madol na lokalnom jeziku znači “nešto između”, a asocijacije koje u nama bude te dvije riječi kreću se od - “između kopna i mora”, “između zemlje i neba”, “između mita i stvarnosti”...?! No, ono što je sigurno o njegovoj prošlosti gotovo da se ništa ne zna. Čak se i priča nasljednika kraljevske loze Masao Silbanuza svodi na nepouzdana predanja po kojima su dvojica braće Olisipa i Olosopa s mitološkog Zapadnog Kataua osnovala Nan Madol. Prema tradiciji, braća su prenosila kamene blokove uz pomoć magije i letećeg zmaja (?!). Kada je Olisipa umro, Olosopa se oženio lokalnom djevojkom i započeo dinastiju Saudeleur.

U Nan Madolu su živjeli pripadnici visoke društvene kaste i neka vrsta čarobnjaka, o kojima nije ostalo pouzdanih svjedočanstava. Gospodarili su opakim demonima, duhovnim napasnicima, zbog čega su ih se otočani plašili, izbjegavajući da se s njima miješaju. Nekom čudnom čarolijom podigli su megalitski grad veličine 28.000 četvornih metara, do koga se dolazi uskom močvarnom stazom obrubljenom gustom mrežom prašumskog rastinja.

Zrak je prezasićen vlagom i neugodnim mirisima truleži. Teško dišemo i oprezno koračamo naprijed. Nailazimo na brojne razbacane bazaltne blokove. Ima ih na stotine. Najviše ih je u oblicima pentagrama i heksagrama. U kanalu ispunjenom morskom vodom ima mulja i algi, ali i zmija.

Tražimo najpogodnije mjesto za prelazak do ulaza u grobnicu posljednjeg kralja Nan Madola. Tamo su se u neznanim vremenima odvijali nesvakidašnji pogrebni ceremonijali, uključujući i prinošenje ljudskih žrtava. Kroz veličanstvenu kapiju ulazili su samo odabrani - visoko plemstvo i pripadnici svećeničke klase. Obični smrtnici ulazili su kroz minijaturni ulaz, prisiljeni da se provlače i glave saginju do zemlje i tako - htjeli ili ne - odaju poštu umrlom!

KO SU GRADITELJI NAN MADOLA

U jednoj od 58 kraljevskih grobnica podignutih na vještačkim otocima nađeni su, navodno, ljudski skeleti džinovskih dimenzija, pa se ta priča brzo proširila svijetom. Da li od tada ili još odranije među otočanima vlada uvjerenje da su gospodari Nan Madola bili džinovi?!
U svom djelu Neistraženi okean objavljenom 1939. godine u Štutgartu (Stuttgart), njemački istraživač Herbert Ritlinger (Rittlinge) navodi da su u ovim vodama otkriveni sarkofazi sa posmrtnim ostacima misterioznih gospodara ovog grada, a japanski istraživači potvrđuju priču da su stanovnici Nan Madola uistinu bili gorostasi, možda visoki od - dva do sedam metara! Kosti umrlih džinova navodno su bile izložene u Kući mrtvih u Ponpeiju, ali su - kao i mnogi drugi vrijedni artefakti - nestale u vrtlogu Drugog svjetskog rata.

Naš cilj je da istražimo mračne ruine Nan Madola i proniknemo u njihovu misterioznu prošlost. Ko su bili gospodari ovog mračnog grada? Odakle su stigli? Čemu je služio ovaj grad-tvrđava u koji je ugrađeno više od 250 miliona tona bazaltnih blokova?!... Odakle potiču megaliti, neki teški i više od pedeset tona?!... Kako su prenošeni i ugrađivani u ovo zastrašujuće mjesto?!...

Jedna teorija kaže da potiču sa desetak kilometara udaljenog kamenoloma, ali kada smo posjetili to mjesto, s razočarenjem smo zaključili da je to nemoguće. Doduše, našli smo slične bazaltne blokove, ali odgovor na suštinsko pitanje - kako su megaliti, neki teški i po nekoliko desetina tona, prebacivani do Nan Madola, nismo mogli racionalno objasniti!

Morali smo izgubiti dosta vremena da bismo premjerili, ucrtali i locirali sve kamene strukture, goleme bazaltne blokove i zagonetne prolaze, koji vode u mračno podzemlje, kojim gospodare posebni strahovi. Otočani ih nazivaju - “psoo-saan-hua” - strahovi od nepoznatog! Zbog toga smo u svaki uski mračni prolaz i otvor spuštali kameru sa reflektorom da bismo sagledali čemu je služio i kamo vodi. Mlaz svjetlosti bi razbijao sablasni mrak i gubio se u dalekoj pomrčini, potvrđujući naša uvjerenja da je Nan Madol ispunjen brojnim tajnim prostorima i labirintima čije je sadržaje teško sagledati i odgonetnuti.

Vjeruje se da neki tuneli vode duboko ispod koraljnog grebena do tajanstvenih podvodnih odaja, koje do sada niko nije istražio niti spoznao njihove zagonetne sadržaje. To ne čudi, jer iz zagonetnih ruina i neistraženog podmorja vrebaju mnoge opasnosti, kao što je žuta tropska otrovnica, čiji je otrov smrtonosniji od otrova kraljevske kobre. To u svom djelu Gmizavci Federalnih država Mikronezije potvrđuje i prirodnjak Danko Tabaroši, rođeni Vojvođanin, koji je godinama istraživao faunu mikronezijskog arhipelaga.

TAJANSTVENO PODMORJE

Malo je ronilaca u svijetu uspijevalo da se spusti do mračnog podmorskog labirinta. Jedna se japanska ronilačka ekspedicija vratila neobavljenog posla, jer su se - čim su zaronili - u blizini pojavile morske psine. To potvrđuje stara vjerovanje da Nan Madol čuvaju ajkule, koje nikome ne dozvoljavaju ući u njegove podmorske odaje i riznice.

Ni pokušaji drugih snimatelja i istraživača nisu bili uspješniji. Strahove izaziva činjenica da ovim vodama ima morskih pasa, neugodnih raža, a u obližnjim mangrovnim šumama primijećeni su opasni estuarski krokodili, strah i trepet Pacifika. Zbog toga smo angažovali iskusnog lokalnog ronioca Valtana da nam pomogne.

Prvo smo zaronili ispod same litice Nebeskog grebena na kojoj su nekada, u dalekoj prošlosti, bila podignuta dva visoka bedema. Temperaturu mora je 28 stepeni, ali je vidljivost slaba, zbog pritoka slatke vode i mulja iz blatnjavih mangrovnih šuma. Nedugo nakon zarona nailazimo na urušene ostatke bedema koji leže razbacani po morskom dnu. Goleme bazaltne stijene tvore temelje Nan Madola, odvajajući kopno od razburkanog mora...

Lokalna predanja kazuju da je uz ivicu Nebeskog grebena u davnim vremenima bio podignut grad stariji od Nan Madola, legendarni Kanimveiso koji je u misterioznim okolnostima nestao u dubinama Pacifika. Na njegovom mjestu zjapi jezivi plavi ambis - Pan Nakap. Njega su, prema otočkim predanjima, čuvale dvije morske psine.

Zahvaljujući tome ovdje se stoljećima njegovala tradicija kojom su mladi muškarci dokazivali zrelost i punoljetstvo. Dok bi prisutni stvarali buku i bacali kamenje da bi odvratili pažnju ajkula, mladići bi hrabro skakali u more, dokazujući da su zreli ravnopravno da dijele plemenske obaveze i formiraju sopstvenu porodicu. Ako bi preživjeli, položili bi najvažniji ispit u životu!

Ronimo na maloj međusobnoj udaljenosti. Pažljivo pratimo jedan drugog i spuštamo se sve dublje. Uskoro, na dubini od 28 metara ugledasmo morsko dno. Usput se zastajemo na nekoliko mjesta da bismo ispitali neobične podmorske strukture. Zaključujemo da je riječ o prirodnim formama, tipičnim za davno potonule grebene. Nije bilo ni traga o bazaltnim stubovima, niti ostacima fundamenata.

OPASNA ZELENA BUJICA

Ranijim batisferičnim istraživanjima ovdje je utvrđena dubina od 65 metara, ali se zbog složenosti podmorskog terena i opasnih morskih struja nijedan ronilački tim još uvijek nije spustio na tu dubinu. Da li su graditelji Nan Madola na morskom dnu uistinu izgradili mrežu tunela i tajnih odaja, mi se u to nismo mogli uvjeriti. Za takvo šta potrebna je znatno modernija ronilačka oprema. Ta priča ostaće otvorena sve dok UNESCO ne organizira kompleksna istraživanja ovog misterioznog lokaliteta.

Na obližnjem rajskom otoku NA, u hladu kokosovih palmi, potražili smo predah, spremajući se na obilazak teško pristupačnih dijelova Nan Madola, uključujući i mrežu vještačkih kanala zbog kojih su mnogi arheolozi ovaj zagonetni grad nazvali Venecijom Pacifika.
Dok se u čamcu vozimo između teških bazaltnih zidova, možemo jasno sagledati u kojoj mjeri je Nan Madol ugrožen od nasrtljivog tropskog rastinja. Arheolozi su već odavno zaključili da je zelena tropska bujica najveći neprijatelj ovog jedinstvenog arheološkog lokaliteta i trebaće milijarde dolara iz UNESCO-ove kase da se Nan Madol odbrani i zaštiti od daljnjeg propadanja. Posebno su nasrtljive tropske mangrove. Kada jednom puste korijenje, iz njihovih stabala, poput pipaka hobotnice, počinje se množiti nebrojeno korijenje, koje se iz dana u dan širi i svojim silovitim zagrljajem uništava sve pred sobom. Gdje raste mangrova, tu ne opstaje ništa drugo!

Da bi gigantski zidovi vibrirali i uspješno odolijevali vulkanskim erupcijama i zemljotresima, graditelji Nan Madola su između bazaltnih blokova nasipali koraljnu šljaku, po kojoj je ugodno hodati. Nesumnjivo, o svemu su vodili računa, što potvrđuje da graditelji nisu bili primitivni domoroci sa Ponpena čiji se životni sadržaji i dan-danas svode na primitivnu poljoprivredu, plovidbu, lov i ribolov! Ko su onda bili? Odakle su stigli i kamo su nestali?

Odlazimo u unutrašnjost otoka do lokacije Ponpaip ne bismo li na Brdu petroglifa našli bilo kakav odgovor. Tamo prepoznajemo mnoštvo crteža i znakova čiju je starost nemoguće odrediti. O čemu nas obavještava ovaj kameni spomenar? Kada je nastao? Ko su njegovi autori? Šta nam poručuju?!

ZAGONETNA KERAMIKA

Tokom 1970-ih, profesor Stiven Atena, arheolog Instituta za pacifičke studije u Honoluluu na Havajima, objavio je rad najopsežnijih istraživanja Nan Madola. Tokom iskopavanja pronađeno je 779 glinenih zdjela, kamenje za mljevenje, avani i bradve od oštro izglačanih divovskih morskih školjki tridakni, koje nerijetko dosegnu 2,5 metara. Školjke su poznate po gigantskim biserima težim od 50 kilograma, a u vodama oko Ponpeija ima ih u izobilju.

Ipak, od svega su najinteresantniji bili ostaci keramike, jer se dugo vremena smatralo da se na otoku Ponpei nikada nije izrađivala keramika, niti je ta tradicija postojala na otocima Mikronezije. Štaviše, laboratorijskom analizom se pokazalo da su nađeni ostaci keramike stari najmanje 2.000 godina, što govori da su vještački otoci i ovaj misteriozni grad izgrađeni prije nove ere!
Ovdje treba napomenuti još jedan nevjerovatan podatak: prilikom iskopavanja na otočju Galapagos 1953. godine, norveški istraživač Tor Hejerdal otkrio je gotovo identičnu vrstu keramike. To je još više zbunilo arheologe, jer je Galapagos desetinama hiljada kilometara udaljen od Ponpeija i Nan Madola!

Ova činjenica budi puno više pitanja nego što daje odgovora, a upravo te naoko apsurdne činjenice, Nan Madol i njegove misteriozne graditelje čine još tajanstvenijim. Za stanovnike Ponpeija, on je još sveto mjesto gdje borave duhovi predaka i gdje se u mračnim noćima pojavljuju čudna duhovna priviđenja i čuju neobični šumovi i vapaji, koji otočane plaše i upozoravaju da je i u današnjem vremenu u Nan Madolu življe noću nego danju!

Među brojnim teorijama koje danas potenciraju razni istraživači i autori u knjigama i dokumentarnim televizijskim serijalima, najčešća je ona koja kazuje da je Nan Madol, zajedno sa drugim misterioznim megalitskim strukturama i svetištima, sunčanim kapijama i kamenim statuama na otocima Mikronezije, Melanezije i Polinezije, ostatak legendarne Lemurije, hipotetičkog prakontinenta na kome je - poput hipotetične Atlantide - nekada blistala napredna civilizacija. Njihovi ostaci svjedoče o paklenim destrukcijama koje su promijenile lice Pacifika.

Možda riječi koje pjevaju momci i djevojke iz sela En-Peu, Damin duh, s početka ove priče, upravo pripovijedaju o tužnoj i dramatičnoj sudbini Nan Madola i legendarne Lemurije.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5