U lepoj Jugoslaviji umiriće se naša nesrećna krv

Krajem 19. i početkom 20. vijeka javilo se nekoliko intelektualaca u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji sa idejom ujedinjenja južnoslovenskih naroda na Balkanu. Najbolji ljudi tog doba sanjali su i bili pokretači stvaranja Jugoslavije, rijeke koja će da poteče snažna i velika, kako je još 1917. godine zabilježio dr Pero Slijepčević. I zamišljali su da će se ostvarenjem ideje jugoslovenstva otvoriti put prema boljem i pravednijem čovječanstvu.

Doktor Pero Slijepčević, njemački đak, poliglota, publicista, univerzitetski profesor i njegovi drugovi iz Mlade Bosne Vladimir Gaćinović, Bogdan Žerajić, Ivo Andrić i drugi smatrali su ''da se Srbi moraju stapati i amalgamisati sa svojom zapadnom braćom ne bi li ublažili svoju violentnu narav''. Ivo Andrić u svom jednom eseju u časopisu ''Književni jug'' 1919. godine piše da Pero Slijepčević u ''historiji i narodnoj pesmi vidi tendenciju nužnog zbližavanja naših istočnih i zapadnih plemena koja kao da tek ujedinjena mogu da daju trajnu državnu tvorevinu i kulturno delo''. U svom zanosu ideje jugoslovenstva, dr Pero Slijepčević će napisati: ''U lepoj Jugoslaviji umiriće se naša nesrećna krv''.

Prvi put riječ Jugoslavija, kako je u intervjuu za portal tačno.net u Mostaru 2014. godine izjavio profesor dr Predrag Matvejević, jedan od sanjara bolje i uređenije države Južnih Slovena, izrečena je u Dubrovniku 1884. godine. Neki istoričari kažu da je to bilo nešto prije – 1844. godine. Riječ Jugoslavija izrekao je gospar Matija Ban, pjesnik i diplomata, u vrijeme Dubrovačke republike, koja je prva priznala Sjedinjene Američke Države i prva u svijetu proglasila zakon o ukidanju ropstva. Matija Ban je skovao i izraz Jugosloven u jednoj svojoj pjesmi 1835. godine. Ovaj Dubrovčanin, pravoslavni katolik, kako su ga zvali, preselio je u Srbiju i obavljao važne diplomatske poslove za Kneževinu i zalagao se za potpuno oslobođenje i preporod ove zemlje. Skovao je i izraz četnik za borce koji je trebalo da brane Srbiju od spoljnih napada.. Nije mogao ni naslututi da će se četnici u Drugom svjetskom ratu prikloniti njemačkom i talijanskom okupatoru i tijesno sarađivati sa ustašama Ante Pavelića u borbi protiv partizana od 1941. do 1945. godine i stvaranja nove Jugoslavije. Matija Ban je volio Beograd i na pustom Golom brdu 1862. godine izgradio svoju kuću. Kasnije će taj dio grada biti prozvan Banovo brdo. u znak zahvalnosti Matiji Banu.

Beogradska profesorka istorije Dubravka Stojanović je prije dvije godine prilikom razgovora o knjizi ''Jugoslavija, zemlja snova'' Božidara Jezernika iz Ljubljane rekla da je riječ Jugoslavija prvi put pomenuta 1848. ili 1849. koju je izrekao Bukovšek, slovenački pisac koji je živio u Pragu, ali mu se ime ne zna. Jezernik kaže da je tragao za imenom Bukovšeka i nije uspio da ga otkrije.

Kada je 1850. postavljan za bana u Zagrebu, Josip Jelačić je rekao za Srbe i Hrvate: ''Mi smo jedan narod''.

Knez Mihajlo Obrenović je iste godine podstakao stvaranje Društva jugoslovenske povesnice i starina i dao značajan finansijski prilog.

Doktor Pero Slijepčević, profesor njemačkog jezika i književnosti, svjestan još ''neizgrađene svijesti srpskog naroda u kome su neznanje i netolerncija'' i tada, u drugoj deceniji dvadesetog vijeka, i u prošlosti, pokušava da mudro rezonuje i piše ''da mi moramo da nađemo izlaza i da se naučimo govoriti o idejama s blagosti''. Uoči stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata Slovenaca, buduće Jugoslavije, 1. decembra 1918. godine. Slijepčević zaključuje da ''nije po sto puta nije Jugoslavija samo zemlja, nego je Jugoslavija jedan ideal. Sutra, kad državne granice opašu sve naše pokrajine, Jugoslavija neće biti ostvarena, nego će je tek trebati ostvarivati''. Slijedeći ovu misao, Ivo Andrić piše ''da je g. Slijepčević osvetlio dosta tisuća omladinaca koji pri kraju druge decenije dvadesetog stoljeća, daleko od sveopće pljačke i političkih orgija preturuju svoj teški i sveti put: preko jugoslovenstva čovečanstvu''.

Hrvatski biskup Josip Štrosmajer, pokrovitelj osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1861) i Sveučilišta u Zagrebu (1874), bio je veliki zagovornik jugoslovenstva i zbližavanja Hrvata i Srba, te zamišljao da će Južni Sloveni ujedinjeni imati bratsku federaciju raznih naroda. Povjesničar i kulturni radnik Franjo Rački bio je prijatelj Josipa Štrosmajera i dosta emotivno nastojao da bude jedan od glavnih ideologa jugoslovenstva. Bio je prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1886) koja je takvo ime nosila sve do 1941. godine. Tada su Ante Pavelić i Mile Budak preimenovili ovu instituciju u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Od 1947. do 1991. godine to je ponovo bila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a zatim su Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić i Dalibor Brozović vratili ime HAZU, ovoj kući nauke i znanja, kao i u vrijeme Ante Pavelića.

Frano Supilo, prvi hrvatski novinar, podržavao je ideje Josipa Štrosmajera i Franje Račkog i djelovao na ostvarenju zamisli ujedinjenja jugoslovenskih naroda na federalističkoj osnovi. Bio je vođa hrvatsko-srpske koalicije. Frano Supilo, Ante Trumbić i Vinko MIlić isticali su neophodnost jedinstva jugoslovenskih naroda. Ante Trumbić je bio predsjednik Jugoslovenskog odbora i potpisnik Krfske deklaracije i ministar spoljnih poslova novostvorene Kraljevine . Usvojena je i Niška deklaracija u kojoj je proklamovana borba za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca i njihovo ujedinjenje. U Ženevskoj deklaraciji se kaže da su predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca i Jugoslovenskog odbora u Londonu sretni što mogu1918. godine jednodušno, svečano i pred cijelim svijetom konstatovati svoje ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca, buduću Jugoslaviju.

Pojedini hrvatski zagovornici jugoslovenskog jedinstva mijenjali su ponekad svoja mišljenja pa su se priklanjali nacionalističkim ili pravaškim strankama.

U Sloveniji je Edvard Kocbek, revolucionar, pjesnik i publicista, sa svojim drugovima zagovarao ideju zajedničkog života južnoslovenskh naroda i tako nastojao da obogati zamisao pisca Ivana Cankara da Slovenci, Srbi, Hrvati i drugi narodi na Balkanu žive u svojoj državi. Edvard Kocbek je bio potpredsjednik Avnoja i zagovornik federalne Jugoslavije ravnopravnih naroda i republika.

Predrag Lucić, novinar, pjesnik i publicista, jedan od osnivača i urednika Feral Tribjuna, jedinih slobodnih novina u Hrvatskoj u vrijeme Franje Tuđmana i njegovih nasljednika, napisao je da su Jugoslaviju stvarali najbolji, a srušili najgori. Današnje generacije imaju tu ''sreću'' da su na vlasti u jadnim državicama nekadašnje Jugoslavije gori od najgorih. I da će još dugo takvi dolaziti na vlast i zagorčavati život sluđenim, izgubljenim i goropadnim narodima na ovim ukletim avlijama, posebno u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hrvatski publicista i političar Mihovil Pavlinović putujući kroz austrougarske i turske krajeve na Balkanu je zapisao da je to goropadna zemlja koja rađa i goropadne ljude. Da je kojim slučajem gospodin Pavlinović doživio orgijanja četnika, ustaša, zelenog kadra i Handžar divizije (muslimanski fašisti), belogradista (slovenački fašisti), balista (šiptarski fašisti), vmrovaca (makedonski fašisti) ili još gore u toku rata devedestih godina dvadesetog vijeka zla, ubijanja, pljačkanja, silovanja, protjerivanja nevinih ljudi u čemu su ponekad kolo vodili Srbi. vjerovatno bi našao još prikladniji izraz za goropadne vođe i narode u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Najbolji sanjari stvaranja Jugoslavije, najčešće zaboravljeni ili skrajnuti sa istorijske scene, nisu doživjeli njen krvavi raspad. Vođe primitivnih, nacionalističko ostrašćenih naroda, zaljubljenih u mračno doba religije, naročito u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i njihovi nasljednici - gurnuli su ove goropadne krajeve i ljude u crkveno i džamijsko vrijeme i još gore u novo doba koje je sve bliže fašizmu, a sve pod plaštom vajne demokratije.

Vjerovatno bi doktoru Peri Slijepčeviću srce prepuklo od tuge da je doživio sve ono ružno što se dogodilo u njegovoj tako lijepo zamišljenoj Jugoslaviji. Nije se smirila ta nesrećna krv jugoslovenskih naroda. Ta krv postala je zla i opaka. Razuzdanost i primitivizam jugoslovenskih naroda i raspuštanost i pohlepa vlastodržaca s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka traje i ne vidi joj se kraj. Rođena je tako višeglava hidra, mitološka neman otrovnog zadaha, koja kroz svoje čeljusti, dakle kroz djelovanje nacionalista i sve većeg broja fašista guta sve što je bilo dobro, plemenito, lijepo, učeno, pošteno i opšteljudsko u Titovoj Jugoslaviji. Tako smo ušli u vrijeme kada najgori odlučuju o našoj sudbini, a najbolji žive u strahu i neizvjesnoti. U vrijeme beznađa i tuge.

Ipak, ipak – Jirgen Haberams, najveći živi filosof u Njemačkoj i Evropi, tvrdio je 2014. godine : ''Jugoslavija je bila divan projekat i uvijek sam mislio da treba da ostane takva''. A Francuz Alen Badju, pisac, filozof, matematičar rekao je nedavno da će istorijski procesi dovesti do ''reunifikacije Jugoslavije koja treba da bude još bolja od prethodne''.

Bog vas čuo, Jirgene i Alene! Samo izgleda da ćemo morati još dugo čekati da se opet pojave najbolji koji će stvarati državu Južnih Slovena gdje će se ''u lepoj Jugoslaviji umiriti naša nesrećna krv.''