U neoliberalnom kapitalizmu ni obitelj nije sveta

Naime, jedan je korisnik Facebooka ispod članka o homofobnom zadarskom vlasniku apartmana upitao zašto se gotovo nikad ne problematizira činjenica da iznajmljivači odbijaju iznajmiti stanove obiteljima s djecom, jer i to je neki vid diskriminacije.

Iako prva reakcija na njegovu objavu može biti otkud sad ovaj heteronormativni natalist u nečem što je naš trenutak i naša borba. Međutim, njegov je komentar zapravo izvrsna točka ulaza za borbu koja, ako želi opstati, mora biti intersekcionalna.

Njegov nas komentar, ukratko, poučava da neoliberalnom kapitalizmu, kakav u Hrvatskoj, objektivno govoreći, zagovaraju baš sve sistemske stranke, ni obitelj, koja je Ustavom zaštićena kao vrhunaravna svetost, nije nimalo sveta.

Čak se i emocionalni odnosi uređuju prema principima tržišta

Neoliberalni kapitalizam najčešće se definira kao poredak koji zagovara slobodno tržište. Međutim, ta je definicija neprecizna jer ne obuhvaća sve aspekte atributa "neoliberalni" koji odvajaju kapitalizam danas od onog kakav je, primjerice, zagovarao otac slobodnog tržišta Adam Smith. Za razliku od Smitha koji jest smatrao da u osnovi ekonomije moraju biti pojedinci koji samostalno djeluju na tržištu radi ostvarenja vlastitih interesa, krajnji je cilj ipak bio da tim pojedinačnim djelovanjima bude postignuta opća dobrobit.

Neoliberalni kapitalizam, pak, čini ono što je ranijim ekonomistima bilo nezamislivo – on podiže princip slobodnog tržišta na pijedestal i nastoji sve sfere ljudskog života urediti prema tržišnim principima.

Kao primjer može se uzeti činjenica da neoliberalna logika transformira obrazovne sustave – fakulteti se više ne procjenjuju prema tome koliko kvalitetan kadar na njima radi i koliko se na njemu može steći znanja, već prema tome gdje se studenti nakon njega mogu zaposliti i koliku će plaću imati. Čak se i emocionalni odnosi uređuju prema principima tržišta – pojedinac se shvaća kao tek jedan igrač na tržištu koji konstantno mora poboljšavati svoju ponudu kako bi ostao konkurentan i mogao ostvariti odnos s nekim.

Neoliberalizam je, stoga, više od obične ekonomske doktrine – on je specifična logika koja uređuje sve ljudske aktivnosti prema tržišnim načelima. Posljedično, u takvom poretku mora patiti svaka društvena formacija, pa tako i obitelj.

Mit o slobodnim pojedincima počiva na neplaćenom i skrivenom radu žena

Obitelj se u neoliberalizmu, u kojem je osnovna vrijednost kompetitivnost, shvaća kao sigurna luka u kojoj pojedinac traži odmor od grubog svijeta tržišnog natjecanja. Zanimljivo je, pritom, da se neoliberalizam i dalje oslanja na rodnu podjelu rada koja je ključna za njegovu opstojnost.

Esencijalistički povezujući žene sa svojstvima poput brižnosti, topline, razumijevanja, majčinstva, neoliberalno kapitalističko društvo i dalje nameće ženama dvostruku radnu normu – osim što rade na poslu, rade i kod kuće. Na neplaćenom i skrivenom radu žena kod kuće počiva mit o slobodnim pojedincima koji se nesmetano uključuju u tržišno natjecanje – naprotiv, ti pojedinci nisu slobodni, već ovise o prešutnom radu žena.

Pritom, dakako, logika neoliberalizma nikako ne pogoduje tradicionalnim obiteljskim vrijednostima – posvećenosti djeci i stabilnom odgoju u heteroseksualnim obiteljima. Sve veća podređenost života poslu, posao koji kolonizira i slobodno vrijeme, te neplaćeni kućni rad uništavaju obitelj koja tobože funkcionira kao izolirana, privatna sfera.

Tržište nekretnina zorno potvrđuje tezu o tome da je akumulacija kapitala i konstantno natjecanje istisnulo brigu za osnovne postavke socijalne države, pri čemu se ta logika najbolje primjećuje u priobalnim prostorima. Dobro su poznate priče o studentima koji se iz stanova u primorskim gradovima moraju iseliti krajem lipnja, ponegdje i svibnja, iako ispitni rokovi traju debelo do srpnja, a useliti tek u listopadu, iako jesenski rokovi počinju krajem kolovoza.

Manje se čuju priče podstanarskih obitelji koje svoje stanove također moraju napustiti u istom razdoblju. No, izrazito se malo problematizira činjenica da golem broj obitelji uopće i ne može naći stan.

Rupetine ispunjene socijalističkim namještajem kao "vile"

Iznajmljivači preferiraju iznajmljivanje stanova studenticama, ne studentima jer očigledno smatraju da su žene urednije i pouzdanije klijentice. Logika u pozadini jest ta da je studentice lakše izbaciti iz stana negoli obitelji, a pogotovo obitelji s djecom. Potrebno je samo posjetiti bilo koju Facebook grupu vezanu za iznajmljivanje stanova da se pronađu argumenti o obiteljima koje "nitko ne može istjerati" jednom kad se uvale u nečiji stan.

Podstanare je iz stana potrebno izbaciti kako bi se on iznajmljivao turistima po basnoslovnim cijenama – počesto rupetine ispunjene socijalističkim namještajem ljeti se nude turistima kao vile, po cijenama koje dosežu cijene od više od tisuću kuna dnevno.

U svemu tome pati ta sveta (hrvatska) obitelj oko koje su toliko zabrinuti i najgorljiviji homofobi i najiskreniji patrioti u trenutačnoj hrvatskoj vladi. Demografija i nerođena hrvatska djeca glavna su opsesija hrvatske predsjednice i njezinih bivših stranačkih kolega u Vladi koji konstantno predstavljaju neodržive pakete za mlade obitelji i lamentiraju o niskom natalitetu.

Istodobno, država je opsjednuta turizmom koji je, praktično, jedina rentabilna gospodarska grana u državi – putnici na svakom trajektu, kruzeru, autobusu i avionu broje se kao krvna zrnca 90-ih ne bi li se napokon nabrojio trilijunti turist kojem će biti uručen svečani crveno-bijeli tabletić, Dorina čokolada sa slikom predsjednice, sve spakirano u vrećicu s natpisom Croatia Full of Life.

Potrebno nam je novo shvaćanje obitelji, i to ono koje nadilazi heteronormativnu obitelj

Drugim riječima, Vlada se pretvara da pokušava olakšati mladim obiteljima život, a zapravo potpomaže samo slijepo povećanje statistika koje ni po čemu ne jamče opći gospodarski rast, već, naprotiv, čine život postojećim obiteljima gotovo nemogućim.

Paradoksalno, dakle, najveći branitelji obitelji i obiteljskih vrijednosti svojom neoliberalnom logikom i općenitom političkom nesposobnošću uništavaju obitelj koju proklamiraju kao vrhovnu vrijednost.

Ovaj tekst nipošto nije poziv na obranu obitelji kao svete privatne zone od gramzive ljudske prirode. Naprotiv, on nastoji pokazati da nam je potrebno novo shvaćanje obitelji, ono koje nadilazi heteronormativnu obitelj koja služi sustavu koji je izrabljuje. Potrebna nam je nova vrsta zajedništva u kojoj se međusobno prepoznajemo kao žrtve iste logike koja je, na kraju dana, najobičniji konstrukt i kako je nametnuta, tako može biti i nadvladana.

Stoga je slučaj zadarskog iznajmljivača osim što pokazuje koliko je hrvatsko društvo još zaostalo i odličan okidač za promišljanje šire slike – one u kojoj smo svi podjarmljeni sustavu koji se poigrava nama i koji se može zbaciti upravo onim od čega najviše zazire, a to je solidarnost; intersekcionalna borba u kojoj će se roditi i nova, inkluzivnija obiteljska zajednica u čije će se ime i vrijediti boriti.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Crol