Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (7)
Sarajevo

Photo: www.pinterest.com.au

U opsednutom Sarajevu

Tokom rata u Vijetnamu, američka vojska je držala svakodnevne briefinge u Sajgonu, koji su bili tako lažni i apsurdni da su ih novinari prozvali „Kućne vragolije u 5 sati”. Neprijateljski gubici su bivali preuveličavani, američki – umanjivani i vječito je na kraju tunela bilo svjetla. Michael Herr te briefinge opisuje kao „psihotični vodvilj”. Cijela jedna generacija američkih novinara koja je vjerovala u temeljni integritet američke vlade shvatila je, uskoro po dolasku u Sajgon, da su bili strašno naivni. Isti proces gubljenja iluzija desiće se decenijama kasnije u Bosni kako su, iz dana u dan, Ujedinjene nacije izdavala gotovo svaki princip za kojeg se moja generacija nadala da ga one predstavljaju.

UN su priređivale svoju verziju „Kućnih vragolija u 5 sati”, jutarnji briefing u vrećama pijeska ušuškanoj i zaštićenoj zgradi komande zaštitnih snaga UN. Briefing je počinjao „izvještajem o vremenu”, što je bila UNPROFOR-ova šifra za izvještaj o bombardiranju Sarajeva prethodnog dana. UN su bile smiješno nekompetentne kad je u pitanju zaustavljanje tih bombardiranja, ali zapanjujuće sposobne u brojanju, tako da smo svako jutro dobijali bodovnu listu sa brojem minobacačkih, tenkovskih i artiljerijskih granata ispaljenih sa obje strane. Iza toga je slijedio izvještaj o broju konvoja hrane, i te su brojke bile impresivne, možda petnaestak dnevno, desetine tona hrane u svakom danu, i sve tako... Utisak je bio da je UNPROFOR obavljao dobro svoj zadatak prehranjivanja Bosne. Bila je to ista ona parada lažnog samohvalisanja o uspjesima naših momaka protiv Vijetkonga, kakva se mogla čuti na sajgonskim „Kućnim vragolijama u 5”. Utisak je, naravno, bio izokrenuta realnost.

UN vojnici su imali specijalnu opremu koja im je omogućavala da vide i po mraku i ulove bjegunca čim bi kročio na pistu, a kad se to desi, oklopni transporter bi krenuo u lov na njega, osvjetljavajući ga reflektorom da ga lakše ulovi. Problem je bio u tome što su srpski snajperisti otvarali vatru čim bi neko bio ulovljen svjetlom reflektora

Zemlje u čijim je rukama bila politika prema Bosni u Vijeću sigurnosti UN, Amerika, Britanija, Francuska i Rusija, donijele su odluku da ne koriste silu kako bi svoju volju nametnule Srbima, a direktni rezultat te politike bio je da su funkcioneri i vojnici koji su provodili rezolucije UN-a u Bosni imali malu mogućnost na raspolaganju. Ako su htjeli prolaz za konvoje preko linija fronta, morali su se cjenkati sa tim kriminalcima umjesto da im zaprijete, a započnete li se sa đavolom cjenkati, zazivate katastrofu. Da bi se to vidjelo, dovoljno je bilo otići na sarajevski aerodrom, gdje je Faust radio prekovremeno.

Aerodrom je bio tek koji kilometar od komande UN, na kraju puta koji je prolazio ničijom zemljom – oko Sarajeva ih je bilo dosta – gdje su jedini preživjeli bili snajperisti, nalik na bubašvabe poslije nuklearnog holokausta. Bio je to put čuven po svojim opasnostima, na kojem su ubijani svi redom: novinari, vojnici i bebe. UNPROFOR je imao nekoliko svojih kontrolnih punktova koji su bili smrtna gnjavaža jer je na svakom od njih trebalo čekati na prolaz, a dok čekaš u kolima, mitraljez štekće i cilja baš tebe. Mnogo je svijeta na tom putu bilo ubijeno, između ostalih francuski novinar koji je napravio grešku kad je na svom autu otrag napisao, „Ne trošite zaludno metke, ja sam besmrtan.”

Jedna jedina aerodromska pista bila je izuzetno vrijedan komad nekretnine – bog šahovske ploče koju je predstavljala. Dijelove sa oba kraja piste su kontrolirali Srbi, dok su dijelove sa obje njene strane držali Bosanci. S jedne strane, u naselju Dobrinja, novinarskom selu za vrijeme Olimpijade '84, bili ste unutar opkoljenog Sarajeva; na drugoj strani, u Butmiru, bili ste izvan obruča. Kad pređete tih nekoliko stotina metara, preko piste – iz Dobrinje u Butmir – slobodni ste. Kad je izbio rat, Srbi su dozvolili UN da koristi pistu za humanitarne letove. Ujedinjene nacije su se, zauzvrat, složile da osiguraju da Bosanci nemaju prolaz preko nje.

Statistika koju smo nekako ipak uspijevali pokupiti na njihovim briefinzima obuhvatala je broj noćnih „prepada” na pisti. „Prepad” se sastojao u tome da nekog zaustaviš u pokušaju da pretrči komad zemlje između Dobrinje i Butmira. Prije mog dolaska u Sarajevo, broj je bio prilično mali, pa su funkcioneri UN govorili da su „saobraćaj” činili tek pokoji švercer što je krijumčario robu u Sarajevo i vojska koja se provlačila sa jedne na drugu stranu, u zavisnosti da li je pojačanje bilo potrebno u Sarajevu ili van njega. To što su bili zaustavljeni i vraćeni na polazište bila je i ponajmanja briga tih ljudi. Srbi su, sjetite se, kontrolirali oba kraja piste i pucali u sve što se noću provlačilo ispod UN žice.

Broj „prepada” je naglo skočio u novembru, još više početkom decembra, a onda – kad je došao prvi nalet mraza – popeo se na 500 svake noći. UN funkcioneri su nam svoje statističke podatke deklamovali bez ikakvog komentara i izbjegavali pitanja o tome šta se zbiva na aerodromu. Pošto sam na briefingu naišao na zid šutnje, sjeo sam na UN transporter, što je saobraćao sa aerodromom i krenuo pravo u sektor bataljona zaduženog za sigurnost. Aerodrom su čuvali francuski vojnici koji su spavali u hangarima pretvorenim u spavaonice. U svakom hangaru – po desetak gvozdenih kreveta. Bili su to mladi regruti, dvadesetogodišnjaci, dobra djeca. Posteri na zidovima: Michael Jordan kako ubacuje koš, izvijen u zraku kao Barišnjikov, George Foreman kako pozira u sredini ringa, skulptura od sala i mišića. Soba je ostavljala dojam studentske spavaonice.

Vojnički život se sastojao od straža i spavanja. Bili su poput većine UNPROFOR-ovih vojnika u Bosni, djeca koja nisu čak ni pokušavala shvatiti rat i koja su osjećala nelagodu jer nisu bila načisto pomažu ili dobrim ili lošim momcima.

Pokušali smo leći na zemlju, ali počela je žestoka paljba iz mašinke. Nisam dovoljno brzo zalegla na zemlju i metak me pogodio u nogu. Otpuzala sam u zaklon iza transportera. Petoro nas je bilo pogođeno. Dvoje je poginulo

Pitao sam ih šta misle o svojim stražama. Tajac.
„Ovih dana ste dosta zaustavljali ljude”, rekao sam. „Jesu li to žene i djeca koja se nastoje izbaviti iz opsade?”
Opet tajac. Nisu smjeli razgovarati sa novinarima. Opet sam im se obratio.
„Kako se zbog toga osjećate?”
„Obavezni smo ih zaustaviti”, najzad je rekao jedan vojnik. „Teško je, boli nas to, ali nemamo izbora. Tu smo da izvršavamo naredbe.”
Zid šutnje probijen, a njihovo se prvotno oklijevanje pretvorilo u ispovijest. Jedan je progovorio, pa drugi, i za njim još jedan, glas je bio uvijek isti, glas zbunjene mladosti.
„Srce nam se kida. Oni plaču, preklinju nas da im pomognemo da pređu. Nude nam čak i novac, ali naredba je da ih zaustavimo”, rekao mi je jedan od njih.
„Rizikuju život samo da bi prešli pistu”, dodao je drugi. „Čak i starci. Ima ih koje uhvatimo, vratimo a onda ponovo hvatamo, dva, tri, četiri puta. Jedina nam je utjeha da nas oni razumiju. Znaju da smo mi samo vojnici i da imamo naredbe odozgo.”

Bio je to talas žena, djece i penzionera koji su pokušavali pobjeći iz opsade i pogibelji. Njihov bijeg nisu sprečavali bodljikava žica, mine niti srpski meci, već Ujedinjene nacije. Koliko god ovi vojnici bili pošteni, bilo je stvari koje nisu bili kadri priznati, saznaću to kasnije. Nisu oni zaustavljali samo ljude. Oduzimali su i hranu. Čovjek koji je zalagao život da porodici u opkoljenom gradu donese vreću krompira ne samo da je zaustavljen i odvođen nazad u Butmir, nego mu je oduzimana i hrana koju je nosio. Takvo je bilo naređenje. Oduzimana – jer su to Srbi zahtijevali, a UN prihvatale.

UN vojnici su imali specijalnu opremu koja im je omogućavala da vide i po mraku i ulove bjegunca čim bi kročio na pistu, a kad se to desi, oklopni transporter bi krenuo u lov na njega, osvjetljavajući ga reflektorom da ga lakše ulovi. Problem je bio u tome što su srpski snajperisti otvarali vatru čim bi neko bio ulovljen svjetlom reflektora. To me podsjećalo na logorske filmove iz II svjetskog rata, na scene u kojima zatvorenici u bijegu bivaju ulovljeni zastrašujućim snopom svjetla i stražari ih smjesta pokose mitraljeskom vatrom.

Razgovarao sam potom sa djevojkom koja je bila tako ulovljena svjetlom reflektora. Zvala se Almira Zalihić, imala osamnaest godina. Našao sam je u postelji bolnice Koševo, sa nogom u gipsu, slomljenom snajperskim metkom. Pokušala je pobjeći iz okruženja preko piste, sa još devetero ljudi. Gotovo su bili dospjeli na drugu stranu, u Butmir i na slobodu i tamo gdje je bilo hrane i izlaz prema ostatku svijeta, ali nekih trideset metara pred ciljem „osvijetlila” ih je, kako je to ona kazala, patrola UN.

Bili su poučeni da se istog trena bace na zemlju, jer na svjetlo bi smjesta zapljuštali meci, baš kao da su UN i Srbi radili u tandemu – jedno osvjetljava dok drugo povlači obarač. Almira je odložila ljubavni roman što ga je upravo čitala, Moja je sreća u Rimu, i objasnila mi kako se to desilo.

„Pokušali smo leći na zemlju, ali počela je žestoka paljba iz mašinke. Nisam dovoljno brzo zalegla na zemlju i metak me pogodio u nogu. Otpuzala sam u zaklon iza transportera. Petoro nas je bilo pogođeno. Dvoje je poginulo. Vojnici UNPROFOR-a su nam pružili prvu pomoć i rekli da se to stalno dešava.”

U to je vrijeme kolovođa UN-ovog psihotičnog vodvilja bio glasnogovornik Mik Magnusson. U beskonačnom nizu glasnogovornika za njega se govorilo da je najgadniji. Najbolje što se o Miku moglo kazati je da je tečno govorio engleski. Komanda UN je imala običaj, kada nije htjela komentirati neku stvar, ubaciti tog dana španskog glasnogovornika po imenu Pepe. Pepe je govorio početnički engleski. Nije razumio ništa pitanja, mi nismo razumjeli šta nam odgovara, a tako su upravo i htjeli njegovi šefovi. (Ni španski novinari nisu bili neke sreće; Pepe, koga su držali po strani od svega, jednako je nerazumljiv bio i na svom jeziku.) Mik je prvo rekao da je odluka da se Sarajlijama ne dopusti bijeg iz opsade donesene u Vijeću sigurnosti u New Yorku. „Oni uspostavljaju pravila po kojima radimo”, rekao je.

Ovo se činilo previše jer se znalo da Vijeće sigurnosti ne rukovodi tako „nasitno” operacijom UN-a u Bosni. Odluka je, zapravo, donijela glavna komanda UNPROFOR-a. Sarkastično smo pitali na kojoj je sjednici Vijeća sigurnosti to odlučeno, na što nas je Mik prostrijelio pogledom učitelja koji, na času dopunske nastave, najgore učenike nastoji dovesti u red. Koji dan potom, Mik je objavio da, pod paljbom žestoke kritike, ponovo razmatraju svoju odluku i da postoji velika vjerovatnoća da će je izmijeniti. Nije htio reći ko razmatra i opet se razbjesnio kad je neko sarkastično dobacio: „A kad ono rekoste da Vijeće sigurnosti zasjeda da bi izglasalo odluku o tome?”.

UN su htjele da bosanska armija zaustavi svoje akcije oslobađanja Sarajeva i svoju su želju signalizirale tako što su objavljivale osjetljive informacije o kretanju trupa. Bila je to muzika za srpske uši

U Bosni, cilj „međunarodne zajednice” – mutan i izlizan izraz kojeg valja zamijeniti imenima četvorice ljudi koji su određivali politiku, predsjednika Billa Clintona, britanskog premijera Johna Majora, francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina – bila je „uspokojiti vampira”, a UN su odabrane da budu instrument. To je bila jedna od tragedija rata u Bosni. Naš bi svijet bio mnogo bolje mjesto da postoji jedna nepristrasna organizacija koja bi funkcionirala kao arbitar nacionalnih intersa, koja bi djelovala u skladu sa principima a ne interesima. Kad sam bio mlađi – vrijeme, sad to znam, okončano kad sam prvi put nogom kročio u Bosnu – mislio sam, kao i mnogi drugi, da će UN tu ulogu igrati nakon završetka Hladnog rata. U Bosni smo shvatili da zastava UN ne zaslužuje ništa više povjerenja nego bilo koja nacionalna zastava koja stoji pred zgradom u New Yorku. Integritet je poput nevinosti; jednom ga izgubiš, nema natrag, a UN su u Bosni izgubile nevinost.

Zatekao sam se u Sarajevu kad se činilo da Bosanci spremaju ključnu ofanzivu proboja opsade. Ključno mjesto zamišljene ofanzive je bio Igman, jedan od najviših vrhova istočno od grada, i strateška tačka sa koje je bosanska armija mogla probiti koridor prema slobodi. Krajem decembra, jedan funkcioner UN u Ženevi objavio je, iz čista mira, da je bosanska vojska poslala 10.000 vojnika na Igman i upozorio da se trupe moraju odmah povući. „Zabrinuti smo da bosanska vlada možda priprema krupniju ofanzivnu akciju u nastojanju da zauzme teritorije ili čak pokuša osloboditi Sarajevo”, rekao je Fred Eckhard, glasnogovornik UN posrednika na mirovnim pregovorima. Kurziv je moj. Zabrinuti smo. Implikacije te njegove izjave Mik nam je osvijetlio dva dana kasnije, kad je objavio: „Mi nikada i nipošto nećemo podržati nikakvu vojnu aktivnost bilo koje strane.”

UN su htjele da bosanska armija zaustavi svoje akcije oslobađanja Sarajeva i svoju su želju signalizirale tako što su objavljivale osjetljive informacije o kretanju trupa. Bila je to muzika za srpske uši. Ne borite se, govorile su UN, naši pregovarači će „uglaviti” mir. Ali, bosanski lideri su bili sumnjičavi prema viziji mira kako su ga vidjele UN i znali da ona podrazumjeva podjelu na način da se srpskim odmetnicima prepusti kontrola nad najvećim dijelom zemlje. Bosanci su imali poučan primjer pred sobom – Hrvatsku.

U julu 1991. godine, kad je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije, Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj udružili su se sa JNA, kojom su dominirali Srbi, i zauzeli gotovo trećinu Hrvatske. Rat je trajao šest mjeseci, ubijeno je najmanje 10.000 ljudi. Smirio se u januaru 1992. godine, kad je posrednik UN, Cyrus Vance, državni sekretar u doba predsjednika Cartera, posredovao u postizanju primirja po kojem je na hiljade UN-vojnika raspoređeno u područja pod srpskom kontrolom. Od vojnika UN se očekivalo da zaštiti srpske odmetnike, od kojih se, opet, očekivalo da odlože oružje i dopuste izbjeglim Hrvatima da se vrate u svoje domove. Srbi nisu ispunili svoj dio sporazuma; vojnici su skinuli armijske oznake sa uniformi i objavili da su sad policajci. Nisu pustili Hrvate da se vrate kućama. Mirovnjaci UN su završili tako što su služili kao tampon, pretvorivši liniju fronta u de facto granicu. Hrvatska je molila UN da provedu svoj mandat i razoružaju Srbe, ali UN to nisu htjele. Vremenom je Hrvatska dobila što je htjela, mada ne uz pomoć UN. U avgustu 1995. godine, Hrvatska vojska je pokrenula blitz operaciju, odgurnula ustranu snage UN i ponovno zauzela najveći dio okupiranih teritorija.

Bosanski lideri su se bojali da je isto tako „ništa-ne-preduzimaj” primirje i za njih pripremano. Jednom sam prilikom otišao u zgradu Predsjedništva, gdje je njegov član Ejup Ganić imao mali ured i dragocjeni satelitski telefon koji ga je povezivao sa ostatkom svijeta. Zgrada, u kojoj je bio smještena glavnina predstavnika bosanske vlasti, bila je nekoliko stotina metara od Miljacke, a okolna brda pod srpskom kontrolom, pa nije bilo dana a da zgrada nije bila izrešetana mitraljeskom vatrom ili minobacačima. Veličanstvena, kraljevska zgrada bi već na početku rata otišla u prah i pepeo da nije bila sagrađena, decenijama ranije, od debelih zidova koji su primali direktne pogotke a da ne ostane ni rupa na njima. Nije bilo baš mudro šetati van zgrade, ali kad se u nju uđe, relativno ste sigurni, iako su sekretarice, sjedeći za stolom, znale biti meta snajpera.

Ganić je odlično govorio engleski jer je doktorirao iz fizike fluida na MIT-u, nakon čega je šest godina predavao na Univerzitetu Illinois. Visok, tamnokos čovjek, pomalo odsutnog pogleda, više bi mu ležalo da sjedi za profesorskom katedrom nego da ratuje. Obucite mu sako od tvida sa kožnim krpama na laktovima, staviti lulu u usta, i eto vam slike i prilike profesora nekog američkog koledža. Ušavši u njegov ured, u kojem je plakar stajao ispred jedinog prozora, osjećao sam se kao zatvorski stražar koji ulazi u ćeliju da razgovara sa zatvorenikom što je upravo limenom šoljom udarao o metalne šipke, buneći se što je nepravedno zatvoren. Vidim sebe kako na to klimam glavom, bilježim njegovu poruku, uvjeravam ga da ću je predati upravniku zatvora, a znam i sam da od toga nema ništa i da će on vječno ostati u toj ćeliji.

Kraj Hladnog rata značio je povratak starim navikama i Ganić je osjećao da se velike evropske sile vraćaju svom običaju povlačenja pred siledžijama, repriza 1939. godine, kad su Britanija i Francuska blagoslovile Hitlerovu aneksiju dijela Čehoslovačke

Ganić je duboko vjerovao da Bosnu neće spasiti ni UN ni evropske zemlje, koje su imale samo riječi saučešća za njen usud. Znao je da su se, historijski, Francuska i Engleska svrstale uz Srbiju a protiv Njemačke, da će možda malo udariti Srbe po prstima zbog lošeg vladanja, ali da nikad neće sa njima zaratiti ili pružiti istinsku vojnu pomoć „muslimanskoj” naciji koju su Srbi lišili čak i imena. Kraj Hladnog rata značio je povratak starim navikama i Ganić je osjećao da se velike evropske sile vraćaju svom običaju povlačenja pred siledžijama, repriza 1939. godine, kad su Britanija i Francuska blagoslovile Hitlerovu aneksiju dijela Čehoslovačke. Ganić je zurio u mene, nagnut u stolici, šapćući, kao poluludi zatvorenik: „Ovi evropski lideri su ništarije.” Onda je dotakao srž. „Ovdje nešto ne valja. Nema Amerikanaca. Amerikanci, da su tu, ne bi dopustili ovu srednjovjekovnu opsadu.”

Bill Clinton je upravo bio izabran za predsjednika, ali još nije bio položio zakletvu. Ganić je shvatao zašto je Washington paraliziran politički, a mislio je, baš kao i ja, da je samo pitanje vremena kad će Amerika, sa novim predsjednikom, koji je u svojoj izbornoj kampanji obećao da će se sa Srbima morati oštro, uključiti u cijelu stvar i ispraviti stanje. Do tada, Ganić i Bosna će se morati baktati sa tipovima poput Boutrosa Boutrosa-Ghalija, generalnog sekretara UN-a, koji je trebalo da stigne sljedećeg dana u Sarajevo. „UN samo nadgledaju tragediju Bosne”, rekao je Ganić. „Riječ nadgledati je prava riječ. Stvarno tako mislim. Ovo je jedan golemi biološki eksperiment što ga na nama izvode UN.”

Otišao sam, sažalijevajući Ganića više no ikad, sa osjećanjem, kad je pomenuo golemi biološki eksperiment, da on polako ludi a da bih i ja sigurno polako klizio u ludilo da sam na njegovom mjestu. Vratio sam se u Holiday Inn i svratio kod Kevina i Džemala. Brzo smo stekli naviku da slobodno vrijeme provodimo zajedno, jer smo jedni druge znali nasmijati, a to je za našu dušu i um bilo neophodno kao što nam je stomaku trebalo kruha. Direktor hotela je na crnoj berzi našao nešto goriva pa je bilo malo struje i grijanja; televizor je čak radio, što je bilo prosto nevjerovatno, jer nam je satelitski tanjir na krovu omogućavao da gledamo MTV dok je bosanska TV puštala svakojake filmove, od Braće Blues do Velikog Gatsbyja i Divlje horde. Ako je bosanska vlada, kako su galamili njeni neprijatelji, htjela uspostaviti islamsku republiku, na audio-vizuelnom planu je u tome poprilično zaostajala.

Povijest nas uči da svaki strani državnik, kad odluči da posjeti Sarajevo, mora vrlo pažljivo izabrati momenat. Atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda je to više no zorno pokazao. Historičarima još nije do kraja jasno kako je prestolonasljednik carske krune mogao napraviti tako kolosalnu grešku, jer Sarajevo je bilo prepuno naoružanih Srba, koji su Austrijance prezirali, a nadvojvoda je izabrao da dođe na Vidovdan, jednu od najvećih srpskih svetinja. Jedino što je toga dana bilo iznenađenje – nadvojvoda je uspio izbjeći prvi, jutarnji pokušaj atentata, kad je bomba koju je na njega bacio mladi srpski radikal morala biti više od upozorenja. Koji sat kasnije, nadvojvodina kolona je pogrešno skrenula, vozač zastao i, slučajnošću koju bi svaki filmski scenarist odbacio kao neubjedljivu, njegova su kola počela usporavati na nekoliko koraka od Gavrila Principa, saučesnika u prethodnom pokušaju atentata, koji je još uvijek bio na slobodi i koji je upravo popio šoljicu kahve u obližnjoj kafani. Princip, u nevjerici da je te sreće da mu se pruži još jedna prilika da obavi posao, izvukao je pištolj, tek se malo isprsio prema ulici i pogodio ga pravo u srce. Nadvojvodina supruga, Sofija, ubijena je drugim metkom. Princip, koji će kasnije umrijeti u tamnici, postao je za vijeke vjekova srpski junak.

Da ste se, sa historijom u mislima, zatekli 31. decembra 1992. godine u Sarajevu, i da vas je neko pitao da li je baš to pravi trenutak da generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali dođe u posjetu dobre volje, glasno biste se nasmijali i kazali: „Jesi li lud?” Posjeta Boutros-Ghalija Sarajevu mora se posmatrati kao dokaz da se historija doista ponavlja kao farsa.

„Sarajevo je najveći konclogor na svijetu”, rekao je, blago lupkajući Ghalija po ramenu, naglašavajući svaku riječ. „Ljudi ovdje polagano umiru. Starci i djeca užasno stradaju i pate. Svaka posjeta stranih uglednika probudi u njima nadu, ali kad oni odu, situacija bude još gora

Spektakl je počeo ujutro pred zgradom Predsjedništva, čija je sjeverna strana gledala na ulicu Maršala Tita, glavnu gradsku saobraćajnicu. Tu ste svakog dana, u svako doba, mogli stajati i posmatrati saobraćaj sačinjen od ljudskog jada i čemera; muškarce, žene i djecu, starce i invalide kako guraju ili vuku kanistere u dječijm kolicima i na sankama, kako sijeku grane sa drveća u obližnjem parku ili, ako nisu bili dovoljno jaki za to, sakupljaju grančice sa smrznute zemlje. Razgovarao sam sa nekima od njih i svi su mi govorili jedno – da se svjetske sile moraju uozbiljiti, jer je ono što su do tada činile bilo uzaludno. „Ja bih Ghaliju rekao da nas oslobodi ove opsade ili nas ubije”, rekao mi je jedan starac. „Ovo već predugo traje.”

Stigavši u impresivnoj koloni oklopnih transportera, vremešni generalni sekretar je, u poslovnom odijelu, preko kojeg je bio za nekoliko brojeva prevelik plavi pancirni prsluk, ličio na bebu u gegicama. Žurno su ga ugurali u zgradu i uveli u prekrasnu dvoranu za prijeme, gdje je utonuo u imitaciju fotelje Luj XIV, zajedno sa Ganićem i nekoliko generala, oko kojih je bila prava mala armija novinara, kojima je dopušteno da prate diplomatski dijalog. Ganić, i dalje zatvorenik koji moli upravnika zatvora da ga pusti na slobodu, nije propuštao nijednu priliku. „Sarajevo je najveći konclogor na svijetu”, rekao je, blago lupkajući Ghalija po ramenu, naglašavajući svaku riječ. „Ljudi ovdje polagano umiru. Starci i djeca užasno stradaju i pate. Svaka posjeta stranih uglednika probudi u njima nadu, ali kad oni odu, situacija bude još gora. Nadamo se da će poslije vaše posjete stvari krenuti nabolje.”

Boutros-Ghali je na to poželio sretnu Novu godinu Bosni i Hercegovini. Rekao je da će UN pomoći da se odbrani integritet Bosne i da će se osnovati stalni odbor za mirovne pregovore i šest radnih grupa, da je angažirao dva kopredsjedavajuća koja će svoj posao obavljati na trajnoj osnovi. Generalni sekretar je također primijetio da je Vijeće sigurnosti usvojilo cijeli niz rezolucija kojima se osuđuju zločini počinjeni u Bosni i rekao Ganiću da ne brine. „Želim vas uvjeriti da ćemo mi riješiti probleme, ali u tome nam je potrebna vaša pomoć i kooperativnost. Morate sa svojim neprijateljima pregovarati unatoč svemu što se desilo.”

Napolju se već okupila masa, i mada oni nisu mogli čuti razgovor u svečanom salonu, mora da su osjetili da stvari ne slute na dobro, da Boutros-Ghali nema ništa novo reći, jer počeli su tako glasno vikati da je Ghali pogledao u tom pravcu. U daljini, čula se eksplozija artiljerijske granate. Varljivi svijet diplomatije je prosto bio odgurnut oštrim laktom stvarnosti. Otišao sam do prozora i pogledao dolje, u masu, gdje je nekoliko stotina ljudi vikalo i uzmahivalo šakama, sa transparentima koji su bili pravi mali eseji u svojoj jednostavnosti, poput „Ghali fašista”.

Vratio sam se do polukruga stolica i čuo Ganića kako moli Ghalija da obiđu nakratko grad. „Ovdje je to običaj. Molim vas da provedete četrdeset pet minuta gdje mi živimo već devet mjeseci.” Bila je to ponuda koju generalni sekretar nije mogao odbiti, a uradio je to najbolje što je mogao, uz osmijeh i izjavu kako će mu to biti čast. Sišli su niz stepenice, ušli u automobile, džipove i oklopne transportere nagurane pred ulazom, u susret demonstrantima, koji su jurnuli naprijed kad su opazili Ghalija. Uslijedila je scena kakvu smo mogli i očekivati; nastao je pravi krešendo strasti iz mase, uspaničeno obezbjeđenje stvorilo je namah čvrst obruč oko generalnog sekretara, roj fotografa, a usred svega toga, čujem Ganića kako viče Ghaliju na uho: „Ne brinite, ovi ljudi nisu opasni.”

Ismet je dobro pogledao, a kad je shvatio da je to Ghali, pogledao je mene i nekolicinu nas koji smo stajali u blizini, pa opet auto, sad već bijesan kao ris. „To je Ghali! To je Ghali!” vikao je. „Ubica! Ubica! Ubica!”

Boutros Ghali je Egipćanin, a u to je vrijeme u Sarajevu bio stacioniran jedan egipatski bataljon, pa su oni osiguravali svog sunarodnika. Egipćani su bili najomiljeniji vojnici u Sarajevu, nisu bili osorni kao Francuzi, niti korumpirani kao Ukrajinci, a bili su tužno nepripremljeni za balkansku zimu, pošto su donijeli pustinjske uniforme i oklopna vozila bez ikakvog grijanja. Malo ih je govorilo engleski, pa su, u nekim slučajevima, bili smiješno nesposobni u izvršavanju zadataka. Egipćani su bili stacionirani i u stražarskom bunkeru stotinu metara od rezidencije komandanta UN, ali oni prosto nisu bili kadri izgovoriti (za njih) nemoguća imena zapadnih posjetilaca, najavljujući nas preko walkie-talkieja svojim francuskim kolegama u zgradi. Kad sam ja dolazio, samo bi izvikivali jednu, uvijek istu riječ, „Peter! Peter!” Nisu razumjeli šta im Francuzi odgovaraju jesam li dobio dozvolu da uđem ili ne, ali su me uvijek puštali, bez obzira na poruku. Bili su družina koja nije znala pogoditi u metu.

Stvari su bile drugačije kad je u grad stigao Boutros-Ghali. Košulje su im bile uvučene u pantalone, šljemovi se nisu klatili ustranu, oružje očišćeno. Boutros-Ghali se vozio sa najvišim UN-ovim generalima na Balkanu, Philippe Morillonom i Satishom Nambiarom, u specijalnim štapskim kolima na kojima su se vihorile Plave UN-ove zastavice. „Snagatori” su išli naprijed, sa strana i otraga, ukupno desetak oklopnih džipova i transportera, a egipatski vojnici stajali su, u stavu mirno, na topovskim otvorima svojih transportera, ili su visili sa strane, držeći na oku narod i krovove kuća. Strog izraz njihovih lica značio je poslovnost i meni je palo na um da sam pogriješio što sam ih smatrao vojničkim šmokljanima.

Džemal i ja smo utrčali u kola i svrstali se u kolonu iza posljednjeg vozila UN kolone, francuskog džipa-amfibije na čijoj je šasiji bio propeler. Zašto je to čudo dovezeno u opkoljeni grad u jednoj planinskoj zemlji, ostaće mi vječna tajna. Kolona je jurila kroz centar, uz Miljacku, pored mjesta gdje je bio ubijen nadvojvoda, usporila prolazeći pored Nacionalne biblioteke, uništene kad su je Srbi gađali zapaljivim granatama, na samom početku rata; najveća historijska zbirka na Balkanu nestala je u plamenu – što je i bio cilj napada. Kolona je skrenula pored biblioteke i vratila se u centar grada, gdje je uletjela ravno u srce gorčine i jeda.

Oni demonstranti kod zgrade Predsjedništva bili su pripremljeni, a ono što se desilo na ulici Maršala Tita bilo je spontano. Svi su znali da dolazi Boutros-Ghali i kad je svijet što se našao na ulici ugledao oklopnu kolonu, znali su tačno ko je u njoj. Reagirali su smjesta. Vidio sam čovjeka kako zuri u kola sa Ghalijem i povlači prstom po vratu, kao koljač. Drugi mu je pokazivao onaj prst. Jedni su vikali: „Majku mu njegovu, treba ga ubiti”, a drugi: „Idite odavde, idioti, samo ste nam vi trebali!”

Kolona je prvo zastala kod bolnice u jednoj tijesnoj ulici. Posjeta je bila kratka, ne više od deset minuta, a onda je kucnuo čas da se krene dalje. Ghali, Morillon i Nambiar su se vratili u kola, zaključali vrata i čekali da ih odvezu. Čekali i čekali. Kolona generalnog sekretara se zaglavila. Vozila su se morala okrenuti u toj tijesnoj ulici, jer je sljedeće odmorište bilo u suprotnom smjeru, ali oklopni transporteri jednostavno ne mogu izvesti taj manevar, pa je Boutros-Ghali sjedio u svom autu, nepokretan i ranjiv, dok je njegova egipatska pratnja pokušavala srediti zbrku.

Tada je jedan čovjek, sa crnom tašnom u ruci, u crnom kaputu, uredne brade, iskoračio sa pločnika. Zvao se Ismet Spahić i upravo je tuda naišao kad se auto Boutrosa Ghalija zaglavio u saobraćajnoj gužvi. Ismet je dobro pogledao, a kad je shvatio da je to Ghali, pogledao je mene i nekolicinu nas koji smo stajali u blizini, pa opet auto, sad već bijesan kao ris.
„To je Ghali! To je Ghali!” vikao je. „Ubica! Ubica! Ubica!”

Pogledao nas je opet, kao da očekuje da ga življe podržimo, zapanjen da iko može biti ravnodušan na prisustvo tih slavnih i, u Sarajevu, omraženih ljudi. Počeo je ludački gestikulirati, mašući rukama i upirući prstom u Ghalija, koji je zurio ispred sebe praveći se da ne primjećuje tog čovjeka, možda ludaka, na manje od metar od sebe, tako da ih samo prozor automobila dijeli, i koji se ponašao kao da hoće da ubije generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

„Ubica! Ghali, ubica!”

Egipatski vojnici su imali pune ruke posla u nastojanju da otčepe kolonu, uspijevali samo da gužva postane gora, pa nisu zapazili da se „situacija” razvija. Ismeta niko nije prekidao. Pritisnuo je lice na prozor automobila, stavio šake na čelo da mu ne smeta svjetlo i dobro se zagledao unutra, nastojeći da razazna koga još tu ima. Nije mu mnogo trebalo da shvati koliki je srećković. „Gledajte! Gledajte!”, vikao je. „Pa to je Morillon! I on je ubica. Ubico! Ubico!”

Ismet je prestao vikati, vratio se na pločnik i obrisao maramicom obrve. Znojio se, prsa su mu prosto poskakivala, izmorena vikom i strastima kojima je, najzad, nakon devet mjeseci rata i frustracije, dao oduška. Kaput mu se raskopčao, otkrivši sako i kravatu, što nije bila odjeća atentatora već činovnika, vjerovatno fakultetski obrazovanog, koji je, pogrešno, nekoć mislio da živi u časnom svijetu koji neće nikad dopustiti da se u Evropi dvadesetog stoljeća desi takva srednjovjekovna opsada.

Najneobičnije kod Ismeta nije bila silina njegovog izljeva, već to što siline nije bilo. On je vrištao i upirao prstom u kola, ali nijednom ih ne dotakavši, nijednom ne udarivši krov ili vrata, nije on razbio prozor, nijednom nije zaprijetio Ghaliju i njegovim generalima. Nazivao ih je ubicama, jer ih je smatrao odgovornim za sve smrti koje su se desile dok su oni pregovarali i tako samo davali Srbima vremena da dovrše čišćenje Bosne. Ali on nije prijetio da će ih ubiti.

Razlika je očevidna. Ismet je bio tipičan Bosanac, gnjevan više no što se riječima da iskazati, a ipak se uzdržavao od besmislenog nasilja koje su na njega i njegov narod sručili ljudi sa brda. On je bio civiliziran, čak i kada svijet koji ga je okruživao to nije bio. Nevolje su se nastavile sat kasnije, u komandi UN, gdje je Boutros-Ghali svratio na kraju da da zaključnu press-konferenciju. To nije mogla biti obična press-konferencija, svima je bilo jasno, ali niko nije bio pripremljen na Vedranu Božinović, mladu novinarku jedne sarajevske radio stanice koja je prva postavila pitanje. Baš kao što Ismet nije mogao propustiti priliku, Vedrana je iskoristila svoju, mada stvari koje će ona izreći nisu nikako riječi koje bi se od nje, kao novinarke, očekivalo da ih saspe u lice generalnom sekretaru UN. Novinaru je dopušteno da postavlja oštra pitanja, ali ne smije u to unositi emocije, ne smije press-konferenciju pretvarati u lekciju iz morala. Ali, ovo je bilo Sarajevo i uobičajena pravila ponašanja se ovdje nisu primjenjivala, što je bilo razumljivo, jer su ionako sve strane ta pravila ignorirale, uključujući i UN, koje su davale obećanja i objavljivale rezolucije – koje same nisu nikad poštovale.

Tokom rata, pravila važe za šmokljane, i Vedrana, mlada kakva je bila, tu je lekciju naučila u ovih nekoliko mjeseci.
„I vi ste krivi za svaku silovanu ženu, svakog ubijenog muškarca, ženu i dijete”, rekla je. „Krivi ste...”
„Oprostite”, prekinuo ju je Mik Magnusson, glasnogovornik UN-a. „Imate li pitanje?”

Vedrana ga je prečula.
„Mi mislimo da ste vi krivi za naše stradanje. Šta još treba da se desi pa da vi nešto učinite? Koliko još žrtava treba da padne da vi nešto preduzmete? Nije li Vam 12.000 dovoljno? Hoćete 15.000. 20.000? Bi li Vam to bilo dovoljno?”
Glas joj se gubio u emocijama, gotovo je zaplakala, pa je zastala, a u sobi je nastao tajac i sve su se oči, koje su dotad bile zapanjeno fokusirane na Vedranu, okrenule prema Ghaliju, koji je, mora se priznati, odgovorio sa dignitetom, bez arogancije, mada njegova poruka nije bila ono što je Vedrana htjela čuti.

„Ako sam ja kriv, onda – mea culpa”, rekao je, pružajući ruke preko stola, dlanova okrenutih nagore. „Mi rješenje nastojimo pronaći kroz pregovore i samo kroz pregovore. Razumijem ja vašu patnju, ali nema drugog rješenja nego razgovarati sa vašim neprijateljima. Mi činimo sve što možemo.”

U tom je trenutku Boutros-Ghali zakoračio u područje neobjašnjivog.
„Vaša je situacija bolja nego u deset drugih mjesta na svijetu. Mogu vam dati spisak deset mjesta gdje su problemi veći nego u Sarajevu.”

Sjećam se da sam pomislio da je generalni sekretar u stvari lud. Kabul je gori od Sarajeva, tačno je to, možda i Huambo, grad pakla usred angolskog građanskog rata. Mogadish je skinut sa spiska, jer tamo su upravo stigli američki marinci.

Oceni 5