Film „Paris 05:59: Theo & Hugo“ (2016)
Theo 01 S

Photo: IMDb

U Parizu danas gužva

Nekada se u domaćinstvima širom sveta menjao kanal zbog najobičnijeg poljupca, o seksu da i ne govorimo. Iako živimo u eri filmova koji seksualnost bespoštedno eksploatišu, kvir seks je još uvek nepoželjan na velikom platnu i malom ekranu. Mnogi savremeni reditelji svoje kvir junake zbog toga potpuno lišavaju želje za seksom, budući da mejnstrim publika ne trpi homoseksualne ljubavnike.

S filmovima koji nisu snimani da budu blokbasteri situacija je nešto drugačija, pa se dešava da je scena slobodnija što je ciljna grupa manja. Paris 05:59: Theo & Hugo može da se posmatra kao underground film, najpre zbog toga što seks tretira kao pravo, kao slobodu da se želi bez ustručavanja. Priča počinje u pariskom seks klubu, a crvena svetla čine da gledalac pomisli da ekran isijava dodatnu toplotu. Orgije traju celih osamnaest minuta, junaci se smenjuju, sve dok kamera ne pronađe Thea i Huga. Mladići su u tom trenutku potpuni stranci u podrumu nepoznatog kluba, ali brzo postaju centar priče, izdvajaju se iz grupe i sa sobom odvode i posmatrača.

Važno je da se istakne da se film odvija u realnom vremenu (kao Cleo from 5 to 7 koji je režirala Agnes Varda), pa priča počinje u 4:30 ujutru, da bi se završila u 5:59, kao što stoji u naslovu. Ovakvo proticanje vremena, bez skakanja iz scene u scenu, važno je u prvih osamnaest minuta, ali i kasnije – kada Theo (Geoffrey Couet), mladić svetle, kovrdžave kose, i crnokosi Hugo (Francois Nabmot) izađu na ulicu, iznajme bicikle i krenu kroz grad. Taj deo može da se tumači i kao ljubavno pismo Parizu, ali bez opštih mesta – pratimo junake koji voze ulicama koje u tom trenutku pripadaju jedino njima i nisu jeftina turistička atrakcija. Priča iz erotske polako prelazi u romantičnu – razgovor opija, kao što je obično slučaj s ljubavnicima koji su se tek sreli, i ide uzlaznom putanjom sve dok ne počnu da se prisećaju detalja iz kluba.

U trenutku kada Theo prizna da tokom seksa nije koristio zaštitu, vampirska crvena svetla su već iza njih. Boja je iz jarke prešla u plavičastu, što signalizira novi početak (dana i ljubavi), ali stvara kliničku atmosferu, pa junaci iz telesnog bivaju izbačeni u sterilno. Theo i Hugo se menjaju zajedno s okruženjem, a grad reaguje na njihova raspoloženja. Naime, Hugo je HIV pozitivan. U XXI veku to ne znači smrtnu presudu, ali Theo ipak oseća strah, budući da lek ne postoji. U scenama koje slede gledalac dobija i neke korisne informacije – o terapiji koja može da se uzme nakon odnosa koji se tumači kao rizičan, šta znači kada je nivo virus au krvi nedetektibilan, o važnosti zaštite tokom seksa, te o tome gde se i na koji način traži pomoć (film je donekle jer se ne pominje PrEP terapija).

Priča se nastavlja uprkos prvobitnoj panici – junaci s ulice prelaze u bolničku čekaonicu, potom u metro i na kraju u Theov stan. Njihova odiseja u realnom vremenu podseća na film Before Sunrise iz 1995. godine – hodaju i razgovaraju, otkrivajući nam detalje o tome kako izgleda (ili kako bi mogla da izgleda) savremena kvir ljubav. Iako film na momente podseća na bajku, reditelji Olivier Ducastel  Jacques Martineau ne odustaju od realnog sveta. Sporedni likovi služe kao politički komentari – putnica u metrou govori o radničkim pravima, prodavac brze hrane o ratu u Siriji i emigrantskom životu. Oni su sidra – čvrste spone s istorijskim trenutkom, a sa njima žudnja koja je počela seksom polako ide u nešto veće, dok erotski junaci postaju obični ljudi koji vole ćevape.

Uoči svitanja stižu u stan – Pariz još jednom menja boju, ovoga puta u zlatnožutu. S tom bojom dolazi nada – Theo i Hugo razgovaraju o budućnosti, o želji da se gradi, ali i da se sagrađeno poruši (jer je to ono što svi rade). Zajedno napuštaju stan, nesposobni da se razdvoje. Kao u mitu o Orfeju i Euridici Hugo kaže nešto poput: „Ne okreći se, ako se okreneš nikada me više nećeš videti…“. Post-koitalni narativ time postaje još dublji, a završne reči mogu da se tumače na više načina – kao komentar na bolest koja je još uvek neizlečiva, ali i kao strah od nestanka magije – ako se okreneš, videćeš ono što zaista jesam i to ti se možda neće dopasti.

Da je snimljen osamdesetih godina prošlog veka Paris 05:59: Theo & Hugo bi u bioskope namamio šarenoliku publiku, budući da se ponoćnim filmovima u zube nije gledalo. LGBTIQ+ filmovi s puno seksa danas najčešće ostaju u zapećku, te za njih zna malobrojna publika koja ne odustaje od kvir kulture. To ne znači da nije za sve, naprotiv.

Oceni 5