TV serija "The Good Place", treća sezona
The Good Place2

Photo: IMDB

U raju je dobro, ali u paklu je ekipa

Ima li riječ na hrvatskom za ono kada nešto ne samo da ti je toliko dobro da uživaš u svakoj sekundi, nego te i stalno bombardira s toliko toga sa svih strana da jedva i stigneš sve pohvatati? Na engleskom je to overwhelming, a na hrvatskom... štajaznam - "preplavljujuće" je vjerojatno najbliže, mada ni to nije baš to?

Uglavnom, to je osjećaj koji sam imao dok sam gledao zadnju epizodu druge sezone The Good Placea, u kojoj se... uhhh... Kako da to uopće objasnim sa što manje spojlanja? 

A ne znam, evo, mogu probati! Pa ajmo reći da su naši glavni junaci četvero pokojnih ljudskih duša te dvoje neljudskih entiteta što ih prate po putešestvijama u zagrobnom životu. I dok neljudski dvojac u dotičnoj epizodi ispipava situaciju u birokratskom limbu u kojem se određuje tko će od umrlih ići u raj, a tko u pakao (koji se u seriji ne zovu tako nego su Dobro mjesto i Loše mjesto), ljudska četvorka se skriva u Praznini unutar jednog od spomenutih entiteta, pri čemu svi usput moraju preuzeti njezino obličje... Sve to, plus predavanje o konceptu osobnog identiteta prema učenjima Johna LockeaDereka Parfita i Davida Humea

A sve je počelo tako jednostavno. U uvodnoj epizodi The Good Placea, Eleanor Shellstrop (fantastična Kristen Bell) umre i završi u Dobrom mjestu, zagrobnoj utopiji nalik raju kroz koju je vodi nadnaravno biće zvano Michael (još fantastičniji Ted Danson). Uz začkoljicu da Eleanor sa svojim nimalo uzoritim životom i nije baš zavrijedila vječnost u Dobrom mjestu te je završila tamo greškom, čega nije svjestan nitko osim nje - ili se bar tako čini isprve. 

U Dobrom mjestu se potom počinju događati neobični incidenti, da bi onda zatim Eleanor upoznala i još troje pokojnih duša koje su također uljezi poput nje... I tako se ležerno razvija priča ususret velikom obratu u finalu sezone, e da bi se onda stisnulo po gasu: neće proći ni četvrtina druge sezone, a već će se izvrtjeti sve ono što biste očekivali da će se musti još barem pet-šest epizoda, a razmatranje filozofsko-etičkih pitanja više nije samo preokupacija jednog od glavnih likova nego postaje jednim od ključnih elemenata serije, koja sada pokriva sve od Sokrata i Aristotela do deontologije i utilitarizma.

Ako niste još gledali The Good Place, neka vas ovo ne uplaši: serija pristupa filozofiji i etici na laiku sasvim razumljiv i pitak način (i to vam osobno garantiram kao netko tko je jednom probao čitati Mille Plateaux i odustao nakon nekoliko stranica uz zaključak "Ja sam preglup za ovo LOL!"). The Good Place je ponajprije nadnaravni sitcom koji vam drži pažnju s pametnim humorom i uzbudljivom radnjom i tek onda uz to servira pop-filozofiju u njezinom najboljem izdanju, onome kada je pristupačna svakome, a da se pritom ne žrtvuje kompleksnost materije.

Što se kakvoće humora tiče, dovoljno je reći da iza serije stoji Michael Schur, tvorac američkog The OfficeaParks and Recreation i Brooklyn Nine-Ninea. No to su sve redom bile serije u kojima manje-više svaka epizoda ima svoju zasebnu, zaokruženu priču i gledali ste ih zbog šala i likova - za razliku od The Good Placea, koji povrh toga ima još i strašno zanimljivu priču koja se nastavlja i nadograđuje iz epizode u epizodu, od kojih svaka završava cliffhangerom u maniri Losta (s čijim se autorom Damonom Lindelofom Schur, uostalom, i konzultirao dok je pripremao prvu sezonu TGP).

Ne mogu se sjetiti nijedne druge serije koja je tako dobro funkcionirala i kao vrhunski sitcom i kao vrhunska misterija, istovremeno. Pa sam, moram priznati, lagano strepio kada se ispostavilo da će se Eleanor i društvo u trećoj sezoni vratiti svojim zemaljskim životima. "A-a-ali ja želim znati više o Dobrom mjestu i Lošem mjestu, što će mi stvarnost kad to imam i doma, koga briga za dosadnu glupu ZEMLJU!!!", tiho sam bio zavapio u sebi.

No opet, prve dvije sezone The Good Placea su bile toliko besprijekorne da sam imao povjerenja u autore serije da znaju što rade - i nisu me razočarali. The Good Place je, na kraju krajeva, do treće sezone imao već toliko razrađene likove te njihove međuodnose da mi odmak od high concept ludorija nije nimalo teško pao, dapače. A i taj odmak je, naravno, bio samo privremen, pa smo tako u desetoj epizodi napustili Zemlju, vratili se u zagrobne sfere...

I dobili Janet(s), jednu od naj-naj-najboljih epizoda The Good Placea. Jednu od onih kada se TGP potpuno raspištolji, kao da do krajnjih granica testira što se sve može ugurati u jednu jedinu TV-epizodu od dvadeset minuta - world-building, hiperzgusnutu radnju, obrate, brzopotezne vizualne gegove, filozofske lekcije, neočekivano dirljivi klimaks, world-destroying - a da se ne pogubiš dok gledaš, da ti se zavrti u glavi koliko ti se god može zavrtjeti, a da ti pritom ne pozli. Jest da će treća epizoda druge sezone Dance Dance Resolution vjerojatno ostati šampionka u tom pogledu, ali Janet(s) je više nego impresivan kandidat za srebro i ultimativna potvrda da serija nije o'šla na kvasinu (ili preskočila ajkulu, što bi rekli Ameri) kao što su poneki fanovi znali gunđati početkom ove sezone.

I kao da to sve nije bilo dosta, epizoda još i završava jednim od najnabrijavajućih cliffhangeradosad: na samom kraju Janet(s) dolazimo do nečega do čega smo trebali doći još u... pa, prvoj epizodi serije! Možda jest malo blesavo što sam tako tajnovit kada je The Good Place sad već toliko popularan da sumnjam da ovo čita više od šačice ljudi koji ga nisu gledali, ali, eto, ne želim čak ni toj šačici kvariti užitak budućeg gledanja, niti imalo. I svesrdno ih pozivam da nam se pridruže! Jer, tko zna, možda je raj stvarno prevara za kraj - ali možda je i najbolje u sezonama ispred nas.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt

Oceni 5