Patriotska mitologija u rock izrazu (3)
Titt1

Photo: screenshot/ YouTube

U ritmu svjetske revolucije i antifašizma

Za kontekstualizaciju ove naše patriotske mitologije u rock glazbi SFRJ pobrinuli su se već navedeni autori pregleda i antologija (Luković, Janjatović, Gall i Perković); tu su dakako, među ostalima, Mitja Velikonja i Đorđe Matić, preokupirani i tim „post“ kontekstom.

Kad ih sviju pročitate možete i ovu temu ideologiziranog, patriotskog da ne kažem „režimskog“ ex-YU rocka posložiti u odnosu na sveukupnu produkciju i staviti u kontekst popularne kulture bivše SFRJ, te njezinih odjeka i reagovanja do danas.  Ali mi sada krenimo misliti prvo malo trans-regionalno i onda globalno dok ne padnemo u trans.

Zapadni analitičari pop-rock glazbe u Istočnoj Evropi  (post) hladnoratovske ere, poput Tima Rybacka (Rock around the Bloc, 1990), ili Sabrine Petre Ramet (1994; 1995, itd.,) gledali su na taj rock 'n roll nastao iza Željezne zavjese kroz jednu empatičnu -orijentalističku odnosno balkanističku prizmu. Prijalo im je da se njihovu superiornu pop-kulturu imitira i da ona kao inspirira demokratske promjene, kako je u memoarima sugerirala Hillary Clinton kad je otkrila da Vaclav Havel sluša Lou Reeda. Međutim, rock u istočnoj Evropi nije bio neki strašni kontrarevolucionarni otpor režimu. Za tu svrhu postojali su jači igrači, recimo klerikalni i etnički nacionalisti, huškači i trovači koji bi potkopali i Ameriku da su bili tamo, a da ih je netko s američkim budžetom financirao. Što se tiče onih analitičara rocka pod komunističkim režimima, koji su gledali na ovu projugoslavensku patriotsku „računajte-na-nas“ mitologiju kao na implementaciju titoističke diktature po nalogu Udbe i Komiteta, time su ove institucije dobile nezaslužene komplimente. Naime, udbaši i komitetlije nikad nisu bili toliko inteligentni da sustavno i ozbiljno koriste rock glazbu ili urbanu kulturu kao legitimacijski mehanizam titoizma, niti su takvu kulturu smjeli pretjerano ohrabrivati da se u društvu ne proširi duh radikalnijih promjena koje, vidjelo se to i 1968. i sedamdesetih, titoizam nikad nije htio. Nego je takvu legitimacijsku ulogu imao recimo u suštini konzervativni, kosovsko-vidovdanski, partizanski herojsko-mučenički narativ, kako sam napisao u „Nebeskoj Jugoslaviji“ iz 2012.

Rađanje punka koje inozemni publicisti nisu primetili: Pankrti na koncertu 1980. godine

Rock je, kao i jugoslavenski film i jugoslavenska škola sporta čiji se rezultati vide i danas (iako ih etnički nacionalisti prisvajaju svaki ekskluzivno za svoje pleme) i ostali izričaji tog sustava i te supkulture na njemu ponikle - nastao  spontano, individualno, iz ljubavi i individualnog talenta koji je imao dovoljno slobode i sistemskog poticaja da se izrazi i raste. Zato je titoizam – što ne treba svoditi na Titov kult - od šezdesetih do propasti, bio civilna religija, a ne državno-patriotski inženjering kakvi su postojali u Sovjetskom Savezu, Maovoj Kini, Istočnoj Njemačkoj i sličnim režimima.

U Rybackovoj studiji rocka pod komunizmom koja je postala klasik, Jugoslavija nije bila prepoznata kao nešto posebno i kao naročito produktivna škola. Za Rybacka je Rusija krajem sedamdesetih imala toliko i toliko rock bendova, Poljska toliko a Mađarska toliko, a od toga je ovima policija prekinula koncert pet puta, a onima tri puta i tako dalje i da - netko mu je kazao da je bilo toga i na Balkanu. To je kasnije pokušavala ispraviti Ramet koja je dosta toga o ex-YU rocku napisala, a neke je songove naučila i pjevušiti. Mi koji smo u SFRJ rođeni i odrasli, i koji smo na urbanoj kulturi, rocku, antifašizmu i nesvrstanosti formirali kolektivni identitet, gledali smo na rock u ostalim zemljama bloka s visine i bez naročitog entuzijazma. Malo su nama tada značili fenomeni kao Dean Reed, Vladimir Visotcky, Aquarium i Diditi, a da nije bilo našega genija Arsena Dedića - za Bulata Okudžavu bi mislili da je bio neki Đugašvilijev rođo, sekretar gruzijskog rajkoma.

Na mlade smo prenijeli sve naše, od Indexa do Novog vala i dakako sve živo sa Zapada; lako za klasike rocka, nego i one-hit-wondere i trećeligaše, no istočnoeuropski rock nije bio vrijedan spomena. Danas me, recimo, studenti gledaju s čuđenjem kad im pokušavam prodati da je mađarski bend Omega izvodio jednu od analogijskih rock himni „Djevojku biserne kose“ (Gyöngyhajú lány).[1] Usporedivu s onim mističnim Sebastianom grupe Cockney Rebel, najboljim Bregovićevim baladama, i sličnim rock izrazom koji bi se uz malo tekstualne prilagodbe mogao izvoditi u crkvama kao popratni liturgijski materijal.

Možda bi bilo metodološki opravdano uopće ne inzistirati na kontekstualizaciji ex-Yu rocka u odnosu na Rock Around The Bloc. Iako smo možda tome bili bliže nego Zapadu, ma što da mi sami mislili jer je Zapad je gledao na naš rock kao mi na istočnoblokovski. Ostanimo, dakle, u tom pogledu nesvrstani. Postoji, međutim, jedan širi i društveno-povijesno prostraniji kontekst u koji bi napose ova patriotska titoistička rock mitologija morala uskočiti jer je u suštini internacionalna (ali nipošto anacionalna), a skoro svaka pjesma ima verzije na raznim jezicima i mjesto u raznim kulturama. Radi se o mitologiji svjetskog socijalističkog i radničkog pokreta, te antifašističke borbe. Bio je to i još je itekako živ diskurs, mitologija svakako, možda i kultura ostvarena i u pop-rock izrazu. Internet nam danas omogućava ne samo skicu koji ću ovdje dati nego i malu antologiju koju će valjda netko skrojiti kad-tad.

Ova mašina ubija fašiste: Woody Guthrie sa svojom gitarom

Kronološki je početak uvijek religijski kao i svaka misao, pa i moderna, inzistirao je već Emil Durkheim, obično ima religijska ishodišta.  Socijalizam se tako nazire u pobožnim himnama kršćanskih socijalista i radnika vjernika u Krista koji je, ako se Sveto pismo pošteno čita, bio proto-komunist. Kršćanske socijaliste zato neka predstavi Woody Guthrie sa svojom „Isus Krist“ iz 1940tih. Tek da nas podsjeti kako su razni korumpirani popovi, policajci i bankari tog Isusa pogubili pod torturom, a potom su drugovi kad su uskočili u fotelje i zgrabili vlast u dogmatskim režimima,  prepustili legendarnog druga Isusa fundamentalistima, klerikalcima i nacionalistima. Woodyijeva priča o Isusu radniku i putujućem sindikalnom aktivisti ide otprilike ovako:

Isus Krist je bio čovjek koji je putovao svijetom
Hrabar radni čovjek
Govorio je bogatašima: „Podijelite svoju imovinu sa siromasima“
Zato su ga poslali u grob

Da, Isus je bio čovjek, radnik, drvodjelac od zanata,
I njegovi su sljedbenici bili odani i hrabri
Ali među njima je bio jedan Juda Iskariot, prljava kukavica
I on ga je poslao u grob.

Isus je pohodio propovjednike i šerife
Isto im je rekao
Prodajte svoje dragulje i pomognite siromašnima
Zato su ga poslali u grob.

Kad bi Isus došao u grad, radni ljudi bi se oko njega okupili
Vjerovali su mu sto je govorio
Ali bankari i propovjednici, oni su ga na križ pribili
I poslali ga u grob . . .

Ljudi su ostali bez daha kad su čuli za Isusovu smrt
Svatko se pitao zašto
Jer su ga gazde i policajci njihovi plaćenici
razapeli na križ put neba uzdignut . . .[2]

U jugoslavenskom radničkom, socijalističkom i antifašističkom pokretu, vjernici kršćanskih crkva bili su dakako u većini, iako je politički profiliranih kršćanskih socijalista ili demokršćana bilo malo. Književnici Ivan Cankar i Vladimir Nazor te političar Edvard Kocbek bili su najistaknutiji među njima  i sudjelovali su u antifašističkom pokretu. Nazor je u svom dnevniku „S partizanima“ zapisao da je Bog u koga je vjerovao morao tada bio na strani Tita i Staljina, a komunistički vođa Milovan Đilas je u svom dnevniku kojeg je objavio u Americi kad je pao s vlasti, posvjedočio da mu se usred bitke na Sutjesci ukazao Isus kao radnik i protokomunist. I Titovi komunisti na vlasti dopustili su slavljenje revolucionara proto-komunista poput Matije Gupca i Matije Ivanića vođa seljačkih i pučkih ustanaka iz 16. vijeka, a pozitivni su likovi bili i hajduci i uskoci kao gerilci, preteče partizana.

Ni u Četrdesetprvoj  Branka Ćopića koju je televizijski predstavila Korni grupa 1971, nema marksizma nego onog plemenskog, prostonarodnog duha pobune: „Otkad se za nas znade, to kažu pisci stari; mi smo ti vječito bili veliki slobodari. Zemljom su grmjele puške, krvavi svitali danci, pobune ustanci . . ponosni narodi naši, nisu trpjeli lanca, nisi ljubili skute ni čizmu inostranca!“ (što bi Branku na to kazali ovi današnji režimi u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu kojima je to ljubljenje skuta i čizama gazdama iz Moskve, Berlina, Washingtona i Istanbula, izgleda glavna zanimacija?).

Kršćanskim socijalizmom inspirirana je i „Slobodarka“ dalmatinskog građanskog političara i jugoslavenskog diplomata Josipa Smodlake iz 1908, odnosno  „Pjesma Matiji Ivaniću“.  Tu je ono „Padaj silo i nepravdo“, posebno ono ” Oduvijek smo roblje bili, i za vas smo radili“, ali: „Nastati će novo doba, Matija Ivaniću, Ustati ćeš ti iz groba, S tobom u boj poći ću! Zastava će nova viti, Iznad naših glava tad; Radnik, seljak jedno biti, Isti im je trud i rad!“.[3]

Među muzičkim i poetskim reprezentacijama organiziranog svjetskog revolucionarnog pokreta, uz Internacionalu pjevala se i Varšavljanka, u verzijama iz Pariške komune do Ruske revolucije 1905. (Oktobarskom boljševičkom revolucijom obje se mijenjaju i u formi u funkcijama). Zanimljivo je pogledati i poslušati izvedbu Varšavljanke glumca, pjevača i demokratskog socijaliste Paula Robesona – po nekima zauzetijeg borca od Martina Luthera Kinga juniora jer se borio za sve prezrene i gladne na svijetu, a napose za prava Amerikanaca afričkog porijekla.[4] Varšavljanku su dakako od originalne poljske verzije prisvajali mnogi. Možda je najpoznatija kao himna španjolskih anarhista uz koju se George Orwell borio u Kataloniji.[5] Pjevala se i kod nas u Titovoj eri, partizanska ju je mitologija posvojila i prilagodila, postoji srpskohrvatski prepjev, ali ga na youtubu nema. Kad smo već kod prisvajanja, posvajanja i prilagodbi, sve ove himne svjetskog revolucionarnog radničkog i antifašističkog pokreta imaju razne verzije i to ne samo jer je pokret bio internacionalnoga karaktera. Neke su verzije nastale spontano, kulturnom razmjenom kako bi to danas nazivali, ali i zbog revolucionarne taktike poznate recimo iz onog legendarnog pisma Trockog vođi španjolskih anarhista Andresu Ninu početkom tridesetih godina 20. vijeka, u kojem mu objašnjava kako treba neprijatelju otimati simbole i diskurse. Nama je ta tehnika znana iz mnogih primjera pa i drastičnih poput one partizanske „Na Kordunu grob do groba“ koja se danas vjerojatno češće izvodi u ustaškoj verziji o genocidašima Juri i Bobanu.

Pjesme međunarodnog radničkog i sindikalnog pokreta zaslužuju posebnu antologiju. Tu su recimo sindikalne budnice „Na čijoj si strani“ ili „Djevojka iz Sindikata“ Woody Guthrieja poznatije u izvedbi Pete Seegera,[6] te komemorativne pjesmama o mučenicima radničkog pokreta Saccu i Vanzettiju i Joe Hillu. Priču o ukazanju Joe Hilla vjernicima u socijalizam i anarhosindikalizam,  neka predstavi opet veliki Paul Robeson u dokumentarnim scenama iz 1949 kad je pjevao rudarima u Škotskoj.[7]

U ex-YU mitologiji, tematika radničkog pokreta vjerojatno je najbolje znana po Husinskim rudarima i njihovoj buni iz 1920, koji su kasnije komemorirani u partizanskoj pjesmi „Konjuh planinom“. Dakako da ima brojnih verzija te pjesme, starijih i novijih, među njima i rock izvedbe Branimira Štulića, grupe Bolero te šansonjerska Saše Lošića i Rade Šerbedžije.[8] Sličan je događaj opjevan i u mitologiji američkog radničkog pokreta kao „Ludlow massacre“ ili priča o štrajku rudara u Coloradu pod vodstvom borbene Majke Jones (Mother Jones) originalno u izvedbi Woody Guthreja.[9]

Ove su himne nekad ponosne radničke klase ponikle u međunarodnom radničkom pokretu u SAD i Engleskoj gdje je po Marxu socijalizam trebao krenuti u organiziranu revoluciju i zato pobijediti da bi se razvio i osvojio svijet, a ne u zaostalim seljačkim društvima poput ondašnjih Rusije, Kine ili našeg Balkana.

Tema zaslužuje knjigu, ali moramo za ovu prigodu skratiti priču i baviti se dobro nam znanim motivima koji su se nama starijima generacijski uvukli pod kožu, a našoj djeci pod laptop i mobitel, ako smo ih pošteno odgajali. Čime bi mogli započeti priču nego onom „Po šumama i gorama (naše zemlje ponosne)“.  Najpoznatija borbena pjesma Titovih partizana uvezena je iz Rusije. Nastala je u Prvom svjetskom ratu kao himna Sibirske regimente, a autorstvo se pripisuje Ukrajincima Černiavskom i Giljarovskom. U građanskom ratu koji je izbio nakon Oktobarske revolucije preuzeli su je i tekst prilagodili svaki svojoj ideologiji i „Crveni“ (Boljševici) i „Crni“ (anarhisti). Ovi drugi su danas daleko popularniji od prvih. Pokret Ukrajinskih anarhista koje je pod crnim barjacima vodio Nestor Makhno, borio se i protiv crvenih i protiv bijelih u građanskom ratu u Rusiji (1918-1921). U odnosu snaga u Ukrajini, Mahnovci su ideološki bili bliži boljševicima nego Petljurinim ukrajinskim nacionalistima, ali su istovremeno bili za slobodnu Ukrajinu bez ruske hegemonije koju su sa sobom nosili boljševici i bez poljskog tutorstva koje je nudio Petljura. Mahno je simbole i diskurse ukrajinskih anarhista prenio u svoj francuski egzil kamo je umaknuo boljševicima.

U Francuskoj je na istu melodiju kao i “Po šumama“ nastala „Pjesma francuskih anarhista“ pod imenom „Mahnovščina“, kako su boljševici zvali Mahnov pokret.[10] Da je netko u Jugoslaviji prije Brionskog plenuma zapjevao „Po šumama i gorama“ u ovoj verziji, proveo bi koju godinu na Golom otoku uz ritam megahita ex-YU rocka šezdesetih: „Marmor, Stein und Eisen bricht“.

Ta je ukrajinska anarhistička varijanta „Po šumama i gorama“ išla otprilike ovako:

Mahnova armija, Mahnova vojska
Pod crnim zastavama koje vijore na vjetru
Crne su od našeg bola, natopljene našom krvlju
Kroz ravnice i planine
Snijeg i vjetrometine
Preko cijele Ukrajine
Nastupaju naši partizani

U proljeće 1918 Lenjin je mirovnim ugovorom
Prodao Ukrajinu Nijemcima
U jesen je Mahnova armija taj ugovor bacila niz vjetar
A kad su Denjikinovi bijeli ušli u Ukrajinu
I njih je Mahnova vojska raspršila u vjetar

Mahnova armija, crna armija naših partizana
Koji su se u Ukraijini borili i protiv Bijelih i protiv Crvenih
Mahnova vojska koja je htjela iz Ukrajine
Za sva vremena protjerati sve tirane i osvajače. [11] 

„Crvena verzija“ pjesme „Po šumama i gorama“ postala je sovjetska himna koja slavi diverzanta, gerilca, partizana na Dalekom Istoku, u Priamurju, uz rijeku Amur kod Habarovska na kinesko-ruskoj granici. Partizansku je taktiku po ruskoj verziji zamislio general Kutuzov u borbi protiv Napoleona 1812, iako je točnije da je nastala par godina ranije u Španjolskoj. Bilo kako bilo, sibirski su partizani po brdima, dolinama i šumama branili komunističku sovjetsku domovinu od nacističkog vraga.[12] U toj se verziji pjesma proširila i na druga partizanske antifašističke pokrete pa tako i u Jugoslaviju, Grčku, Kinu, kasnije se pjevala i u Vijetnamu.[13] Od jugoslavenskih verzija, tu su rock i jazz verzije iz 1980ih a ima i zanimljivih postjugoslavenskih.[14]

Globalno su je u postkomunizmu predstavili čileanska grupa Quilapayún kao „Por montañas y praderas“ ili „himna gerilca“ (El himno de Guerillero). [15] Radili su je na temelju sovjetske varijante prepjevali su je na španjolski i na južno čileanski dijalekt čak joj dodali i stih „vojnici Sovjeta“ („Los soldalos del Soviet“). Quilapayun su zanimljivi fenomenom. Jesu bradonje, kako im i ime kaže, ali nisu ni četnici ni hipiji nego ponajbolji među ljevičarima s kontinenta koji je dao teologiju oslobođenja, demokratskog socijalistu Salvadora Allendea i revolucionara Chea. Izbjegli su iz Čilea poslije kontrarevolucionarnog umorstva Allendea i do pada Pinocheta djelovali iz egzila u Francuskoj. U njihovoj izvedbi zanimljive su i neke od svjetski najpoznatijih himni radničkog pokreta i antifašističke borbe poput  „Socijalizam će pobijediti“ (Son cieco e mi vedete) i „Partizan“ (Bella ciao).[16]

Time smo se već uvukli u veliku temu antifašizma ili kako će u svojoj knjizi „Doba ekstrema“ iz 1994. kazati glasoviti povjesničar Eric Hobsbawm, „globalnog antifašističkog nacionalizma“. Bio je to svjetski pokret naroda za slobodu, a ne nekakva marksističko-lenjinistička politika Kominterne  kako to danas prikazuju etnički neofašisti i klerikalni nacionalisti. Time što je Komunistička interancionala 1935. dala antifašističkom pokretu poticaj, napustila je dogmatsku marksističko-lenjinističku ideologiju svjetske revolucije i uputila komuniste da svatko u svojoj naciji sa svima koji se protiv fašizma formiraju narodni front.

Ovi današnji etnički nacionalisti napadaju antifašizam i jugoslavenstvo kao ideologije s Jupitera, kao tobože anacionalne i nadnacionalne ideologije. Ne shvaćajući da su ti jugoslavenski antifašisti bili i ostali Srbi, Hrvati, Bosanci, i tako dalje – samo uspješniji i pametniji nacionalisti od ovih današnjih klerikalnih Srbendi, Hrvatina, Bosanskih neo-poturica i susjednih balkanskih etničkih i klerikalnih idiota i propalica.

Neka nas opet u temu uvede legendarni preteča ne samo modernog folka nego i rocka, Woody Guthrie. Krajem 1930ih i kroz ratne 1940te, Guthrie je pjevao da su fašisti osuđeni na poraz, da ih organizirani svjetski radnički pokret treba rastrgati i uništiti.[17] Posvetio je Woody jednu pjesmu i gospođici Ljudmili Pavlichenko iz Ukrajine, pripadnici Sovjetske armije čiji je precizni snajper oslobodio svijet od preko 300 nacista.[18]  Ipak, borbene pjesme republikanske vojske i internacionalnih brigada  iz Španjolskog građanskog rata (1936-1939), najutjecajnije su reprezentacije antifašizma u popularnoj kulturi. Kad smo već počeli i ovdje s Amerikancima, spomenimo da legendarni Paul Robeson putuje 1938. u Španjolsku, daje podršku Republici i susreće se s borcima američke dobrovoljačke brigade „Abraham Linkoln“ u kojoj se bore mnogi Amerikanci potomci afričkih robova. Valjda je naletio i na Hemingveja i na nekoga od onih preko tisuću španjolskih dobrovoljaca iz Jugoslavije. Robeson pjeva republikanskim borcima pjesmu o pobunjenim generalima (Francu i ostalima uz njega) koji su izveli državni udar i počeli rat i koje bi za to trebalo pobijediti i objesiti.[19] Inače, o Robesonu se u Titovoj Jugoslaviji malo znalo. U Sovjetskom savezu je bio nekoliko puta i drugdje u socijalističkim zemljama, a u Titovoj zemlji nikada. Iako su u Titovoj Jugoslaviji i Afrikanci protukolonijalni borci i Amerikanci afričkog porijekla bili dragi gosti. Tito je ugostio Louisa Armstronga dva puta, dolazio je i Duke Elington i drugi američki velikani džeza, bili su na turneji i Harlem Globetrottersi, a veliki Wilt Chamberlain je ljetovao na Hvaru gdje su mu izradili specijalni krevet dug 2,5 metra. Čini se da je Robesonov grijeh spram jugoslavenskog Maršala bio isti koji su mu zamjerili i u domovini: Robeson je bio zaljubljen u Staljinovu sovjetsku Rusiju gdje je boravio više puta, naučio je ruski, pjevao na ruskom, ali nikada nije kazao javno ni riječ kritike na račun zločina Staljina i staljinizma prema ruskom narodu i svjetskom revolucionarnom pokretu.

Pjesma „Četvorica pobunjenih generala (koje bi trebalo objesiti)“ koju je izveo Robeson u Španjolskoj, tek je jedna od verzija, motiva i sadržaja borbenog diskursa ljevice u Španjolskom građanskom ratu koju pamtimo po sloganu iz borbi za obranu Madrida 1936-1937: „Neće proći!“ (No pasarán!). Pod istim naslovom i na istu melodiju pjevalo se primjerice o borbama na madridskom univerzitetskom kampusu, kod Francuskog mosta (Puente de los Franceses) preko rijeke Manzanares, gdje su se borili španjolski milicianosi, internacionalne brigade i slavna brigada španjolskih anarhista pod vodstvom Buenaventure Durrutija koji je tu i poginuo.[20] Odatle brojne rock i punk verzije tog No pasarán! ciklusa koje su i danas vrlo utjecajne.[21] Ne samo zbog kvalitete španjolskih bendova kao što su Boikot  te Los muertos de Cristo, među ostalima, nego i zato što su anarhisti, za razliku od komunista koji su bili na vlasti, iz cijele te velike priče o svjetskoj revoluciji izišli s velikim žrtvama, herojima i mučenicima, ali relativno, napose spram staljinista - moralno neokaljani. O tome nema konciznijeg i boljeg zapisa od Orwellovog Homage to Catalonia.

U No pasarán! ciklus mogli bi svrstati i razne verzije pjesme Ay Carmela! Radi si izvorno o narodnoj pjesmi koja je postala himnom pokreta otpora Napoleonovoj okupaciji španjolske. Tada je smišljen i koncept „malog rata“ (guerilla) odnosno partizanskog ratovanja, koji je imao utjecaja i u Španjolskom građanskom ratu tako da je Hemingway u svoj roman For Whom the Bell Tolls stavio jedan partizanski odred kao glavni lik. Danas je Ay Carmela borbeni poklič i slogan koji se uz uzdignutu pesnicu prostire na širi historijski kontekst i na današnjicu. Ide i uz legendarnu Goyinu „Treći Maj 1808“ i uz Piccasovu Guernicu  i koračnice interbrigadista i anarhista, i ruralnu i urbanu gerilu protiv svake nepravde i korumpirane vlasti. Naravno, opet se lijepo u temu uklapaju i zadržavaju vitalnost punk izvedbe, kao sto je Ay Carmela andaluzijske grupe Los muertos de Cristo.[22]

Jugoslavenskih verzija pjesama iz No pasarán! ciklusa bilo je mnogo. U kasnijoj fazi Titove ere nastala je „Ovde je bila interbrigada (No pasaran). No pasaran! Pesma o Jugoslovenima španskim borcima.“ Pomalo podsjeća na estradne produkte za armijske i druge festivale lakih nota, ali bolje išta nego ništa, pjesmi je, napose u doba interneta, teže izbrisati tragove, kao što je učinjeno betonskim i brončanim spomenicima socijalizma i antifašizma. [23]

I „Karmela“ se pjevala i u partizanskoj antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda i poslije, a pjeva se i danas. Jednu od recentnijih verzija ponudio je zagrebački kantautor Darko Rundek kao antifašističku budnicu koja odgovara na uspon fašizma na Balkanu od ratnih devedesetih.[

U jedan koncizni prikaz toga, kako smo ga nazvali No pasarán! ciklusa spada svakako i popularna „Ako mi želiš pisati“ (Si Me Quieres Escribir), ili „Bitka kod Gandese“. Izvorno, opet bi je otkrili u folkloru, ili u ovom slučaju vojničkim pjesmama iz španjolskih kolonijalnih ratova u sjevernoj Africi. U verziji Internacionalnih brigadista spominje se front u dolini rijeke Jarama blizu Madrida, ali u verzijama španjolskih republikanaca to je Gandesa u Kataloniji na istoj široj lokaciji gdje će nastati i poznata „Armija na rijeci Ebro“ ili „Bitka na Ebru“ pri kraju rata, koja se pjeva u Ay Carmela varijantama. Si Me Quieres Escribir na Zapadu su proslavili The Weavers u izvedbi kojom dominira bendžo Pete Seegera i vokal Ronnie Gilbert, ali se javlja u brojnim izvedbama, obradama, prevodima, itd.[25]

Ima je i na srpskohrvatskom. U filmu „Kozara“, iz 1960, partizanski komandir Vuksa i komesar Ahmet (glume ih Bert Sotlar i Mihajlo Kostić), provode noć u rovovima pred njemački napad. Komandir Vuksa, koji je bio dobrovoljac u Internacionalnim brigadama u Španjolskome građanskom ratu, pjeva Si me quieres escribir u kombinaciji na srpskohrvatskom i španjolskom:

Sumrak je pao, crven je mjesec
Da li ću ikad stići u Cordobu
Ime mi tvoje donosi vjetar
Traže te oči, čeka te srce, čeka
Si me quieres escribir, ya sabes mi paradero
En el frente de Jarama
Primera linea de fuego
. . .[26]

Pjesma je u originalu pomalo ironična, ovako bi je možda s guštom preveo splitski satiričar i anarhist Miljenko Smoje:

Draga i lipa moja Cicibela,
Ako mi želiš pisati
Evo ti šaljen indiric
Ja san ti na fronti kod Gendese
Trinajsta brigada, Na prvoj vatrenoj liniji
Priko puta ima jedna krčma
Drži je Crni Moro, Marokanac Muhamed
Šalje mi svaki dan ove delicije s jelovnika:
bombe, rašpe, livorvere . . . Tvoj Roko anarkišta

EPILOG: TAKVIM SJAJEM MOŽE SJATI

SFRJ je kao Gospa od Međugorja: ne postoji, ali se ukazuje vjernicima i vizionarima u mističnom sjaju.  Vjerojatno je jednu dozu te mistike SFRJ stekla i činjenicom smrti i to tragične, u cvijetu mladosti i poslije sjajnog svjetski manifestiranog talenta. I za ljude je 45 godina kratki vijek, a kamoli za države i nacije. SFRJ je tako postala poput James Deana, Jima Morrisona, Ive Lole Ribara, komandante Chea, Janis Joplin, itd . . . Karizma joj izvire i same ideje i začetka uz velike ideale socijalne pravde i pomirenja među zavađenom braćom preko svih plemenskih i klerikalnih barijera. Nasuprot post-jugoslavenskim etničko klerikalnim režimima koji su ponikli iz plemenske mržnje i prigode za pljačku. SFRJ se zato mogla popraviti i reformirati kao što je i činila, a ovi današnje balkanske etno-sekte ne mogu se reformirati, jer ne valjaju od ideje i začetka. Ukratko, SFRJ, unatoč tome što je već trideset godina mrtva, svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje.

Rock ikone diljem Jugoslavije: Milan Mladenović i Margita Stefanović

Koliko je socijalistička era u Jugoslaviji vitalna u sjećanjima i uspomenama može nam pored ostaloga otkriti i broj pregleda audio-video materijala na internetu. To valja pogledati i preslušati uz pivo, vino, čaj ili kamilicu kako kome odgovara, a za ostalo se obratite svom liječniku ili ljekarniku. Jer takvim sjajem može sjati, samo ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo tko zna kad, kaže pjesma velikog Arsena Dedića. Nije tu sve bilo ni bezgrješno ni čisto, ali kad se danas u ovom kontekstu i ovoj atmosferi toga sjećamo, ukazuje nam se ta povijest u mističnom sjaju. Logično je stoga ovu multimedijalnu priču zaključiti uz Arsenovu baladu „Takvim sjajem može sjati“. Nastala je one znakovite 1971. kad je i Korni grupa izvela Ćopićevu Četrdesetprvu. I ova je Arsenova pjesma imala brojne izvedbe i obrade, uključujući i onu beogradsku iz 1987 kad su je otpjevali zajedno Arsenije Dedić iz Šibenika i Borisav Đorđević iz Čačka, malih gradova koji su dali velike talente. Bili su u toj boljoj prošlosti i oni bolji, Arsen naročito jer je bio živ a i Bora, jer je bio uz Arsena, a prije toga uz Balaševića. Možda im se i danas snovi ostvaruju: eto, Bora izgleda poput vladike Nikolaja Velimirovića, a Arsenovo proročanstvo o sjaju prošlosti koje je i on dio i kroz to sjajan živi i traje, kao da se ispunilo. Dakle:

Ostale su riječi: Arsen DedićTakvim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati
Što je bilo ko zna kad

 

Ljubav naša ranih ljeta
Za oboje bješe jad
Sad je prava, sad je sveta
Kada više nisam mlad

 

Otkriva mi svoju tajnu
I zločinac starac sjed
Imao sam prošlost sjajnu
Ganjao me čitav svijet

 

Počast se na kraju primi
Ide vreme bije sat
Pobjedom se posle čini
Izgubljeni neki rat . . .

 

Pravim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati
Što je bilo ko zna kad.[27]

 

[1] Omega - Gyöngyhajú lány (HD), https://youtu.be/YPLHkhZ3Tq0

[2] U mome slobodnom prevedu prema JESUS CHRIST - Woody Guthrie, https://youtu.be/ndyqezkr0dU; Cover izvedba s tekstom: https://youtu.be/sHrpsxfdLLs

[3] „Padaj silo i nepravdo“ doživjela je mnoge izvedbe, verzije i obrade. Pri kraju jugoslavenske ere upamćena je i u rock verziji „Bijelog dugmeta“ točnije kao preludij Bregovićevoj „Pljuni i zapjevaj“ u izvedbi dječjeg zbora i narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa. Nastavila se izvoditi i u protujugoslavenskom razdoblju kao dio naslijeđa ljevice i antifašizma u svim narodima Zapadnog Balkana. Bijelo Dugme.01.Preludijum, https://youtu.be/HgJFZgn5OtM;Padaj silo i nepravdo - najbolja verzija, https://youtu.be/cRPW5YPrEhc; Padaj silo i nepravdo, https://youtu.be/zm1b7zcKdaE; Padaj silo i nepravdo (priredba: Jaka Škapin) ŽPZ Kombinat - Zlata žlica 2017 - 18. februar 2017, https://youtu.be/R4f-GmKh7Z4.

[4] Warszawianka - Paul Robeson, https://youtu.be/ms7H86C65L4. Od komunističkih i sličnih verzija pogledati na primjer: Варшавянка / Warszawianka / Varshavianka (1905 - 1917), https://youtu.be/k2UlNtNU-Tc; Communist song - ''Warszawianka'' (Polish), https://youtu.be/77pDq9Agy7s

[5] A las barricadas - Spanish Anarchist Anthem (English lyrics), https://youtu.be/PqQVqoAr0Ho; Libertarias - a las baricadas, https://youtu.be/97slLgT48dM

[6] Which Side Are You On? (Pete Seeger) – Lyrics, https://youtu.be/lG26dy66sr0; Pete Seeger sings Woody Guthrie - Union Maid, https://youtu.be/Y8C_7cU_Idc

[7] Paul Robeson sings to Scottish miners (1949), https://youtu.be/B0bezsMVU7c

[8] Konjuh planinom, https://youtu.be/Zzv--juyaY4: „KONJUH PLANINOM“ Branimir Štulić, https://youtu.be/D3edo5Jr6cE; Bolero - Konjuh Planinom, https://youtu.be/Ps-9GkxRUX4; Saša Lošić i Rade Šerbedžija - Konjuh planinom, https://youtu.be/BSTKxFZNdfs

[9] Woody Guthrie, Ludlow Massacre, https://youtu.be/XDd64suDz1A

[10] French Anarchist Song - "La Makhnovtchina" with English lyrics, https://youtu.be/to3TSVQ5sxY;

[11] Tekst sam preveo prema Makhnovtchina - Beautiful Song about the Black Army; https://www.reddit.com/r/COMPLETEANARCHY/comments/4ah5t7/la_makhnovtchina_beautiful_song_about_the_black/; Mahno je za neke progresivnije današnje ukrajinske nacionaliste, a napose za anarhiste, herojska figura. Posvećene su mu i novije pjesme od kojih je rock verzije iz devedesetih grupe „Ljuba“ postala hit ranog postkomunizma a ima je naravno i u punk varijantama Batko Makhno (Батька Махно) English Lyrics, https://youtu.be/nwzUR1sUWi0 ЛЮБЭ "Батька Махно" (концерт 15/03/2014г.) https://youtu.be/80X7k7OnBhc; Punk verzija: Makhnovtchina - Les Béruriers Noirs. https://youtu.be/567XlivrW9c

[12] Through valleys and over hills (По долинам и по взгорьям), https://youtu.be/RoNExdcPgf0 (2009); Red Army Choir - A Partisan's song, https://youtu.be/LydK6FZTpPc (2003).

[13] Greek Partisan Song - "From plains and ravines" with English lyrics, https://youtu.be/vg6msvATHLM; Po šumama i gorama - kineska verzija, https://youtu.be/EZvjFdYcvPM; Through valleys and over hills (German, Spanish, French and Yugoslavian version), https://youtu.be/86x8zSV5zKI

[14] Po sumama i gorama https://youtu.be/nJpd9lX5Bac; Jazz verzija iz 1988 Jazz Orkestar RTB - Po sumama i gorama - (Audio 1980) HD, https://youtu.be/iDmfE4Nc44s; Jovan Pavlovic and Svartlamon Hardkor -Po šumama i gorama, https://youtu.be/h0qLBwoDLgM

[15] Por montañas y praderas“ , https://youtu.be/e3Eoq0ZfL_0; El himno del Guerrillero (Quilapayun), https://youtu.be/u2Guwmapnh8

[16] Bella Ciao-Quilapayun, https://youtu.be/2fKWn401nm8

[17] Woody Guthrie~ All You Fascists Bound To Lose, https://youtu.be/VwcKwGS7OSQ; Tear the fascists down - Woody Guthrie, https://youtu.be/jKVnur5DkdI

[18] Woody Guthrie - Miss Pavlichenko, https://youtu.be/SHKjOl9ocR0

[19] The Four Insurgent Generals - Paul Robeson, https://youtu.be/ZCa3Kslx-WI,; An excerpt of Paul Robeson's speech in support of anti-facist forces during the Spanish Civil War. Paul Robeson, Spain, 1938 - "The artist cannot hold himself aloof",https://youtu.be/-ieHA_1y8dQ

[20] Puente de los Franceses - Mamita mía, https://youtu.be/o28azh2FvLg; Corazón Indomable - Durruti song - English Subtitles, https://youtu.be/SKqVECo9nwo

[21] No pasarán - Boikot (con letra), https://youtu.be/KZz6IU0W390; Boikot - Puente de los Franceses * Ska, https://youtu.be/uOpajKGTFMs

[22] Los Muertos de Cristo ¡Ay Carmela!, https://youtu.be/45G1x93C5Lk

[23] „Ovde je bila interbrigada“ (No pasaran). No pasaran! Pesma o Jugoslovenima španskim borcima, https://youtu.be/nAAegcXlcnM

[24] RUNDEK CARGO TRIO - Ay Carmela Live @ Dom Mladih, Sarajevo, https://youtu.be/rNHqY5B6dU4; Darko Rundek - Ay Carmela (Stadion Tašmajdan, 15.06.2017.), https://youtu.be/kEHqMcqVDI0

[25] Si Me Quieres Escribir - The Weavers, https://youtu.be/CpYlIdYXIxQ; Oscar Chavez - Si Me Quieres Escribir, https://youtu.be/IuRqszW384Q

[26] Si me quieres escribir (If you want to write to me) - Yugoslavian version, https://youtu.be/cQ6jVAGG7oM;KOZARA epik video - Partizani protiv Nemaca /Si me quieres escribir/, https://youtu.be/tDVF6O4AP0w

[27] Arsen i Bora - Takvim sjajem može sjati, https://youtu.be/E7EKlUtYAng

Oceni 5