Luda i naga i izvrnuta
Parii 01 S

Photo: Skander Khlif

U srcu sveta

Nebo Pariza je čistije od zimskog neba očišćenog mrazom
Ne videh nikad noć sa više zvezda i gušću od sjaja no
ovog proleća
Kada su drveta na bulevarima kao neke tamne senke neba
A lisnate im krune u rekama pomešane sa ušima slonova
Lišće platana, teški plodovi kestenova.

Lokvanji cvetaju po Seni, to mesec plovi niz tok reke
Kumova Slama na nebu raspilavljuje se nad Parizom i
pritiska ga
Luda i naga i izvrnuta, njene usne sišu Notr Dam
Veliki Medved i Mali Medved mumlaju oko Sen-Merija
Moja odsečena ruka blista na nebu u sazvežđu Oriona

U toj svetlosti hladnoj i živoj, podrhtavajućoj i kao nestvarnoj
Pariz je kao zaleđena slika neke biljke
Koja se ponovo rađa iz svog pepela, utvara tužna
Razapeta uzicama i bez doba, sa kućama i ulicama
Koje su samo kamen i gvožđe nabacano na gomile u
nekoj nezamislivoj pustinji
Vavilon i Teba nisu ništa više mrtvije ove noći no što je
mrtav grad Pariz
Plav i zelen, mastilo i katran, sa vrhovima izbeljenim pod zvezdama
Ni šuma. Ni prolaznika. Kao onaj teški mir u ratu.
Moje oko kruži od vodoskoka do plavih okana uličnih fenjera
Jedini osvetljeni prostor po kome se provlači moje nespokojstvo
I tako ja svako veče pešice prolazim Parizom
Od Batinjola do Latinskog Kvarta kao da prelazim Ande
Pod plamičcima novih zvezda, većim i kao zaprepašćenim
Južni Krst sve je čudesniji na svakom koraku koji se
čini dok on izronjuje iz nekadanjeg sveta
Na njegovom novom kontinentu
Ja sam čovek koji nema više prošlosti. Jedino moj
patrljak odsečene ruke boli me.
Uzeo sam sobu u hotelu da bih bio sam sa samim sobom
Imam jednu korpu od pruća sasvim novu koja je puna mojih rukopisa
Nemam ni knjiga ni slika, nikakvu stvarčicu lepu.

Neke novine povlače se po stolu.
Ja pišem u praznoj sobi, iza umusanog ogledala
Bosih nogu na crvenim ciglama i igrajući se sa malim
balonima i malom dečjom trubicom.
Eto tako pišem poemu Propast sveta.

Oceni 5