Šta je ostalo iza Oskara Vajlda
Aaov 01 S

Photo: independent.co.uk

U taj gorki krik je stao

Vajldov ljubavnik Alfred Daglas Bouzi, čiji je otac i optužio Vajlda za „protivprirodno ponašanje“, nije osuđen, budući da je bogati otac branio svog mladog, zabludelog sina. Naime, doveo je svedoke koji su svedočili u njegovu korist, a u nastojanju da se dokaže da Vajld neguje “bludne” odnose ne samo sa njegovim znatno mlađim sinom, već i sa drugim mladićima. Kao dokaz priloženo je i ljubavno pismo koje je Vajld ranije poslao Bouziju, a za tumačenje pisma korišćeni su i motivi iz Vajldovih književnih dela, naročito iz romana “Slika Dorjana Greja”, koji je prikazan kao nemoralan, morbidan, sa puno “homoseksualnih aluzija” .

Nakon što je odslužio dvogodišnju zatvorsku kaznu Vajld je odbačen od društva, te napušta Englesku, odlazi u Pariz gde tri godine živi u siromaštvu, po zapuštenim krčmama, usamljen, i piše za novine pod pseudonimom Sebastjan Malmut. Kada je umro 30. novembra 1900. godine, od meningitisa, u pogrebnoj povorci našli su se samo njegovi  ubogi poznanici iz pariskih kafana.

Iza njega je ostalo mnogo, a ni period koji je proveo u zatvoru nije ostao književno neplodan, budući da je u to vreme nastala i “Balada o  tamnici u Readingu”, koja se smatra vrhunskim pesničkim delom u engleskoj književnosti u kojoj  je ta književna forma izuzetno prisutna i negovana. U čuvenoj baladi Oskar Vajld iskazuje svoj stav o smrtnoj kazni, ukazuje na njenu besmislenost, na neodgovornost društva prema pojedincu, na surove , nemilosrdne uslove po tamnicama, na licemerje društva koje samo kažnjava i to pozivajući se na religiju, na bespomoćnost  pojedinca  pred zakonima  koji se olako usvajaju i bezobzirno primenjuju.

Deo iz “Balade o tamnici u Redingu “

Smrt nije došla u purpurnoj odeždi,
         Ni jašući na konju kô mesec bledom;
Sve što vešalima treba
       Tri su metra konopca s klizajućom gredom:
To s užetom sramnim glasnik stiže
         Da tajna dela obavi redom.


Bili smo ljudi što tumaraju
       Kroz blato prljavog mraka:
Nismo smeli da šapućemo molitvu
       Niti nas hrabrila uteha laka:
Nešto je bilo mrtvo u nama
       I ugasla je nada svaka.


Gruba ljudska pravda ide svojim putem
           I neće da skrene ustranu:
Ubija slabe, ubija jake
          Nastupajući krši svaku granu
Gvozdenom petom mrvi snažne,
        Taj oceubica svuda gde banu!


Čekali smo otkucaj osmi,
           Jezika od ženi otekla:
Jer osmi je presudan
          Za čoveka sudbinom opekla,
Najboljeg i najgoreg ona će splesti
         Hitrom zamkom ma gde ga zatekla.


Ništa nismo mogli da činimo,
         Sem da čekamo znak:
I kô kamenje u pustoj dolini,
        Sedeo je nemo svak:
Ali uznemirena srca odaje
        Ludački udarac jak!


Iznenadnim udarom zatvorski sat
         Uznemiri zrak u visini,
Iz cele tamnice suknu plač
          Nemoćnog opiranja sudbini,
Nalik na jauk prognanog
          Gubavca u njegovoj jazbini.


I kao što stvari u kristalu sna
         Vidimo predstavljene najgorom slikom,
Spazio sam zamašćeni kudeljni konopac
          Za pocrnelu gredu zakačen vijkom,
I čuo krvnikovu molitvu
         Zaglušenu jednim krikom.


I sav njegov jad
          U taj gorki krik je stao,
Očajno kajanje i krvavi znoj
           Niko nije kô ja znao:
Jer ko je živeo više života
           I sa više smrti je pao.

*Prevo sa engleskog Erih Koš, “Znanje “, Zagreb 1987

***

Pored pomenute balade Vajld je na plavom zatvorskom papiru, sa kraljevskim žigom utisnutim na vrhu svake stranice, napisao i “De Profundis”, svoje poslednje prozno delo. To nije samo ispovest  i razračunavanje sa lordom Alfredom Daglasom, već i  mnogo više, a pre svega, razmišljanje o umetnosti , ljubavi , hrišćanstvu, prijateljstvu, saosećanju, mašti, o “lepoti koja će spasiti svet”, čak i kada je u dronjcima. Govori i o slobodi koja zauvek nestaje nekom presudom, slobodi  koju je nemoguće ponovo doživeti, čak i kada se zatvor napusti. Pisac  priče  “Srećni princ” završava svoje poslednje delo rečenicom “Možda sam predodređen  da te naučim nečemu još divnijem – koji je smisao tuge i njene lepote.“ Integralna verzija “De Profundisa”, objavljena je prvo na nemačkom, a na engleskom jeziku tek 1949.godine. U međuvremenu su se na nekim jezicima pojavljivali delovi, te falsifikati.

Iz  “De Profundisa”

“Svakom suđenju ulog je život, baš kao što su i sve presude presude na smrt, a put da me vrate u pritvor, a treći put da me smeste u zatvor na dve godine. Društvo, kakvim smog a mi ustrojili, neće imati mesta za mene, neće mi ga ponuditi; ali u prirodi, čije blage kiše padaju jednako na pravednike i nepravednike, biće pukotina u stenama u koje se mogu sakriti, i tajnih dolina u čijoj tišini mogu neometano ridati.”

“Mnogi ljudi nakon izlaska na slobodu ponesu zatvor sa sobom i kriju ga u srcu kao kakvu tajnu sramotu, a nakon nekog vremena, nalik onim otrovnim životinjama zavuku se u neku rupčagu i umru.  Žalosno je što tako moraju da čine, i nepravedno je , strašno nepravedno, što ih društvo na to primorava. Ono sebi daje za pravo da pojedincu odredi stravičnu kaznu, ali društvo takođe pati od površnosti, tog najvećeg poroka, te ne shvata šta je učinilo.Čoveka prepušta samom sebi kada kazna istekne, napušta ga takoreći u trenutku kada prema njemu započinje njegova najviša obaveza.”

Oskar Vajld  ,“De Profundis”, Karpos ,2011

(Prevod sa engleskog Dušan Maljković)

Oceni 5