Pisma iz zatvora
Rosa Luxemburg

Photo: www.rosalux.eu

U tami se osmjehujem životu, kao da znam neku čarobnu tajnu

Breslau, sredinom prosinca 1917.

... Sada je godina dana od kada je Karl zatvoren u Luckau. – Često sam na to ovaj mjesec mislila, i upravo prije godinu dana bili ste kod mene u Wronkeu te ste me obdarili lijepim božićnim drvcem... Ove godine dala sam da mi ga ovdje nabave, ali donijeli su mi jedno bijedno, manjkale su na njemu grane – ne može se ni usporediti s onim lanjskim. Ne znam, kako ću na nj smjestiti tih 8 svjećica, što sam ih kupila. To je moj treći Božić u tamnici, ali nemojte to nikako uzimati tragično. Ja sam mirna i vedra kao uvijek. Jučer sam dugo ležala i bila budna – sada ne mogu nikako zaspati prije 1 sat u noć, ne moram već u deset sati leći – onda sanjarim o koječemu u mraku. Jučer sam mislila: kako je to čudnovato, da stalno, bez ikakava osobita razloga, živim u nekoj radosnoj opojenosti. Tako na pr. ležim ovdje u tamnoj ćeliji na kao kamen tvrdoj strunjači, oko mene u kući vlada uobičajena grobna tišina, čovjek se osjeća kao u grobu; kroz prozor se ocrtava na stropu refleks svjetiljke, koja čitavu noć gori pred zatvorom!

Samo se od vremena do vremena izdaleka čuje sasma muklo tutnjava vlaka koji prolazi, ili sasma blizu ispod prozora kašljucanje straže, koja u svojim teškim čizmama polagano korača nekoliko koraka, da si razgiba kosti. Pod tim koracima pijesak beznadno škripi, i u tom odzvanja sva pustoš i bezizlaznost života u vlažnu tamnu noć. Ovdje ležim mirno, sama, zavijena u mnogostruka crna vela tame, dosade, ropstva, zime – a pritom mi srce bije od nepojmljive, nepoznate unutarnje radosti, kao da u blistavom sunčanom sjaju šetam rascvjetanom livadom. U tami se osmjehujem životu, kao da znam neku čarobnu tajnu, koja kažnjava svako zlo i bijednu laž i kroči po samoj svjetlosti i sreći. Pri tome tražim razlog tome veselju, ali ne nalazim ništa i opet se moram smijati sama sebi.

Ako samo znamo ispravno slušati, tada i škripanje vlažnog pijeska pod polaganim teškim koracima straže pjeva također jednu malu lijepu pjesmu o životu

Mislim da ta tajna nije ništa drugo nego moj život sam; duboka noćna tama tako je lijepa i meka kao baršun, ako je samo ispravno gledamo. Ako samo znamo ispravno slušati, tada i škripanje vlažnog pijeska pod polaganim teškim koracima straže pjeva također jednu malu lijepu pjesmu o životu. U ovakvim časovima mislim na Vas i htjela bih Vam sopćiti ovaj čarobni ključ, da biste i Vi uvijek u svakoj prilici zapažali ljepotu i radost život, da biste i Vi živjeli u opojnosti i kao da šetate šarenom livadom. Ne mislim na to, da Vas hranim asketstvom i uobraženim radostima. Ja Vam priuštavam sve stvarne čulne radosti. Htjela bih Vam k tome još dodati i moju neisrcrpnu unutarnju vedrinu, da bih bila mirna zbog Vas, da biste prolazili kroz život u plaštu izvezenom zvijezdama, koji Vas štiti od svega sitničavog, običnog i zastrašujućeg.

Vi ste u Steglizer-parku ubrali lijepu kitu crnih i ružičastoljubičastih bobica Crne su bobice ili bazgine – njene bobice vise kao gusti grozdovi među velikim perušastim lepezama od lišća, sigurno ih poznajete, ili je to, što je vjerojatnije, sviba s vitkim kićenim uspravnim kiticama bobica i uskim dugoljastim zelenim listićima. Ružičastoljubičaste bobice sakrivene pod malim listićima mogu biti od patuljaste mušmule; one su zapravo crvene, no u toj kasnoj godišnjoj dobi već su malo prezrele i nagnjile, pa izgledaju često ljubičastocrvene; listići su slični listićima mirte, maleni su, šiljasti, na krajevima tamnozeleni i odozgo, kao koža a odozdo hrapravi.

Sonjuška, poznajte li „Sudbonosnu vilicu“ od Platena? Možete li mi tu knjigu poslati ili donijeti? Karl je jednom spomenuo, da je tu knjigu čitao kod kuće. Pjesme Georgeove su lijepe; sada znam, otkud potječe stih: „I uz šuštanje crvenkastog žita!“... što ste ga obično naizust govorili, kad smo šetali po polju. Možete li mi kojom prigodom prepisati novog „Amadisa“, tu pjesmu veoma volim, naravno zahvaljujući kompoziciji Huga Wolfa, ali je nemam ovdje. Nastavljate s čitanjem „Legende o Lessingu?“ Ja sam ponovo počela čitati Langeovu povijest materijalizma, koja mi stalno daje poticaja i koja me osvježuje. Veoma bih voljela, da je i Vi pročitate.

Ah, Sonjička, doživela sam ovdje duboku bol; na dvorište, kojim šećem često dolaze vojnička kola vrhom natovarena vrećama ili starim vojničkim kabanicama i košuljama, često umrljanim krvlju...; ovdje ih istovaruju, dijele po ćelijama, gde ih krpaju, i onda ih opet natovare i odvezu vojsci. Nedavno su došla jedna ovakva kola, u koja su umjesto konja bili upregnuti bivoli: Tu sam prvi put vidjela te životinje izbliza. Jači su i šire građeni nego naša goveda, imadu sploštene glave i malo zavijene rogove, pa su im dakle lubanje slične lubanjama naših ovaca, posve su crni s velikim blagim očima. Potječu iz Rumunjske, a ratni su plijen... vojnici, koji tjeraju kola, kažu, da je bilo veoma teško ove divlje životinje uloviti, a još ih je teže, jer su vične slobodi, upotrebiti kao tegleću stoku. Strahovito su ih tukli, dok se na njih nisu mogle primijeniti riječi „vae victis“...

O moj siromašni bivole, siromašni ljubljeni brate, oboje stojimo ovdje nemoćni i tupi, i samo bol, nemoć i čežnja nas ujedinjuje

Samo u Breslau navodno ima oko sto komada tih životinja; one, koje su naučne na izobilje rumunjske paše, dobivaju bijednu i oskudnu hranu. Nemilosrdno ih iskorišćavaju, vuku sva moguća teretna kola i na taj način brzo propadaju. Prije nekoliko su dana dakle dovezli jedna kola natovarena vrećama. Teret je bio tako visoko naslagan, da bivoli nisu mogli provući kola preko praga uvoznih vrata. Vojnik, koji je pratio kola, neki surovi klipan, počeo je životinje udarati debljim krajem bičala tako jako, da ga je nadzornica gnušajući se pozvala na odgovornost i upitala, zar on nema sažaljenja sa životinjama! Klipan je uz opak smešak odgovorio: „Ni s nama ljudima niko nema sažaljenja“, i još je snažnije udarao dalje... Konačno su životinje povukle i prešle brijeg, ali je jedna krvarila... Sonjička, poslovično je, koliko je bivolja koža debela i žilava, a ipak je bila razderana. Nakon toga stajale su životinje kod istovara sasvim mirno, iscrpljeno, i jedna, ona, koja je krvarila, gledala je preda se, u crnim blagim očima i u crnom licu imala je izraz uplakanog djeteta. Bio je to upravo izraz jednog djeteta, koje je strogo kažnjeno a ne zna ni zašto ni zbog čega, ni kako bi moglo umaći toj muci i surovoj sili. Stajala sam pred tom životinjom, a ona me je pogledala, tako da su mi suze potekle, bile su to nj e z i n e suze, ni za najmilijim bratom se ne može bolnije uzdrhtati nego što sam ja u mojoj nemoći uzdrhtala nad ovom tihom boli.

Kako su daleke, nedokučive, izgubljene sočne zelene paše Rumunjske! Kako li je samo drugačije tamo sunce sjalo, vjetar duhao, kako li su samo drugačije bili lijepi glasovi ptica i melodični zov pastira. A ovdje – taj strani i strašni grad, zagušljiva štala, odvratno pljesnivo sijeno pomiješano s gnjilom slamom, ti strašni ljudi i udarci, ta krv, koja teče iz svježe rane... O moj siromašni bivole, siromašni ljubljeni brate, oboje stojimo ovdje nemoćni i tupi, i samo bol, nemoć i čežnja nas ujedinjuje. Međutim su se zatvorenici zaposleno žurili oko kola, istovarivali su teške vreće i vukli ih u kuću, a vojnik je turio obje ruke u džepove od hlača i šetao se dugačkim koracima po dvorištu, smješkao se i tiho fićukao neku sličnu pjesmu. – I čitav taj strašni rat prošao je u mislima pred mojim očima...

Pišite mi brzo, grli vas Sonjička

Vaša Rosa

Sonjička, premila, uprkos svemu budite mirni i vedri. Takav je život i tako ga moramo uzeti, hrabro, ne malodušno, i sa smiješkom – unatoč svemu.

*Prevela Vera Georgijević

Oceni 5