Kad sud dodjeljuje donacije
Cenzura

Photo: https://vulcanpost.com

U tišini se najlakše vrše egzekucije

Naivan, kakvim me bog dao, mislio sam da je čuveni sistem završio sa donacijama iz Petrovog džepa raznoraznim lešinarskim pustokupljevinama, polakomljenim time što je Petar postao laka i nebranjena žrtva. Žalosno je što udarci ne dolaze samo sa one strane kojoj se Petar najviše zamjerio kroz one fukarske godine kada su se prepričavali Petrovi tekstovi, pisani diljem bivše domovine. Etička strana prilaženja u red za cipeliranje u kome su ispred tebe u redu „brabonjci“ Koče Popovića je tek prava slika sunovrata nekadašnjih istomišljenika, ako su to uopšte i bili iz mislećih razloga. Makar da nekoga obavezuju ta vremena kada je trebalo mnogo više hrabrosti stati na stranu žrtava, ako danas nemaju ni trunku spoznaje da je amoralno davati svoj doprinos nečijem proganjanju. Tim prije što se obavlja preko državne ustanove. Mora da je Petar Luković onim što radi zasijenio sve domaće zlikovce kada je uspio da proizvede muk i kod onih koji sebe vide kao žrece demokratske i liberalne misli u zemlji Srbiji. Ili su sve suze isplakane u vranjskoj melodrami. Biće, ipak, da su poneki umislili da su Virilovi lotosi „zagađenih močvara koji u njima uništavaju svaki drugi život”.

Maršal Makluan je pisao -  „Uz podršku Gutenbergove tehnologije, moć glupaka da uobličavaju i zamagljuju ljudski intelekt neograničena je.” Ništa manje to ne važi za svu silu raznoraznih medijskih sredstava koje danas postoje, ako ne i još više.  Čovjek se protiv toga može pobuniti pišući akademske tirade koje, u vremenu u kojem živimo, ne nalaze strpljenje i želju da se pronikne u njihovu svrhu. Ili, prosto rečeno, gluposti ne treba prilaziti dajući joj ozbiljan diskurs, već je efektno dekonstrusati, učiniti je smiješnom, banalnom. Uvijek je granicu između ironije, ruganja i uvrede moguće različito interpretirati ili zloupotrijebiti u obračunu sa onim koji je autor, a ponekad, ili često, to je zgodno iz lukrativnih razloga. Ovo potonje kad se institucije stave u funkciju obračuna ili kad sebi daju za pravo da se vrijednosno bave satiričnim sadržajima. Kad su u pitanju e-novine i Petar Luković, on je uspio da spoji sve te razloge: i akumulisanu pizmu iz, očito, svih Srbija, i prve, i druge, i treće, a i dobro se može zaraditi, sa vrlo malo truda, skidajući Petru kožu sa leđa. O sigurnosti zarade ne treba brinuti – ona je zagarantovana.

Ernst Bloch  je pisao, „kakvu filozofiju imamo, to ne ovisi samo o tome kakav je ko čovjek” već „znatnije o tome u kakvim vremenima živi a prije svega: na koji način mu pripada“. Uvijek sam imao otpor prema teorijama zavjere i naglašavanju krucijalne uloge nekoga sa strane u prelomnim događajima, te sa gnušanjem odbacivao desničarska zaglupljivanja tezama tipa „antiratno pofiterstvo“ kao odgovor na više nego jasnu upotrebu nacionalističkih emocija u tome da je „rat nekome brat“. Naravno, i danas mislim da su te konotacije pretjerane, ali je materijalna podrška u sukobu sa mejnstrim zlom ipak olakšavala odgovornost prema egzistenciji onih kojima se moglo nauditi svojim angažmanom. I to je proizvodilo međusobnu solidarnost i podršku među svima koji su mogli biti potencijalne žrtve pomahnitalog bezumlja i većinskog jednoumlja od prije tri decenije. Padom Miloševića došlo je i do medijskog prestrojavanja, koje traje sve do danas. Počelo je obračunom sa pokojnim premijerom zbog „nepriznatih zasluga“, da bi se svi utemeljili u svojim izvorima finansiranja i identifikovanju svog  imaginarnog svijeta sa stvarnim svijetom, „neprostora sa prostorom“, razuma i uma sa svijetom čulnih fenomena.

Petar Luković onim što radi afirmiše osobenost, promoviše subjektivnosti koja nije produkt interesnih grupacija i njihovih nastojanja da, putem različitih oblika manipulacije subjektom i subjektivitetom, dođu do svojih ciljeva. I tu je njegov osnovni problem. Van interesnih grupa, odapinjući inokosno svoje ironično-satirične strijelice, učinio je sebe metom bez zaštite. Zato je moguće da bude novčano kažnjen prenoseći štivo sa drugog medija, a da taj medij bude ekskulpiran i od blagog ukora. Ne znam kako se ośećaju svi oni koje sam smatrao sapatnicima u nesreći u kojoj smo živjeli, zaslužuju li sebe da titulišu pretencioznim epitetima građanštine, demokratičnosti, liberalizma... kad su pali na osnovnoj ideji ljudskosti, neuskogrudosti, otpora taštini, malograđanštini i sitnim začkoljicama. U tišini se najlakše vrše egzekucije. Ja tu tišinu ne razumijem drukčije do kao saučesništvo, ličnu statisfakciju i osvetničko likovanje što je, drastičnim atakom na život, naćeran jedan čovjek da eventualno odustane u obračunu sa malograđanštinom, nacizmom, rasizmom, pravoslavnim i inim religijskim fundametalizmima i njihovom zloupotrebom u raznorazne svrhe - jednom riječju ljudskom glupošću u svim oblicima ispoljavanja. Ako je vas zakačio u nekom trenutku, to je razlog za sopstveno preispitivanje, ne za osvetu. I kad je, možda, nekad pogriješio ili pretjerao, među časnim ljudima postoji mnogo načina za dokazivanje misaone superiornosti, sem upotrebe državne represije, unaprijed izvjesne, bez obzira na činjenice. 

Na kraju, čovjek mora biti očajan kad neko sa nacionalnom penzijom mora vanredno da žica novac od onih koji ga imaju infinitezimalno. Da li psalam može izraziti toliki očaj ili je bolje opelo „vaskrsu ljudskog roda“? Ne znam. Mada se još tješim da umijem da razlikujem stih od poetike cakanih bubamara.

Oceni 5