U vezi jučerašnjeg nesporazuma, samo kratko

U vezi jučerašnjeg nesporazuma, samo kratko. Naime, nisam oka sklopila zbog svega što me danas čekalo. Srećom, ponavljam, srećom, svanuo je lijep dan i nije bilo teško pauzu provesti na otvorenom. Ne znam kako bi to izgledalo da je bilo padalina. U svakom slučaju bilo bi nezgodno jer ti uvijek fali jedna ruka zbog kišobrana, a često je nužna kad nešto treba razjasniti. Krenula sam, dakle, oko podneva u laganu adventsku šetnju sve u nadi da ću sresti onu ženu. Malo sam se i pribojavala susreta jer nisam bila sasvim sigurna u vezi njezina lica. Pogled preko ramena nije dovoljan za cijelu sliku, ali zapamtila sam pogled. I frizuru odostraga. Jako je lijepo ošišana, slojevito, i sigurno je to nije mučilo, kao što su neki pokušali sugerirati. Smišljala sam što ću joj reći, kako ću joj pristupiti. Srdačno, svakako, ali kojim riječima? Kakvim izrazom lica? Nisam htjela da me doživi kao neku neozbiljnu osobu, ali opet, ne niti kao preozbiljnu. Nikako nisam htjela ispasti ni površna, a još manje, previše detaljna. Ne znaš što je gore. Tratiti joj dragocjeno vrijeme pauze, remetiti njezin odmor, eventualno uživanje u ugodnom razgovoru, piću, jelu, nije dolazilo u obzir. Željela sam se predstaviti u svojem najboljem izdanju, ali da izgledam prirodno, nikako ne glumatanje pristojnosti ili ulizivanje. Ma zapravo, htjela sam joj pokazati da sam normalna osoba. Međutim, pauza ne traje vječno i ja sam pomalo počela gubiti nadu da ću je sresti. Odjednom sam, ispred kućice s kuhanim vinom i kobasicama, uočila majstorski slojevito ošišanu kosu. Veselo je poskakivala na glavi koja je aktivno sudjelovala u nekoj živoj diskusiji. Napokon! Stala sam na metar iza nje, bliže bi bilo nepristojno, i čekala svoj trenutak da je ne prekidam u razgovoru. Kosa je i dalje poskakivala, a ona nije prestajala govoriti. Kako neobično! Taj glas joj uopće nije pristajao. Danas kao da to nije bila ona. Čekala sam da zagrize kobasicu i zašuti kako bih mogla reći što sam naumila. Osim toga, već sam se lagano smrzavala i nije mi se više dalo rastezati tu priču. Čim sam začula kako kobasica puca pod njezinim zubima, zatoptala sam petama nekoliko puta, više kao znak raspoznavanja. Okrenula se, naravno, preko desnog ramena i pogledala me onim svojim pogledom. Ipak je to bila ona, samo što joj se u kutu usana nakupio senf poput morske trave koju more nabije uz obalu zaljeva. Nasmiješila sam se kao svaka normalna osoba, ali ona je ostavila kobasicu na šanku i odjurila kroz gužvu. Da je pauza malo duže trajala, pohitala bih za njom, ali nije bilo vremena. Vjerojatno je pomislila da joj se smijem zbog tog senfa i uvrijedila se, no ja nisam takva osoba. Diskretno bih joj pružila papirnatu maramicu samo da je htjela ostati koju minutu duže. Pokušat ću sutra još jednom, a onda odustajem. Čak i moje strpljenje ima granicu.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad