Ubica je uvek jedan od nas
Od „đavola garavog“ u Good Omens do finog uzornog muža-oca-SPOILER u Deadwater Fell, David Tennant je samo u poslednjih godinu dana zacementirao svoju poziciju omiljenog negativca iz britanskih TV drama. Likovi koje tumači nisu nimalo naivni ili simpatični (osim đavola), ali on radi ono što bi svaki glumac trebalo – opravdava ih i razume do te mere da i gledaocu poremeti moralni kompas.
Jasno je zato da je za ulogu serijskog ubice Dennisa Nilsena zvanog Des (u Britaniji dobro poznatog) izabran upravo on. Ko je ubica, dakle, saznajemo na samom početku, znamo i na osnovu trailera, oni koji su ispratili slučaj znaju to već više od tri decenije. Pitanje je – zašto je ubica i zašto radi to što radi. „Ja sam očekivao da ćete vi meni reći zašto“, odgovara Nilsen policiji i tako nas zapravo uvlači u svoj svet.
U svoj svet i stan pun raskomadanih leševa rado pušta i policiju. Nema šta da krije, kaže. Čak im pomaže i da nađu sve delove koji nedostaju, kao da je reč o kockicama za igru, a ne o ljudskim ostacima. I sam se, kao i javnost, čudi kako su ga tako kasno otkrili. Pomaže im, navodi ih i manipuliše da bi ostao u fokusu interesovanja i postao slavan, makar i preko mrtvih. Ne gadi se slava ni njegovom biografu Brianu Mastersu, koji ga posećuje u zatvoru i prema čijoj knjizi Killing for Company je i snimljena serija.
Masters je u prvi plan želeo da istakne dihotomiju karakterističnu za Nilsena - spolja staloženog, ćutljivog, dosadnog i sasvim običnog čoveka, a suštinski psihopatu koji živi da bi ubijao i pažljivo bira žrtve, uvek ranjive, siromašne, nesrećne mlade muškarce, često beskućnike i(li) nezaposlene, odbačene od društva. Kako žrtvama tako i nama pokazuje obe strane svoje ličnosti. Izuzetno je pronicljiv, inteligentan, manipulativan, ali i pažljiv, saosećajan, racionalan. Ponaša se i drži kao „jedan od nas“ – neretko govori ono što i mi mislimo, svestan je toga, pa ume da bude i duhovit, čak bismo se i politički složili s njim – mrzi torijevce i Margaret Thatcher, a žrtvama njene politike pruža topli dom i utehu. Sve dok im hladnokrvno ne oduzme život.
„Jedino mi je žao što nisam svima zapamtio imena“, cinično će reći, dok će Tennant sjajno balansirati između direktnog priznanja i teške manipulacije. Tako je uspevao uvek da ostane nekoliko koraka ispred policije, advokata (onog dodeljenog po službenoj dužnosti otpušta), biografa, i svih nas. Njegovi motivi izmiču svima, do samog kraja, i dan danas. Serija nam je, s namerom autora ili ne, nudila lažnu nadu da ćemo dobiti odgovor na pitanje zašto. Uprkos tome što ga grozničavo tokom sve tri epizode tražimo – nema ga. I pitanje je može li ga uopšte biti, možemo li dokučiti i shvatiti sušto zlo.
Ipak, takav postupak mora se računati kao propust autora ne zbog izneverenih očekivanja, već zbog propuštene šanse da se priči koja ima toliko svedoka, interpretacija i otvorenih pitanja ipak da neka završna reč, jedinstven ugao, moguće tumačenje s kojim ćemo se složiti ili ne. Tennantova igra ostaje jedini putokaz u jedinstvenu psihopatologiju ličnosti, dok su ostale okolnosti samo naznačene, dovedene tek do kulisa bez jasne funkcije. Dobro je svakako to što zarad šoka i jeftinih poena ne dobijamo porciju kuvane glave. Jeza ionako ne leži tu, među eksplicitnim slikama zločina, već među ruinama jednog običnog sveta, običnog službenika, običnog čoveka koji je tragao za zadovoljstvom. I koji je tako običan, uronjen u sopstvenu patologiju, godinama izmicao policiji i društvu uopšte. Žrtva sistema, sopstvene porodice, trauma i(li) krivog spoja u mozgu, ubica je uvek jedan od nas. I tih je, užasno je tih i dosadan.