Dosije: Brojni mitovi o Vladimiru Putinu
Puttoo 02 B

Photo: Vox

Ubica, lopov, genije, špijun...

Možda ste primetili – Putin je svuda. Ima svoju vojsku u Ukrajini i Siriji, siledžije u baltičkim zemljama i Finskoj, kao i prste u izborima od Češke i Francuske do SAD. On je i u medijima. Ne prođe ni dan bez novih velikih novinskih natpisa kao što su „Putinova osveta", „Tajni izvor Putinovog zla" ili „10 razloga zašto je Vladimir Putin užasno ljudsko biće".

Putinova nedavna sveprisutnost donela je veliki značaj praksi Putinologije. Ova delatnost – proizvodnja komentara i analiza o Putinu i njegovim motivima, zasnovana na osnovu nužno parcijalnih, nepotpunih i ponekad potpuno pogrešnih informacija – postoji kao posebna intelektualna industrija više od deset godina. Ona je uletela u petu brzinu posle ruske invazije na Krimu 2014, ali u poslednjih nekoliko meseci, kada su navodi o ruskom mešanju u izbor predsednika Donalda Trampa počeli da dominiraju u vestima, Putinologija je nadmašila sebe. Ni u jednom trenutku u istoriji nije imalo više ljudi sa manje znanja (i više besa), koji su izlagali svoje mišljenje o ruskom predsedniku. Štaviše, izveštaji o zlatnim tuševima u hotelskoj sobi Donalda Trampa u Moskvi, definitivno su nas uveli u takozvano zlatno doba Putinologije.

A šta nam to Putinologija govori? Ispostavilo se da je proizvela sedam različitih hipoteza o Putinu. Niti jedna od njih nije u potpunosti pogrešna, ali nijedna od njih nije u potpunosti ni tačna (osim teorije br. 7). Uzete zajedno, one nam govore koliko o Putinu, toliko i o nama samima. One prikazuju portret jedne intelektualne klase – naš sopstveni – na ivici nervnog sloma. Ali, hajde da ih pogledamo redom.

TEORIJA 1: PUTIN JE GENIJE

Jednostavno je: dok se svet igra dame, Putin igra šah. Oduzeo je Krim Ukrajincima skoro bez ijednog ispaljenog metka i vratio je Jaltu, omiljenu plaža Čehova i careva, a jedino sa čime se suočio je kazna u vidu nekih manjih sankcija. Intervenisao je u korist Asadovog režima u Siriji, nakon što su SAD, Turska i Saudijci proveli godine podržavajući pobunjenike, i za kratko vreme je okrenuo tok rata. On je bio instrument u podrivanju pro-EU konsenzusa, finansirao je euroskeptičnu desnicu – a gde je bilo praktično, i euroskeptičnu levicu – sa očiglednim ciljem da demontira posleratni međunarodni poredak i zameni ga nizom bilateralnih transakcionih odnosa u kojima je „Rusikanac“ većim delom bio većinski partner.

Alternativni tekst

 

Photo: ilustration/Dmitry Vrubel

Na kraju, umešao se čak i u predsedničke izbore u SAD – a to su izbori za najmoćniju poziciju u svetu – i uspeo da ubaci svog čoveka u Belu kuću. I kakve su bile posledice? Nekoliko diplomata proteranih iz SAD je mala cena kojom bi platio potencijalni kraj sankcija, obnovu ekonomskih veza i zajedničko bušenje nafte u ruskom Arktiku, kao i de fakto priznanje Krima kao dela Ruske Federacije.

Na domaćem terenu, Putin je uspeo da ućutka ili ko-izabere gotovo celu opoziciju. Liberali se prepiru između sebe na Fejsbuku ili emigriraju; krajnja desnica, koja mrzi Putina zbog odbijanja da bude potpuni fašista, kao i Kijev (na primer) ostaju na kratkoj uzici; a demokratska socijalistička levica, oslabljena masivnom pseudo-levicom autoritarne Komunističke partije Ruske Federacije, tako je mala da Putin jedva da može i da je vidi (a on ima mnogo očiju).

Putin je tokom svoja prva dva mandata uživao ogromnu sreću zbog povećanja proizvodnje roba širom sveta. Umesto da rasipa, on je štedeo, a Rusija se obogatila. U Putinovom unutrašnjem krugu, sada je najbliža stvar rivalu njegov premijer – debeljuškasti deminutiv Dmitrij Medvedev – koji se pre svega istakao kao čovek koji uživa da se igra sa svojim iPad-om. Jedini domaći političar koji se uzdigao kao prihvatljiva pretnja Putinu je Aleksej Navalni, talentovani digitalni populista sa sedištem u Moskvi, varijabilnih političkih uverenja, koga je Kremlj vredno uposlio sa raznim krivičnim prijavama i kućnim pritvorima.

Putin-kao-zli-genije je na Zapadu nesumnjivo primarni teorijski pogled na ruskog predsednika, bilo da se radi o mnoštvu njegovih kritičara ili o natucanju njegovih poklonika. Oni koji su imali nešto zadivljeniji pogled na Putinove političke, intelektualne i vojne sposobnosti – predsednik Barak Obama, na primer – tretiraju se kao naivni i zaljubljeni u Putina: kao vrsta ljudi koji igraju dame, a ne šah. U međuvremenu, većina ruskih Putinologa ima tendenciju da se iznenadi strahopoštovanjem koje Zapad ima prema Putinovoj ogromnoj strateškoj veštini. Gari Kasparov, na primer, veliki šahovski šampion i ne tako veliki opozicioni političar, smatra da je cela stvar uvredljiva za šah.

U svakom slučaju, Putin je glavna tema. Ali oduzeti voljeno u-komšiluku-svog-premijera letovalište, koje Rusi baš i ne posećuju više – da li je to stvarno bilo vredno međunarodne izolacije, sve dosadnijih sankcija i večnog neprijateljstva ukrajinskog naroda? Postojao je strah da postmajdanska vlada Ukrajine može da poništi zakup na veliku rusku pomorsku luku u Sevastopolju, ali je genije jamačno mogao da zapreti jednim malim blickrigom, u kome bi recimo zauzeo čitavo poluostrvo?

Biznis prijatelji: Vladimir i Dmitri

Photo: Ekaterina Shtukina/Sputnik

Što se tiče Sirije, Putin se za sada može baškariti na slavi spašavanja Asadovog režima, ali ko će proslaviti ovo slavlje sa njim? Sigurno ne sunitski muslimani, čiji pokolj Asad još uvek pravi – neki od onih koji prežive će se uskoro vratiti u svoje domove na Kavkazu i u centralnoj Aziji, nanovo kivni na ruskog medveda. Što se tiče raspada EU, kome očigledno Putin teži skoro iznad svega, da li je to zaista dobitna formula za Rusiju? „Mađarski Putin", Viktor Orban, do sada je bio vrlo blagonaklon prema Rusiji, ali ono što bismo mogli nazvati „poljskim Putinima“, stranka Pravo i pravda, krajnji su rusofobi. A ako Putin ikada uspe da instalira nacionalističkog lidera desnice u susednoj Nemačkoj, na šta je jedan oštroumni komentator  ukazao, taj nemački Putin može stvarno odlučiti da se upusti u rat sa pravim Putinom, čemu su nemački Putini uvek i bili skloni u prošlosti.

A naš novi američki Putin, Donald Džej Tramp, ne može biti baš tolika blagodet za Rusiju kao što to na prvi pogled izgleda. Pod jedan, Trampova očigledna romansa sa ruskim predsednikom izazvala je buru rusofobije u SAD. Ništa slično nije viđeno još od ranih 1980-ih. Pod dva, Tramp je budala. A jedan genije sigurno se ne bi šlepao uz budalu.

To da je Putin genije sada izgleda jednako sumnjivo i na domaćem frontu. Pre šest godina napravio je značajnu odluku da se vrati predsedništvu, nakon što je to mesto bio ustupio Medvedevu na četiri godine. Odluka, koju je sam Medvedev objavio na ponižavajući način, propraćena je nedugo zatim najvećim protestima u Moskvi od početka devedesetih  godina. Putin je bio impresivan dok je čekao da se protesti završe. Nije napravio grešku koju je Viktor Janukovič napravio dve godine kasnije u Ukrajini, prvo preterano reagujući, a onda možda preblago reagujući na istu situaciju. Umesto toga, Putin je pustio da protesti izgube žar, a onda postreljao lidere protesta, jednog po jednog, krišom snimljenim provokacijama i lažnim optužnicama. Za to vreme, sama Moskva je prošla neku vrstu urbane renesanse, sa javnim parkovima i biciklističkim stazama, da bi se ublažio unekoliko bes kreativne klase. Ali Putin nije učinio ništa da odgovori na suštinu kritika iz opozicije – na kritiku da je njegov politički režim korumpiran i da nema viziju, Putin ne reaguje. Umesto toga, invazijom na Ukrajinu i kasnijom nacionalističkom mobilizacijom, on je čak udvostručio najgore aspekte svoje vladavine.

Da se Putin penzionisao posle 2008. godine, kao što je rekao da namerava, postao bi otac Rusije, podizali bi mu spomenike u celoj zemlji. Pod njegovom vlašću, Rusija je prešla iz haosa 1990. u relativnu stabilnost i prosperitet. Danas, međutim, sa niskim cenama nafte, propalom rubljom, smešnim kontra-sankcijama na evropski sir i demoralisanom opozicijom, teško je zamisliti kraj Putinove ere koji nije nasilan. A to nasilje bi vodilo do još većeg nasilja. Ako je on genije, onda je to veoma neobična vrsta genija.

TEORIJA 2: PUTIN JE NIKO I NIŠTA

Većina Rusa je prvi put videla Vladimira Putina u novogodišnjoj noći, 1999. godine, kada je u neverovatnom preokretu, jasno oboleli Boris Jeljcin, kome je ostalo još šest meseci mandata, iskoristio svoje tradicionalno televizijsko obraćanje javnosti da objavi da daje ostavku na mesto predsednika i predaje uzde svom nedavno imenovanom, mlađem i energičnijem glavnom ministru.

 

 

Photo: en.kremlin.ru

Tada se Putin pojavio na sceni. Efekat je bio zapanjujući. Jeljcin je izgledao zbunjeno i bolešljivo. Njegov govor je bio toliko nejasan da ga je bilo teško razumeti. Sedeo je uspravno poput strele, kao da nosi steznik. Ali ova majušna kreatura , ovaj – homunkulus!? Putin je bio malešan u odnosu na Jeljcina. Iako mlađi i zdraviji, on je ipak uspevao da izgleda kao da je bliži grobarevoj lopati od Jeljcina. Govorio je nekoliko minuta, obećavajući s jedne strane da će nastaviti da jača rusku demokratiju, a sa druge strane dajući razna upozorenja onima koji bi zapretili Rusiji – bio je to jedan neprimeren nastup. Mnogi ljudi nisu verovali da će Putin trajati veoma dugo na ovom visokom položaju. Uprkos svim svojim manama, Jeljcin je barem bio neko: visok, prodornog glasa, bivši pripadnik sovjetskog Politbiroa. A Putin? On je – ljudi su se odjednom polomili da saznaju nešto više o njemu – samo pukovnik u KGB-u. Mada je bio poslat u inostranstvo, to je bilo jedva do istočnonemačke zabiti u Drezdenu. Nizak je, ima kreštav glas i počinje da ćelavi. Bio je nula čak i među nulama koje su ostale nakon učestalih čistki u Jeljcinovom kabinetu.

U svetu u kome je većina ljudi ubeđena da je Putin je genije, ova teorija da je Putin niko i ništa zaslužuje drugi pogled. Putin stvarno ima kvalitet običnog čoveka. Jedno od mojih omiljenih zapažanja o njemu dolazi od čoveka koji ga je poznavao još u Petrovgradu 1990. Čovek je postao „uzbunjivač“ . Naime, nedugo nakon što je Putin postao predsednik,  uspešnoj kompaniji medicinskih zaliha, koju je taj čovek vodio, zatraženo da preusmeri deo svojih prihoda u fond za „Putinovu palatu", ogroman kompleks koji se niotkud pojavio na Crnom moru. Taj čovek je imao zanimljiv pogled na predsednika, koga je ranije poznavao, kako je rekao britanskom novinaru Benu Džudi (Ben Judah):

Alternativni tekst

Zabranjena slika: Galerija u Sankt Petersburgu je zatvorena, autor Konstantin Altunin emigrirao

Photo: art/Konstantin Altunin

„Bio je apsolutno prosečan čovek ... Glas mu je bio prosečan ... ni jak, ni visok. Bio je prosečna osoba ... bio je prosečne – ne mnogo velike – inteligencije. Mogli bi da naiđete na hiljade i hiljade ljudi u Rusiji baš kao Putin“.

Ovo ne može biti u potpunosti tačno: Putin je bio iznad proseka u najmanje nekoliko aspekata (on je bio prvak Lenjingrada u džudou, na primer). Ali ima neke istine u ovim rečima. Deo Putinovog šarma je bilo to da se ne ističe. Tokom prvih intervjua u kabinetu naglasio je koliko je običan čovek, kako je finansijski  preživljavao kao i svi ostali tokom devedesetih godina, kako ga je pratila loša sreća. Pričao je iste viceve, slušao istu muziku i gledao iste filmove kao i svi ostali iz njegove generacije. To je dokaz moći sovjetske kulture, njene unitarnosti i ograničenja. Kada bi Putin pomenuo stih neke kvazi-disidentske pesme ili film iz šezdesetih i sedamdesetih, gotovo svako bi tačno znao o čemu govori. Ovo ga je svrstavalo u mejnstrim. Bio je običan sin jedinac jedne obične radničke porodice iz Lenjingrada. Bilo je skoro kao da je Sovjetski Savez ispljunuo iz velike mase ljudi ovu prosečnu ljudsku jedinku, sa svojom prosečnom agresivnošću, prosečnim neznanjem i prosečnom nostalgijom za prošlim vremenima.

Putinove rane godine na vlasti govore o tome da on nije bio nikakav kolos. Impresionirale su ga moć američke imperije i Džordž Buš Mlađi. Bio je svestan, takođe, koliko je njegova domaća vlast ograničena. Ruskom politikom tokom Jeljcinove ere dominirala je mala grupa oligarha, naftnih i bankarskih divova sa svojim privatnim vojskama. Njih nije vodio nizak i mršav bivši pukovnik kao što je Putin, nego poput bureta debeli bivši generali Ministarstva unutrašnjih poslova i KGB-a. Štaviše, neki od tih oligarha bili su sjajni stratezi – oni su preživeli nemilosrdne devedesete i izašli iz njih kao pobednici, dok je Putin je isplivao iz mulja kao korumpirani zamenik gradonačelnika, koji je na vlasti bio samo u jednom mandatu. Putinova rana popularnost je zasnovana na njegovom čvrstom stavu prema Čečenima i oligarsima. Uspeo je da porazi Čečeniju, ali da li je zaista mogao da pobedi u obračunu sa oligarsima? – Nije imao pojma.

Tokom 2003. godine, jedne od glavnih prelomnih trenutaka Putinove vladavine, trebalo mu je nekoliko meseci da skupi hrabrosti i uhapsi Mihaila Hodorkovskog (Mikhail Khodorkovsky), najbogatijeg čoveka u zemlji. A kada je to uradio – upalilo je – narod nije izašao na ulice da brani palog oligarha, nikakva tajna vojska nije izašla iz šume. Putin se izvukao, a izvući će se i sa mnogo većim stvarima. Postaće veliki u svom kabinetu. Danas se vidi mali Putin kako hoda kroz kavernozne odaje Kremlja tokom zvaničnih ceremonija, i jasno je da njegov status nije postao veliki kao raskoš njegovog okruženja. Ali vreme čini svoje. Kada bude upoznao Trampa, to će biti četvrti predsednik SAD koga je upoznao. Brojni britanski premijeri su napustili svoje kabinete, zajedno sa dva francuska predsednika i jednim nemačkim kancelarom (koga je Putin kasnije zaposlio, što i nije nešto čime se Nemci mogu pohvaliti), a Putin i dalje traje. Samo zato što je preživeo, postao je veličina – i to osrednja.

TEORIJA 3: PUTIN JE IMAO MOŽDANI UDAR

Ovaj rani klasik Putinologije je popularizovan u članku časopisa Atlantik iz 2005, pod nazivom „Slučajni autokrata", koji citira rad „člana biheviorističkih istraživača" Koledža Ratne mornarice (Naval War College) na Roud Ajlendu, koja se zove Brenda L. Konors (Brenda L Connors). Nakon proučavanja Putinovih pokreta iz jednog video snimka, Konors je zaključila da je imao izvesnu mlitavost u pokretima i verovatno urođenu neurološku manu, izazvanu možda zbog perinatalnog moždanog udara, koja ga sprečava da u potpunosti koristi desnu stranu tela – zbog čega više zamahuje levom nego desnom rukom dok hoda. Konors je rekla za Atlantik da je malo verovatno da je Putin ikada puzao kao dete, i da se i dalje kreće celim telom, „u maniru od glave do repa, poput ribe ili reptila."

 

 

Photo: SouthFront

Upotrebna moć ove hipoteze je mala u smislu predviđanja da li će Putin, na primer, napasti Belorusiju, ali ipak ta slika nas proganja – mala riba Putin kreće se kroz svet ljudi koji koriste obe strane tela, a on, bez te sposobnosti, izgleda tužno.

TEORIJA 4: PUTIN JE AGENT KGB

Nakon svog čuvenog prvog susreta sa Putinom, novoizabrani predsednik Džordž  Dabl ju Buš izjavio je na konferenciji za novinare da je pogledao Rusima oči i video svoju dušu. Njegovi savetnici su prestravljeni. „Vidno sam se skamenila", napisala je u svojim memoarima državna  savetnica za bezbednost Kondoliza Rajs. Državni sekretar Kolin Pauel je povukao predsednika u stranu. „Možda ste videli sve to u njegovim očima“, Pauel je rekao Dabl juu, „ali kad mu pogledam u oči, ja još uvek vidim KGB. Zapamtite“, zloslutno je dodao, „postoji razlog što tečno govori nemački.“ Potpredsednik Dik Čejni osećao se na isti način: „Svaki put kada bi video Putina, rekao bih ljudima, mislim da je KGB, KGB, KGB.“

Pretnja: Putin i njegov pas, Koni, sa Angelom Merkel koja se boji pasa

Photo: STRINGER AFP

I od tada, uvek je bilo isto. Kad god bi Putin pokušao da bude fin prema nekome, radio je to da bi manipulisao njime – zato što je bio agent KGB. I kad god je bio zao – kao kada je upoznao Koni, svog crnog labrador retrivera, sa Angelom Merkel koja se bojala pasa – ovo je takođe bilo zato što je bio agent KGB i želeo da ima psihološku nadmoć.

To da je KGB formirao većinu Putinovog profesionalnog iskustva je van svake sumnje – on je tamo radio od dana kada je diplomirao na fakultetu 1974, pa najmanje do avgusta 1991. Štaviše, KGB je ne samo tajna služba, nego i univerzitet: na Višoj školi KGB-a u Moskvi, koju je Putin pohađao, mladi agenti su imali predavanja na univerzitetskom nivou. Bilo je važno, kako su verovale više instance KGB-a, da kadrovi razumeju svet u kome će da podrivaju i da manipulišu, za šta su bili obučavani. Sasvim je verovatno da je Putin ostao u kontaktu sa svojim bivšim saradnicima iz KGB-a posle 1991. godine, dok je radio u kabinetu gradonačelnika Petrograda. A tačno je i da je Putin je doveo mnoge od svojih bivših kolega iz KGB-a do najviših nivoa u vladi.

A, ipak, ne mogu a da ne pomislim da je KGB-hipoteza nezadovoljavajuća. Kada ljudi poput Kondolize Rajs, Kolina Pauela i Dika Čejnija govore o Putinovoj KGB prošlosti, oni ukazuju na to da on u suštini tretira politiku kao takmičenje u manipulaciji. Ljudi su ili njegovi agenti, kojima on upravlja, ili njegovi protivnici, koje pokušava da oslabi. Ovo je nemilosrdan pogled na svet, ali zar se ne ponaša mnogo drugih političara na ovaj način? Zar nema puno nasilnika u politici koji dele ljude na one kojima mogu da manipulišu i na one kojima ne mogu da manipulišu? Zar to nije način na koji je Dik Čejni radio, na primer? Ipak, to ne znači da je taj način u svetu prihvatljiv. To jednostavno ne izgleda svojstveno samo KGB-u.

Ali oznaka KGB ima i drugu svrhu u zapadnim ustima. To je sinegdoha za Sovjetski Savez i za jednog od njegovih glavnih avatara u zapadnoj štampi: Putina-kao-sovjetskog-revanšiste sa čekićem u jednoj ruci i srpom u drugoj. Šta se tačno podrazumeva pod ovim? Svakako ne da neko misli da Putin podržava istorijski savez proletarijata (čekića) i seljaštva (srpa), niti da je on stvarno komunista koji želi da izvrši eksproprijaciju buržoaskih dobara. SSSR se ovde shvata kao agresivna imperijalna sila, koja je zauzela pola istočne Evrope. Ali da li je tačno da Putin gleda na zemlje na periferiji Rusije kao na zemlje koje nisu u punom smislu države, sa svojim suverenitetom i pravnim sistemom? Tačno je kad se kaže da je on imperijalista. Ali nepravedno je sugerisati (kad je reč o Sovjetskom Savezu, zaista) da je imperijalizam po svojoj prirodi sovjetska tvorevina. Sovjeti nisu izmislili imperijalizam; Ruska imperija, na primer, čije su geografske granice Sovjeti uglavnom uspeli da sačuvaju netaknute, ne bi postala carstvo da nije osvojila autohtone arktičke narode, vodila brutalne višedecenijske ratove na Kavkazu i pripojila delove otrgnute od Poljske. Putin je ruski imperijalista i tačka.

I konačno, postoji naravno i moralna konotacija kad se kaže da je neko "KGB", jer sovjetski KGB je izvršavao ubistva, maltretirao i zatvarao disidente, i bio je jedan od pionira onoga što danas zovemo lažne vesti. Ali ideja da je svako ko je hodao njihovim hodnicima čisto zlo, ostrašćena je koliko i to kad KGB za sebe kaže da je jedna neiskvarena, „profesionalna" institucija s kraja Sovjetske ere.

 

 

Photo: prolecenter.wordpress.com

KGB je bio ogromna organizacija – osamdesetih godina je zaposleno na stotine hiljada ljudi. Nakon što je počelo otpuštanje osoblja u devedesetim, saznali smo da je bilo agenata KGB-a u svim mogućim oblicima. Na primer, Filip Bobkov (Philipp Bobkov), koji je nekada progonio sovjetske disidente, nakon kolapsa Sovjetskog Saveza radio je kod medijskog oligarha Vladimira Gusinskog (Vladimir Gusinsky) kao ozbiljan komentator starog KGB-a. Drugi agenti KGB-a ušli su u privatni sektor kao specijalisti za nadzor ili plaćene ubice. Bilo je agenata KGB-a koji su ostali u obaveštajnoj službi Ruske federacije, FSB, i pokušali da se bore protiv organizovanog kriminala, kao i onih koji su koristili svoje pozicije da podstiču organizovani kriminal, ubijaju nedužne građane i steknu mala privatna bogatstva. Bilo je bivših agenata KGB-a koji su se hrabro borili u Čečeniji, a bilo je i onih koji su tamo počinili ratne zločine.

Tu je i Aleksandar Litvinjenko (Alexander Litvinenko), koji je od agenta KGB postao agent FSB, i koji je dobio naređenje od korumpiranih nadređenih da ubije oligarha Borisa Berezovskog (Boris Berezovsky). Umesto da to uradi, on je izašao u javnost. Na kraju je u strahu za svoj život pobegao iz zemlje, nastanio se u Londonu, gde je sarađivao sa zapadnim obaveštajnim agencijama i objavio brojne oštre verbalne napade na Putina. Mnogo godina kasnije, u Londonu ga je otrovao velikom dozom polonijuma-210 drugi bivši agent KGB-a, Andrej Lugovoj (Andrei Lugovoi).

TEORIJA 5: PUTIN JE UBICA

Mada danas živim u Njujorku, rođen sam u Rusiji, a ponekad i pišem o Rusiji. To znači da ljudi često dele svoje mišljenje o Putinu sa mnom. Sećam se jedne večeri marta 2006, kada sam upoznao poznatu francusku fotografkinju. Nakon što je saznala da sam Rus, rekla je, „Putan?" Francuski izgovor zvučao je kao da je ruski predsednik bio kastriran, činilo se da liči na kanadski pomfrit sa onim njihovim prelivom. „Putan je", rekla je fotografkinja, „hladnokrvni ubica."

Alternativni tekst

 

Photo: Emil Lendof/The Daily Beast

Čuo sam ovo mišljenje i ranije od nekih ruskih opozicionara, ali ovo je bilo prvi put da sam to čuo u Njujorku. Možda zato što je fotografkinja bio Francuskinja, ili možda samo zato što je bila fotografkinja, ovo mišljenje mi se činilo kao pre svega estetsko pitanje: Putin je ubica zbog svog hladnog, beskrvnog izraza lica, bezizražajnih očiju, odbijanja da se osmehne. Nekoliko meseci kasnije, Litvinjenko je otrovan u Londonu, a novinarka Ana Politkovskaja (Anna Politkovskaya) ubijena je iz vatrenog oružja u centru Moskve, dok se vraćala kući sa namirnicama. Stav da je Putin ubica postao je opšteprihvaćen.

Ne želim ovde da osporim tu karakterizaciju. Putin je lansirao nasilne, smrtonosne ratove protiv Čečenije, Gruzije i Ukrajine, a slažem se i sa nedavnim britanskim istraživanjem čiji je zaključak bio da je Putin „verovatno" odobrio ubistvo Litvinjenka. Ali pokretanje agresivnih ratova i ubistvo bivšeg operativca koji je zastranio, ni izbliza nisu razlog zbog kog bi vas izbacili iz međunarodne zajednice.

No, veruje se da je Putin ubica u još jednom smislu; a to je bilo predmet mnogih diskusija u SAD tokom čudnog uspona Donalda Trampa. Tokom prvog kruga državnih izbora, konzervativni voditelj Džo Skarboro (Joe Scarborough), inače poznat kao neko ko je familijaran sa Trampom, pritisnuo je predsedničkog kandidata povodom njegovih simpatija prema Putinu – koji, po rečima Skarboroa, „ubija novinare i političke protivnike." Nekoliko dana kasnije, u jednoj cenjenijoj političkoj emisiji, CBS-ovoj Vesti nedeljom ujutro (Sunday Morning News), bivši savetnik Bele kuće Džordž Stefanopulos (George Stephanopoulos) ponovo je izazvao Trampa. Kada je Tramp protestovao da „nije dokazano da je on (Putin) ubio ikoga, što se mene tiče", Stefanopulos je samouvereno odgovorio: „Bilo je mnogo navoda da je on bio iza ubistva Ane Politkovskaje." Tramp se branio što je bolje umeo. Ali pitanje je očigledno i dalje prisutno. U intervjuu pred šampionat američke fudbalske lige početkom februara, Tramp se suočio sa Foksovim hvalisavcem Bilom O'Rejlijem (Bill O'Reilly je voditelj emisije na TV kanalu Fox News). „Putin je ubica," rekao je O'Rejli, na šta je Tramp neslavno (mada precizno) odgovorio: „Postoji mnogo ubica. I kod nas postoji mnogo ubica. Zar misliš da je naša zemlja tako nevina?"

„Ne znam ni za jednog lidera vlade koji je ubica", rekao je O'Rejli. On nije mislio na lidera vlade koji je naredio invaziju Iraka, ili na onog koji je potpisao na desetine napada bespilotnim letelicama i misija pucaj-da-ubiješ, poput one kojom je okončan život Osame bin Ladena. On je mislio da ne zna ni za jednog vođu koji je išao naokolo i ubijao obične ljude.

Problem kada je reč o ovim optužbama, kao i o većini teorija u Putinologiji, nije da su one lažne, već da su nemarne. Kada optužuju Putina za ubistva „novinara i političkih protivnika", većina ljudi misli na ubistvo Politkovskaje, 2006, ili lidera opozicije i bivšeg zamenika premijera Borisa Nemcova, 2015. Navodi da je Putin bio iza ubistva Politkovskaje i Nemcova postoje – ali veoma mali broj ljudi sa uvidom u te slučajeve veruje u njih. Oni veruju da je Politkovskaju i Nemcova ubio saradnik Ramzana Kadirova (Ramzan Kadyrov), nasilničkog diktatora Čečenije. U slučaju Nemcov, najveći broj dokaza uključuje ljude bliske Kadirovu. U slučaju Politkovskaje, dokazi su posredni (kod Politkovskaje postoje značajni dokazi i o drugim pokušajima ubistva, kao što je pokušaj trovanja koji više liči na operaciju vlade), ali i dalje je ovo najverovatniji scenario.

Prijatelj po potrebi: Kadirev, čovek kojeg je Putin postavio za šefa Čečenije

Photo: Sasha Mordovets

Ipak, učešće Kadirova ne oslobađa Putina, jer Kadirov radi za Putina. Bezbroj izveštaja postoji da je Putin bio zbunjen i ljut zbog ubistva Nemcova i da je nedeljama odbijao telefonske pozive Kadirova. S druge strane, danas, skoro dve godine kasnije, Kadirov je još uvek na vlasti u Čečeniji. Njega je tamo postavio Putin. Dakle, ako Putin nije direktno naredio ova ubistva – a to viđenje ima konsenzus među novinarima i analitičarima – on ipak nastavlja da sarađuje sa onima koji su naredili ubistva i nastavlja da ih podržava.

Sa teorijom da je Putin ubica, u Putinologiji dolazimo do nečeg što se zove konceptualno mrtvi ugao. Kada je o Rusiji reč, izgleda da se bavimo zemljom koja nije ni propala država u kojoj vlada nema moć, ni totalitarna država u kojoj vlada ima svu moć. Ona je nešto između. Putin ne naređuje ubistva, a ipak, ubistva se dešavaju. Putin je naredio zauzimanje Krima, ali najblaže što možemo reći je da ne izgleda da je on naredio invaziju u istočnoj Ukrajini. Ta invazija izgleda kao honorarna operacija male grupe plaćenika koju su finansirali dobro povezani ruski biznismeni. Prave ruske trupe došle su kasnije. Ali, ako Putin nije zadužen za sve – ukoliko postoje moćni sile koje deluju izvan onoga što Putin kaže – koja je onda poenta Putinologije? Tu Putinologija nema odgovor.

Apsolutno najgori zločin za koji je Putin bio optužen je bombardovanje nekoliko stambenih blokova u Moskvi 1999. U septembru te godine, dok je predsednik Boris Jeljcin bio bolestan, sa predsedničkim izborima odmah iza ugla, u vreme kada se relativno nepoznati Putin upravo preselio iz FSB-a, koji je vodio, i počeo da radi u vladi kao Jeljcinov premijer, dve velike stambene zgrade u Moskvi su dignute u vazduh. Eksplozija je usmrtila skoro 300 ljudi. Nekoliko dana kasnije eksplodirala je još jedna zgrada, ovoga puta na jugu, u gradu Volgodonsk. U bizarnom incidentu nekoliko dana nakon toga, lokalna policije je naišla na neke ljude koji su u podrumu zgrade u Rjazanju postavili nešto što je izgledalo kao eksploziv – kasnije se ispostavilo da su ti ljudi bili iz FSB-a. Oni su brzo uklonili navodnu bombu i proglasili da je cela stvar bila „vežba", koja je trebalo da testira budnost stanovništva i policije.

Iako je ruska vlada odmah optužila čečenske teroriste za postavljenje bombe, i to iskoristila kao opravdanje za invaziju Čečenije, uporna manjina je i dalje insistirala na tome da je za to bila odgovorna sama vlada. (Litvinjenko je bio jedan od prvih i najglasnijih zagovornika te teorije.) Sovjetski hemičar, a kasnije disident, Sergej Kovaliov (Sergei Kovalyov), osnovao je javnu komisiju da ispita te navode. Dva člana komisije, Sergej Jušenkov (Sergei Yushenkov) i Jurij Šekočihin (Yuri Shchekochikhin), ubijeni su 2003. Jušenkov je ubijen ispred svoje zgrade; Šekočihina su otrovali.

Uznemirujuće pitanje povezanosti ruske vlade sa bombaškim napadima još uvijek stoji. Najmerodavniji od raspoloživih dokaza izneo je pre nekoliko godina Džon Danlop (John Dunlop) sa Instituta Huver (Hoover Institute). Oprezno i ne tvrdeći da je slučaj definitivno rešen, Danlop tvrdi da postoje jasni dokazi da je napade, po nalogu Jeljcinovog unutrašnjeg kruga, sprovela FSB.

Alternativni tekst

Da pojedete nešto: Medvedev brine o Vladimiru

Photo: Новости

Putin nam i ovde izmiče. Ako su bombaški napadi na stambene zgrade zapravo bili dvorska zavera, to nije bio Putinov dvor, već ih je isplanirao Jeljcin. I zaista, politička ubistva za koja se čini da karakterišu Putinovo doba, karakterišu i doba Jeljcina. Ipak, ovo ne oslobađa Putina od svega. Ali ukazuje na duži i složeniji period nasilja, na grupu koja unutar i izvan vlade naručuje ubistva i koristi teror kao političko oružje. To nisu samo mahinacije jednog zlog čoveka. Ako Putin, kao predsednik, nije u stanju da zaustavi nasilje, onda bi možda neko drugi trebalo da bude predsednik; ako je Putin, kao predsednik, lice koje je izvršilo nasilje – onda definitivno neko drugi treba da bude predsednik.

Na kraju, sve ovo nas tera da budemo razumni. Praktikanti Putinologije su ludački neprecizni i ne postoji druga oblast u Putinologiji u kojoj njihova nepreciznost donosi više štete. Na primer, Džordž Stefanopulos se pojavio na nacionalnoj televiziji i izjavio da je Putin naredio ubistvo Ane Politkovskaje. Zbog te njegove izjave je mnogo teže okriviti Putina za stvari koje je, očigledno i nesumnjivo, uradio.

TEORIJA 6: PUTIN JE KLEPTOKRATA

Do 2009, žalbe liberalnih ruskih kritičara Putina, pojačane od strane zapadnih novinara i državnika, bile su usmerene na njegove zloupotrebe ljudskih prava. On je bio cenzor ruskih medija, kasapin iz Čečenije, totalni kvariša tokom naše slavne invazije Iraka, ubica Litvinjenka, okupator Gruzije. Onda se pojavio anti-korupcijski aktivista Aleksej Navalni (Alexei Navalny) i suštinski preusmerio diskurs u vezi sa ovim zloupotrebama Putina, na nešto sasvim drugo: krađu ruskog novca. Navalni, korporativni advokat i onlajn aktivista za borbu protiv korupcije, zaključio je da u savremenoj Rusiji, nagradno pitanje nije glasilo „Gde su ljudska prava?“, već „Gde je novac?“ (on je upečatljivo nazvao Putinovu Jedinstvenu Rusiju „strankom prevaranata i lopova".) U ovoj priči, koju su ubrzo nakon toga preuzeli zapadni Putinologisti, Putin više nije bio strašno čudovište, već nešto jednostavnije i nešto sa čime bi se lakše moglo izaći na kraj: lopov.

Prednost ove optužbe je da je ona nesumnjivo tačna. U suprotnom, Putinovi stari prijatelji bi u iznenađujućem broju bili poslovni geniji, jer su postali milijarderi u periodu od kada je on došao na vlast. Ne radi se o tome da su razni Berezovski, Hodorkovski i Abramoviči izašli iz začaranog meteža devedesetih sa milijardama u džepovima – sigurno nisu mogli stvoriti te milijarde da nisu bili bliski sa Jeljcinovim režimom. Radi se o tome da su oni morali preživeti i u divljini ranog ruskog kapitalizma. Oni su bili geniji posebne vrste. Jedina vrsta genijalnosti ovih milijardera je u tome što su se sprijateljili sa budućim predsednikom Rusije.

 

 

Photo: Knowledgehi.com

Ako je Putin voleo svoje prijatelje (a čini se da jeste) i ako su njegovi prijatelji voleli da prislanjaju svoje svoje džepove uz njega (a definitivno su to i radili), onda sledi da bi udariti po novčaniku Putinovih prijatelja značilo izazvati Putina da se povuče iz nekog od njegovih neverovatnih poteza u spoljnoj politici, pre svega onog u Ukrajini. To je geneza „ciljanih" sankcija SAD i Evropske unije iz 2014, usmerenih protiv Putinovog „užeg kruga". Više se ni ne govori mnogo o Putinovoj kleptokratiji. Možda zato što te sankcije nisu uspele da promene ponašanje Putina na svetskoj sceni.

Nema sumnje da Putinovi prijatelji, i sam Putin, ne uživaju u tim sankcijama: Putinovi prijatelji jer im više nije dozvoljeno da putuju na odmor u svoje omiljene destinacije u Španiji; Putin jer su ga te sankcije stavile izvan granica međunarodnog poretka. To je zaista neugodno.

Ali to nije sprečilo Putina u odugovlačenju i podrivanju sporazuma u Minsku, po kojem bi bile zaustavljene borbe u istočnoj Ukrajini, niti u ostvarenju njegove brutalne intervencije u sirijskom građanskom ratu. Ako su ga prijatelji molili da dođe k sebi, on nije slušao. Verovatnije je da su Putinovi prijatelji znali da duguju njegovoj darežljivosti i njegovom neverovatnom usponu na vlast, i da su morali da ga podrže, pa šta bude. Kleptokrate nisu tipovi koji organizuju uspešne pučeve. Za to su potrebni pravi vernici. Ako postoji istinski vernik među njima, on tek treba da pokaže svoje lice. U stvari, čini se da je najbliži pravom verniku sam Putin.

 

 

Photo: New Yorker

Putin živi prilično skromnim svakodnevnim životom. Da, ima palatu na Crnom moru, koja je izgrađena ukradenim sredstvima, ali on u stvari ni ne živi u njoj i malo je verovatno da će ikada u njoj i živeti. Palata je, na neki način, stvar kojoj se Putin najviše nada – ona je obećanje njegovog eventualnog odlaska u penziju, pod uslovom da ga ne rastrgne rulja koja bi ušla u Kremlj i savladala njegove lične telohranitelje.

TEORIJA 7: PUTIN SE ZOVE VLADIMIR

Nedavni članak objavljen na sajtu jednog uglednog američkog magazina upozorava čitaoce da kraj komunizma „ne znači da je Rusija odustala od svog primarnog zadatka da destabilizuje Evropu" i opisuje Putina kao „bivšeg agenta KGB koji, a to nije slučajno, deli ime sa Vladimirom Iljičem Lenjinom". Na prigovor da Putin, u stvari, ne deli ime sa Vladimirom Iljičem Lenjinom – već je njegovo ime Vladimir Vladimirovič Putin – članak je ispravljen i u njemu piše da nije slučajno da Putin deli ime Vladimir sa Lenjinom. Pa, zar to ime nije možda i jedno od najčešćih ruskih imena? Ali ipak, ne može se poreći. I Putin i Lenjin zovu se Vladimir.

Alternativni tekst

 

Photo: art/Dmitry Vrubel and Vika Timofeeva

Hipoteza Putin-se-zove-Vladimir je ili istorijski vrhunac Putinologije, ili najniži stepen razvoja te oblasti, u zavisnosti od perspektive. Ali samouverena samoproklamacija stručnosti nekog ko ne zna ni pravo Putinovo ime, sigurno je znak nečega. To je znak da veći deo Putinologije nije i nikada nije ni bio u vezi sa Putinom. U nedeljama pre i posle Trampove inauguracije, širenje Putinologije dogodilo se jer nismo želeli Trampa u svojoj blizini. Želeli smo da okrivimo nekog drugog za njegovu pobedu – pa nismo mogli mi sami izabrati ovog netrpeljivog idiota-narcisa – mora da nas je neko drugi prisilio na to.

Za sada nema razloga da se ospori stav većine obaveštajnih analitičara da su ruski agenti hakovali DNC (Democratic National Committee), a onda proturili mejlove Džulijanu Asanžu (Julian Assange); takođe je dobro poznata i činjenica da je Putin mrzeo Hilari Clinton.

Osim toga, tačno je da su izbori bili veoma neizvesni, i da nije bilo potrebno mnogo da rezultat prevagne na jednu stranu – ali treba imati na umu i to da jedva da je nešto štetno i procurelo iz elektronske pošte DNC-a.

Kada uzmemo u obzir 40-godišnji ciklus američke deindustrijalizacije, tokom koje su se samo bogati još više bogatili; 25-godišnji rat protiv Klintonovih; napade pokreta Čajanka (The Tea Party movement) na imigracionu i poresku politiku 2009; mlaku i centrističku kampanju; navodno kasnu objavu sumnjive istrage direktora od FBI-ja o tome da je Klintonova koristila privatni server –u poređenju sa svim tim faktorima, procureli mejlovi DNC-a mora da se rangiraju prilično nisko na listi razloga za Trampovu pobedu. Pa ipak, prema nedavnom izveštaju, Hilari Klinton i njena kampanja još uvek za njen izborni debakl krive Ruse – a time i Baraka Obamu, koji hakere nije shvatio kao ozbiljnu pretnju sve do novembra – kada se taj debakl i dogodio. U svakom slučaju, razmišljanje o Putinu pomaže da ne mislimo o svemu ostalom što nije kako treba i o svemu onome šta treba da se uradi kako bi se stvari popravile.

Ovo izbegavanje suštine je srce Putinologije. Tražimo utehu u neosporno lošem, ali dalekom Putinu, na račun suočavanja sa mnogo neprijatnijim lošim stvarima pred sopstvenim pragom. Putinologija čitavu deceniju prethodi izborima iz 2016, a ipak, ono što smo videli u vezi sa Trampom u proteklih nekoliko meseci je samo platonski ideal Putinologije.

 

Verzija Putin 5.0: Njet za doživotnog predsednika

Photo: Yuri Kadobnov/AFP

Pred nama je jedan čovek - Donald Džej Tramp - koji je rekao bezbroj surovih i netrpeljivih stvari i predložio okrutnu i netolerantnu politiku, koji je patološki lažov, koji nije uspeo gotovo ni u čemu što je ikada pokušao i koji je okružen prevarantima i milijarderima. Pa ipak, iz dana u dan, ostajemo bez daha zbog uzbuđenja oko svakog novog podatka koji ukazuje na skrivene veze Trampa i Rusije. Svaki od tih podataka je naduvan nadom da je to sada konačno, da ćemo proglasiti izbore za nelegitimne, da ćemo ga izbaciti iz Bele kuće i okončati noćnu moru liberala – koji su u stvari izgubili izbore od tog mrskog glupana.

Ukoliko bi Donald Tramp bio opozvan i zatvoren zbog zavere sa stranom silom za podrivanje američke demokratije, ja bih slavio kao i svaki Amerikanac. Pa ipak, igrati na kartu Rusije nije samo loša politika – gledano na duže staze, to je i intelektualni i moralni brodolom. To je pokušaj da se za najdublje i trajne probleme naše zemlje okrivi strana sila. Kao što su neki komentatori istakli, to je stranica teksta iz komada koji nije napisao niko drugi do Putin lično.

*Tekst Keitha Gessena  je objavio britanski The Guardian u svom Long Read dodatku

(Prevela: Danijela Božović)

Oceni 5