Njegovo se tijelo nije ni trglo
Elle 04 S

Photo: Mitch Epstein

Ubijanje slona

U Molmeinu, donja Burma, mnogo me je ljudi mrzilo – jedan jedini put u životu bio sam dovoljno važan da se to i meni dogodi. U gradu, gdje sam služio kao policijski pristav, vladalo je antievropsko raspoloženje na nekakav besciljan i sitno pakostan način. Nitko nije imao hrabrosti da izazove nerede, ali ako bi slučajno neka Evropljanka sama prošla bazarom, uvijek bi joj netko, vrlo vjerojatno, ispljunuo sok ižvakana lišća betela na haljinu. Kao redarstvenik bio sam omiljenom metom i uvijek izazivan kadgod to nije moglo dovesti do nekih težih posljedica.

Kad bi mi koji žustriji Burmanac podmetnuo nogu na nogometnoj utakmici, a sudac (isto Burmanac) tad okrenuo glavu na drugu stranu, gledaoci bi prasnuli u grohotan smijeh. A kako se to počesto događalo da me svuda prate posprdni osmijesi žutih lica mladića i pogrde koje su mi dobacivali kad bi se našli na sigurnoj udaljenosti, sve me je to počelo pomalo živcirati. Najgori su bili mladi budistički svećenici. U gradu ih je bilo nekoliko tisuća i činilo se da nemaju drugog posla nego da stoje na uglovima ulica i dobacuju podrugljive primjedbe Evropljanima.

A sve je to bilo komplicirano i neugodno. Jer, u to sam vrijeme već znao da je imperijalizam velika nevolja i da bi za mene bilo najbolje da se što prije riješim tog posla i nestanem odande. Teoretski – i skrivećki, naravno, bio sam na strani Burmanaca i protiv njihovih ugnjetača, Britanaca.

A što se pak tiče posla koji sam obavljao, njega sam mrzio žešće nego što to mogu možda i objasniti. U takvom poslu možete izbliza vidjeti svu prljavu rabotu imperijalizma.

Jadne zatvorenike natrpane u smrdljive kaveze tamnica, siva uplašena lica kažnjenika osuđenih na dugogodišnju robiju, ožiljcima isparane stražnjice išibanih bambusovim prućem – pa me je sve to tištalo nepodnošljivim osjećajem krivnje.

No, nije bilo izgleda da bih sebi mogao naći neki drugi posao u dogledno vrijeme. Bio sam mlad, slabo školovan i svoje sam nedaće morao trpjeti držeći jezik za zubima, kao i svi drugi Englezi na Istoku. Nisam čak ni znao da je Britanski imperij na umoru, a još sam manje imao pojma da je on još uvijek mnogo bolji nego mlađi imperiji koji su se spremali da ga zamijene. Znao sam jedino da sam ukliješten između svoje mržnje na Imperij kojemu sam služio, i srdžbe na pakosno podle male beštije koje su pokušavale da mi zagorče život i učine mi posao nepodnošljivim. Jednim sam dijelom svog srca prezirao britansko gospodarstvo kao neslomljivu tiraniju koja se upečatila in saecula saeculorum u duh naroda bačena na koljena, a drugim sam dijelom žudio, kao za najvećim životnim zadovoljstvom, da zarinem bajunetu u trbuh budističkog svećenika. Ovakva su čuvstva redovit nusproizvod imperijalizma; pitajte kojeg god hoćete anglo-indijskog činovnika, ako ga uhvatite kad nije u službi, ako mi ne vjerujete.

I onda, jednog dana, dogodi se nešto što mi je gotovo sve objasnilo. Događaj bi se sam po sebi mogao činiti nevažan da baš tada nisam spoznao istinsku prirodu imperijalizma, motive koji tjeraju despotske vlasti da djeluju na određen način. Jednog ranog jutra nazvao me je nadzornik redarstvene ispostave iz drugog dijela grada i rekao mi da jedan slon hara bazarom. Zamolio me je da dođem i učinim što znam s tim slonom. Nisam znao što bih ja tu mogao učiniti, ali zanimalo me je što se zapravo dogodilo, pa uzjašem ponija te pođem da potražim slona.

Uzeo sam sa sobom svoju pušku, staru 0.44 vinčesterku, koja je bila premalena da bi mogla ubiti slona, ali mislio sam da bi već sam prasak puške mogao dobro poslužiti in terrorem. Putem me je zaustavilo nekoliko Burmanaca pričajući mi što je sve slon počinio. Nije se radilo, naravno, o divljem slonu, nego o pitomom koji je »podivljao«. Bio je okovan, kako su uvijek svi slonovi kad im dođe napadaj »mahnitosti«, ali sinoć je strgao lance i pobjegao. Njegov gonič, jedina osoba koja je mogla s njim izaći na kraj u takvu stanju, otišao je za njim u potragu, ali krivim smjerom i sad se nalazio daleko, nekih dvanaestak sati jahanja, a slon se izjutra ponovo pojavio u gradu. Burmansko stanovništvo nije imalo oružja i bili su izloženi njegovoj milosti. Već je bio srušio nečiju kolibu od bambusovine, ubio jednu kravu, te upao u neke prodavaonice voća i sve proždro, a onda naletio na gradska kola za prijevoz smeća te ih, pošto je vozač iskočio i dao petama vjetra, prevrnuo i zgazio.

Redarstveni prislušnik Burmanac i nekoliko redara Indijaca dočekali su me u četvrti gdje je slon viđen posljednji put. Četvrt je bila vrlo siromašna, labirint prljavih koliba od bambusovine pokrivenih palminim lišćem, a pružala se preko cijelog strmog obronka brijega. Sjećam se, jutro je bilo oblačno i zagušljivo, prije početka velikih kiša.

Počeli smo s ispitivanjem ljudi; kamo je slon mogao otići i, kao obično, nije nam uspjelo da doznamo išta pouzdano. Uvijek je to tako na Istoku. Priča je uvijek jasnija na daljinu, ali što se više približavate mjestu događaja, postaje sve nejasnija. Neki nam ljudi rekoše da je slon otišao u jednom, a drugi u drugom smjeru; neki su tvrdili da ne znaju ništa ni o kakvu slonu. Gotovo da sam već pomislio da je cijela priča izmišljena, kad začusmo povike u blizini. Čuli smo glasan, uplašen povik: »Bježi, dijete! Brzo, bježi!« i jedna starica istrča sa šibom iza kolibe žestoko šibajući djecu. Za njom dotrčaše i druge žene mljackajući jezikom i vičući.

Očito, nešto se dogodilo što djeca nisu smjela vidjeti.

Otiđoh iza kolibe te ugledah mrtva čovjeka, zgažena, kako leži u blatu. Bio je Indijac, crn Dravid, kuli, gotovo gol i nije moglo proći više od nekoliko minuta da je umro. Ljudi rekoše da je na nj iznenada naletio slon iza ugla kuće, srušio ga trupom, stao mu na leđa i zgnječio ga u zemlju. Kako je bilo razdoblje kiša, zemlja je bila razmočena i lice mu je izdublo brazdu tridesetak centimetara duboku i nekoliko metara dugu. Ležao je potrbuške raširenih ruku kao da je razapet, a glava mu je bila pod oštrim kutom zaokrenuta na jednu stranu. Lice mu je bilo pokriveno blatom, oči širom otvorene, razjapljenih zuba i iskrivljenih usana s izražajem nepodnosive agonije. (Nikad me nemojte pokušati uvjeriti da mrtvaci izgledaju spokojno. Većina mrtvaca koje sam vidio doimali su se đavolski ružno.) Udarac velikog stopala životinje ogulio mu je kožu s leđa, kao da ste oderali kožu s kunića. Čim sam ugledao nesretnika, odmah sam poslao teklića da mi od prijatelja, koji je imao kuću u blizini, posudi pušku za lov na slonove. Ponija sam već prijeposlao natrag kući, iz bojazni da nepobjesni od straha i zbaci me sa sedla čim nanjuši slona.

Teklić se vratio za nekoliko minuta s puškom i pet metaka, a u međuvremenu stigli su i neki Burmanci i obavijestili nas da se slon nalazi dolje u rižinim poljima, svega nekoliko stotina metara od nas. Kad sam pošao niz brijeg, gotovo se cijelo stanovništvo četvrti sjatilo iza kuća i pošlo za mnom. Vidjeli su pušku i svi su uzbuđeno dovikivali da idem ustrijeliti slona. Nisu pokazivali baš neko veliko zanimanje za slona dok im je pustošio kuće, ali ubijanje slona, to je već nešto drugo. Za njih je to bilo i pomalo zabavno, kao što bi bilo i engleskoj rulji. K tome, htjeli su njegova mesa. Osjetih se stoga nekako nelagodno.

Ne, doista, nisam imao namjeru da ustrijelim slona – po pušku sam poslao samo stoga da bih se imao čime obraniti, ako me slon napadne – a uvijek se nelagodno osjećate čim vas stane slijediti gomila ljudi. Stupao sam niz brijeg doimajući se i osjećajući se budalom, s puškom na ramenu i sve većom gomilom ljudi koji su mi se gurali za petama. U podnožju, kad se udaljismo od koliba, pružala se cesta posuta tucanikom a onkraj ceste tisuću metara blatnjave pustoši; rižina polja još neobrađena, ali natopljena prvim kišama, načičkana čupercima visoke travurine. Slon je stajao nekih osamdesetak metara od ceste, okrenut lijevim bokom prema nama. Nije pokazao ni najmanjim znakom da je primijetio naš dolazak. Trgao je čuperke trave, otresao ih o koljena da bi ih očistio od blata i trpao ih u usta.

Zastao sam na cesti. Čim sam ugledao slona, znao sam da ne treba da ga ustrijelim. Nije šala ubiti teglećeg slona – to je kao da ste uništili neki skup i golem stroj – i jasno, to bi se moralo izbjeći, ako se ikako može. A na toj daljini, jedući mirno, slon se nije činio opasnijim od krave, pomislih, a njegov je napadaj »mahnitosti« morao već početi slabiti, u kom bi slučaju slon nastavio samo lutati bezazleno naokolo dok se ne vrati njegov gonič i ne uhvati ga. Odlučih da ga neko vrijeme promatram kako bih se uvjerio da neće ponovo podivljati, pa da se potom vratim kući.

Ali tog se trenutka osvrnuh na gomilu ljudi koja me je slijedila. Narasla je golema; barem dvije tisuće ljudi i neprestano se povećavala. Zakrčila je dobrano cestu s obje strane. Pogledah u more žutih lica što su izvirivala iz šarenih haljina – lica presretnih i uzbuđenih zbog ove predstavice, sigurnih da će slon biti ubijen. Promatrali su me na isti način kako bi promatrali čarobnjaka koji se sprema da pred njima izvede neki svoj trik. Nisu me voljeli, ali s čarobnom puškom u mojim rukama vrijedilo me je tog trenutka promatrati. I tad odjednom shvatih da ću ipak morati ustrijeliti slona. Ti su ljudi to od mene očekivali i ja ih nisam smio razočarati; mogao sam u sebi osjetiti njihovih dvije tisuće želja kako me tjeraju, nezadrživo, da ubijem slona. I baš u tom trenutku, dok sam tamo stajao s puškom u rukama, prvi put shvatih prijetvornost i jalovost bijelog čovjeka na Istoku. Tu sam stajao ja, bijelac s puškom, pred gomilom nenaoružanih domorodaca – zacijelo glavni glumac te predstave, ali u stvarnosti bijah samo smiješna figura koju su amo-tamo gurkala ta žuta lica iza mene. I tad mi bi jasno da bijelac kad postane tiraninom, izgubi svoju vlastitu slobodu akcije. Postaje nekakva bezvrijedna pozirajuća lutka, konvencionalan lik sahiba, bijeloga gospodara. Jer, uvjetna je klauzula njegove vladavine da svoj život mora provesti u pokušaju da impresionira domoroce, pa tako u svakoj krizi mora činiti baš ono što ti »domoroci« od njega očekuju. Krije se pod maskom i lice mu uz nju vremenom sve više prirasta. Stoga sam morao ustrijeliti tog slona. Ja sam se sam u to uvalio čim sam poslao po pušku. Sahib valja da se vlada dostojno jednog sahiba; valja da bude odlučan, da zna što hoće i ne smije se nikad ni u jednom trenu pokolebati. Doći ovamo s puškom u ruci, s dvije tisuće ljudi koji su me slijedili u stopu i tad se povući kukavički – ne, to se ne može dogoditi. Gomila ljudi iza mene bi me ismijala, a moj cijeli život, život svakog bijelog čovjeka na Istoku duga je borba mukotrpnih nastojanja da ne dopustite da vas ismiju.

No, ja nisam želio ubiti tog slona. Promatrao sam ga kako udara čuperkom trave po koljenima s ozbiljnošću stare bake, što je tako svojstveno slonovima. Bio sam u godinama kad čovjek baš nije preosjetljiv na ubijanje životinja, ali još nikad u životu nisam ustrijelio slona, niti sam to ikada i poželio. (Nekako uvijek nam je teže ubiti veliku životinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova vlasnika. Živ, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav, vrijedit će koliko i njegove kljove, pet funti najviše. No, valjalo je brzo odlučiti. Obratih se nekim Burmancima, što se tu nađoše, a činili su se malčice iskusnijima, te ih upitah kako se slon ponaša. Svi su mi isto odgovorili: neće Vam ništa, pustite li ga na miru, ali mogao bi Vas napasti ako mu se odveć približite.

Bilo mi je savršeno jasno što mi je činiti. Valjalo je da mu se približim na, recimo, dvadesetak metara i provjerim da li je doista još opasan. Ako me napadne, pucat ću; ostane li miran, onda ga mogu bez opasnosti ostaviti da tamo pase dok se ne vrati njegov gonič. Ali znao sam da to ne mogu učiniti. Bio sam loš strijelac, a zemljište je bilo blatnjavo, razmočeno i u nj se upadalo pri svakom koraku. Napadne li me slon, a ja promašim, zgazit će me kao parni valjak žabu krastaču. Ali, čak ni u tom trenutku nisam mnogo razmišljao o vlastitoj koži, već samo o žutim licima iza sebe, punim znatiželje i iščekivanja. Jer, u tom trenutku, s tom gomilom ljudi što me je pozorno promatrala, strah koji me obuze nije bio strah koji bih osjećao da sam se našao sam oči u oči sa slonom. Bijelac se nikad ne smije uplašiti u nazočnosti »domorodaca« i tako, općenito, hini da nije uplašen. Jedina misao koja me je mučila bila je da će me, nastradam li, tih dvije tisuće Burmanaca vidjeti u bijegu, uhvaćena, zgažena i zdrobljena u nacerenu lešinu poput onog Indijca gore na brdu. A dogodi li se to, neki će se od njih zacijelo od srca smijati. Nisam želio da se u to uvalim.

Stoga je za mene postojao samo jedan izlaz. Gurnuh metke u magazin puške i legoh na cestu da bih ga mogao lakše naciljati.

Pošto tisuću grla ispusti dubok, prigušen uzdah, kao u kazalištu kad se zastor napokon počne podizati, gomilom zavlada tajac. Napokon će se i oni malčice zabaviti. Puška je bila prekrasna, njemačke proizvodnje, s poprečnim nišanom. Tad još nisam znao da pri ciljanju slona valja gađati u zamišljenu crtu koja se proteže od jedne ušne duplje do druge. Stoga sam morao, kako mi je slon bio bokom okrenut, gađati ravno u njegovu ušnu duplju. No, gađao sam desetak centimetara niže, misleći da mu je mozak nešto više naprijed.

Kad sam povukao okidač, nisam čuo prasak, ni osjetio povratna udarca – nikad se ne osjeti ako metak pogodi cilj, ali čuo sam urnebesan poklik radosti iz gomile iza sebe. U tom trenutku, začas, prebrzo čak i za metak da pogodi cilj, pomislio bi netko, čudnovato, užasna promjena odrazi se na slonu. Nije pao, niti se pomaknuo, ali cijeli se njegov izražaj promijenio. Odjednom se činio bolesnim i manjim, užasno starim, kao da ga je strašan sraz metka paralizirao, iako ga nije srušio. Napokon, poslije nekoliko trenutaka koji se produžiše u vječnost – a mogli su trajati svega pet sekundi mislim – spustio se mlohavo na koljena. Usta mu se zapjeniše. Činilo se kao da ga je spopala teška senilnost.

Izgledao je tisuću godina stariji. Ponovo sam opalio u isto mjesto. Poslije drugog metka nije se stropoštao, nego podigao na noge očajnom sporošću i stajao je slabašno uspravljen na noge koje su pod njim poklecavale, dok glavu više nije uspio podignuti. Opalio sam i treći metak. Taj ga je dokrajčio. Moglo se vidjeti kako mu smrtni grč potresa život i kako mu oduzima posljednje ostatke snage iz nogu. I dok se rušio, za tren se činilo kao da se diže, jer dok mu zadnje noge otkazaše, izgledalo je da se na prednjima uzdiže u visine poput goleme hridi koja se ruši u provaliju, a truplo mu zakrili nebeski svod poput krošnje razgranata drveta.

Zatulio je, prvi i posljednji put, a potom se srušio na zemlju, uz tresak koji je, činilo se, uzdrmao zemlju čak i tamo gdje sam ja ležao.

Ustao sam. Burmanci su već trčali mimo mene kroz blato. Bilo je očito da se slon više nikada neće pridići, ali još uvijek nije bio mrtav. Disao je ritmički u dugim hropcima, dok se njegova golema mješina bolno uzdizala i spuštala.

Usta su mu bila širom razjapljena – mogao sam vidjeti duboko u njegovo blijedoružičasto ždrijelo. Još sam dugo čekao da izdahne, ali izdisaji mu nisu zamirali. Naposljetku, opalio sam svoja dva posljednja metka u mjesto gdje sam pretpostavljao da mu se nalazi srce. Gusta krv prokulja iz rana, kao crveni pliš, ali još je uvijek bio živ. Njegovo se tijelo nije ni trglo, kad se u njega zariše meci, a mučno se hroptanje nastavi. Umirao je, vrlo polako i u teškim mukama, ali u nekom meni nedostižnom svijetu, gdje mu čak ni moji meci nisu mogli više nauditi. Znao sam da moram zaustaviti taj sablasni hropac. Bilo je užasno vidjeti tu golemu životinju kako leži nemoćna bilo da se pomakne bilo da umre, a ja ga nisam mogao ubiti. Zapovjedio sam da mi donesu moju malu pušku i ispucah metak za metkom u njegovo srce i niz njegovo grlo. Činilo mi se da je sve to uzalud. Mučni se hropac nastavio i dalje postojan kao otkucaji sata.

I na kraju, kad to više nisam mogao podnijeti, okrenuo sam se i otišao. Poslije sam čuo da se još pola sata mučio prije nego je uginuo. Burmanci su pristizali s dugim teškim noževima i čabrovima čak prije nego što sam otišao i čuo sam da su do poslijepodneva s njega zgulili i posljednju mrvicu mesa te od njega ostadoše samo kosti.

Poslije, naravno, slijedile su beskonačne raspre o ubijanju slona. Vlasnik je bio ljut, ali bio je običan Burmanac i sve mu je bilo uzalud. K tome, ja sam postupio točno po zakonu, jer bijesna slona valja ubiti kao i bijesna psa, ako vlasniku ne uspije da ga svlada. Mišljenja su bila podijeljena među Evropljanima. Stariji su ljudi govorili da sam ispravno postupio, mlađi su pak tvrdili da je sramotno ubiti slona zato što je ubio kulija, jer je slon vredniji od bilo kojeg usranog kulija. Poslije mi je bilo čak drago da je kuli poginuo, jer mi je to dalo zakonsko pravo da ubijem slona.

Često sam se pitao da li se itko dosjetio da sam to učinio samo stoga da ne ispadnem smiješna budala.

New Writing, br. 2, jesen 1936.

Prevod: Marijan Krmpotić i Vladimir Roksandić

Oceni 5