Ubio sam Almu

1. Je li vam tko rekao koliko ste lijepi

Nazepst će vam leđa, djeco.

Opet ne pazite.

Ako vas propuh ošine, boljet će vas bubrezi.

Ajde barem da navučeš tu majicu.

Preko bubrega samo. A?

Pa da mogu ostaviti prozor otvoren.

Pa da mogu ostaviti sve otvoreno.

Ostavite prozor otvoren.

Neizdrživo je ovih dana. Nikad dovoljno zraka.

Što ste jeli u školi za gablec? Jesu li vam dali dovoljno kruha? Znam ja kako oni rade, štede, vazda štede. Na vama, na djeci. Recite da bi još kruha, ako vam nije dovoljno. Nemojte da ostanete gladni. Nemojte se sramiti. Jeste dobili kakvu ocjenu danas? Šta nije bilo ispitivanje iz hrvatskog? Kod tebe, da, da. Nije te otvorila? Ajde dobro onda.

Ja nisam voljela ići u školu. Rekli su mi da nisam dovoljno pametna. Moji. Da šta će mi škola. Nije to za sve. Pa nisam ni završila. Ali vi morate. Vi ste moja pametna djeca.

Jedan iz matematike? Ma nema veze. Ispravit će se. Samo da sjedneš doma učiti kako treba.

Mora se to vježbati. Nema druge. Sjedneš i vježbaš dok ne znaš napamet. A lako meni pričati, znam. Samo kažem što je dobro za vas. Ne morate mi skrivate jedinice. Ma znate vi to. Uvijek mi sve kažete. Kažete, mama dobio sam jedan.

Znam da nisi učio.

Znam.

Znam zašto nisi učio, znam. Znam. Znam. Znam.

Opet je buka. Buka je nadglasala svijet. Buka je nadglasala beskralježnjake, prirodne brojeve, glagole, sve zakone ovog svijeta nadglasala je buka udarca, jedini zakon.

Znam da nisi mogla učiti. Znam.

ta buka misao pred raspad ta kost koja se neprestano zabija u meso to meso koje zamišlja kako ipak nadilazi ovu stvarnost moj jezik koji tek sad zapravo shvaća slobodu jezika i koliko je bitno da je sve otvoreno da sav mrak uđe u nas da sam mrak izađe iz nas iz mene govore sve one govore govore vrište govore zašto smo pristali na taj mrak ili je on pristao na nas u svemu ovome nebitno je što moje tijelo zaista više ne pristaje na mene što sam napisana napisana sam samo sam jebeno napisana i pričam vam da utješim taj zrak koji ulazi kroz otvoren prozor i to srce koje pumpa litre ljubavi dnevno nemojte dati da vam netko izreže to srce nemojte nikada pustiti blizu te oštrice

Buka. Toliko je buke da nisam sigurna kako govoriti.

Mahune. Za ručak danas mahune. Sutra. Opet mahune. Nemam što drugo skuhati. Meso se zapilo. Mlijeko se zapilo. Sve se propilo i ova kuća dobro da još stoji na nogama jer su joj svi temelji zapijeni, jer je iz nje sve izneseno i bačeno da gori i da ta vatra poslije proždire. Proždite mene, nas, susjedstvo, cijeli svijet.

Jest, sve je zapio.

Buka. Tijelo propada u sebe.

Opet razbijam tu tugu.

Pod sobom. U sebi. Razbijam je kao orahe. Ali šakama.

Lažem, ona razbija mene.

Opet ste trčali. Skrivali se. Bježali. Opet ste bježali.

Hoćete li se skrivati cijeli život?

Ali živa sam. Opet sam živa.

Ma nije jedinica ništa. Ispravit ćete. Uvijek ispravite.

Znate da me sve zanima. Jeste li danas što čitali u školi? Ma znam da uvijek čitate, samo je li bila neka dobra priča? Nekad mi doma pročitate. Nešto iz čitanke. Ili lektire. Moja slova zapinju. Zapinju za moje tijelo. Znam da vas je sram. Mene koja zna premalo. Ja vam ne mogu čitati. Ne mogu vas učiti. Ne mogu vam pokazati. Uvečer, vi čitate meni. Vi uspavljujete mene.

Je li kruh bio suh? Uvijek vam podvale suhe kruhove. Valjda misle da djeca ne kuže. Je li vas zapalo mesa? Je li bilo žilavo? Je li vam bilo teško sjediti sve te sate? Zadaća, jesmo je dobro napisali? Već sam zaboravila, znate. Zaboravila sam sve ono s razlomcima. Ni povijesti se ne sjećam. Jesi pitala kako da se podijele razlomci? Znaš da smo se dogovorile da pitaš jer sam ja zaboravila. Možda nikad nisam ni znala. Ma objasnit će ti učiteljica, kuži onda da ne možete sve odjednom shvatiti.

Idete van s prijateljima? Ma bolje da niste uopće doma. Vani je druga vrsta buka, ona koje se može preživjeti. Ali pazite. Ima svakakvih ljudi, znate. Svakakvih.

Jesu li dobri vaši prijatelji?

Ma djeca svima vjeruju. Čak i onima koji ih bole. To je najteže. Znati da volite čak i one koji vas toliko bole. Tako ih vjerno volite. Šutite. Grizete sebe vlastitim zubima jer volite. Neprestano. Hrđavo. Ali volite. Toliko da šutite. Šutite. Hrđate kao neprestano stojite na kiši.

Samo je bitno da niste sami. Ovako, kao ja. Da imate nekoga.

Da niste sami.

Nadam se da ste se zaljubili.

Još se sjećam tog osjećaja da letim. Misao da će trajati zauvijek to šarenilo i taj grč. Nijemost. Prepala sam se. Prepala sam se i kad ste došli. U početku vas nisam znala držati. Bojala sam se da ću vas strgati. Bojala sam se da ste tako krhki da će vas moje ruke slomiti. Nitko ne povjeruje u svijet dok svijet ne povjeruje u njega. Vi ste vjerovali u mene. Moje mlijeko. Moje tijelo. Moja leđa. Moje ruke. Moje usne.

Reći ćete mi sve, kad tad.

Mami uvijek kažete, jelda?

Predvidiva sam. Umorna sam. Ali od čega?

Od vječnosti? Od tišine? Od mira?

Od sebe?

Stalno vam mijenjam pelene, ali to sada je vječno sada, i dok vam mijenjam pelene, učim vas i pjevati i razgovaram s vama o prvom seksu. Sve je istovremeno. Promiješano. Ja sam promiješana. Zapela. Ovdje je tako, homogeno. Zapravo više ne znam što su sjećanja, a što sam izmislila. Izmišljala sam vas, da. U svim onim daljnjim godinama. Vi gugućete i smijete se po prvi puta dok lamatate nogicama, učite hodati, šaljete me u pičku materinu jer sam vam zabranila izlaske i izgovarate svoje prvo mama. Svoje prvo kaka. Mama, mrzim te. Mama, ti si sve kriva. Mama, zašto se ne maknemo? Mama, kako možeš samo na sve to šutjeti? Mama, slaba si. Mama, ne znam više kako da ti pomognem. Kako da nam pomognem.

Govorite prve rečenice. Pa brojite do deset. Dvadeset. Odjednom znate i koliko je dva plus tri. Reći nešto na nekom drugom jeziku. Šminka. Lopta. Potukao si se. Netko je nešto krivo rekao. Nisi znao suspregnuti šaku. Naravno da nisi.

Sve je istovremeno. Ima dana kada nisam više sigurna gdje sam. Jesam li zaista tu?

I gdje je tu?

Gdje sam?

Tijelo, jednom kad ode, pokušava dohvatiti život na sve načine. Ovdje je naporno biti svaki dan, ali ne mogu otići dalje. Uvijek sam u ovoj sobi, s vama, s vašim buđenjima, odlascima u školu, dolascima. Trpim život onako kako sam ga trebala trpjeti prije, da bude smrtno dosadan. Ne znam koja je svrha takvog života poslije smrti. Jesam li ga ja sama ovako iskonstruirala? Da živim napokon mirno. Da svaki dan provodim u bijeloj sobi ničega? Da napokon ne osjećam kako tijelo može povrijediti tijelo. Čemu da lažem? Da nisam htjela biti ovdje? Jesam. Svaku bih se vječnost vratila vama.

Gdje ste? Jel škola već završila?

Što ste danas naučili?

Je li vam tko rekao koliko ste lijepi?

Je li vam itko rekao koliko ste dobri?

Jaki. Pametni. Koliko je veliko vaše srce kad me pitate kako sam i kad kažete da ćete sad vi oprati to suđe. Taj pod. Tu tišinu koja se prosula i ljepljivi su i zidovi i podovi, i ja sam ljepljiva.

Zašto šutiš, mama?

Ne mogu vam reći, ili vam ne znam reći da ponekad riječi u grlu zapnu i da naprosto ne mogu izaći. Možda sam zaista umrla od svih tih neizgovorenih riječi.

Zar da lažem da bih radije bila igdje drugdje nego ovdje? Sigurno je tako oduvijek i zamišljeno. Kada nas nema, tamo smo gdje smo i dalje najnemoćniji. Ipak, želimo ostati.

Želim da čitamo tu slikovnicu još sto puta. Borim se sa slovima, ali vi mi pomažete. Želim da još sto puta otpjevamo onu pjesmicu. Želim vas podragati po glavi i reći da vas volim. Još toliko puta dok naprosto ne izblijedim. Osim ako zaista ne postoji vječnost? Postoji li?

Može li jedno mjesto istrpjeti toliko ljubavi?

Može li?

Tužna sam.

Iako ne znam što znači kad kažem tužna.

Nikad to prije u životu nisam govorila.

Tužna.

Tužna sam.

Toliko sam tužna.

Jesmo li smjeli biti tužni?

Bila sam uplašena. To jesam.

Sve mi je izgledalo besmisleno.

Tužna. Ja nisam bila tužna.

Tužna je riječ za neke fine žene.

Ja sam bila sjebana.

Toliko sam bila sjebana da je zaista bilo malo trenutaka kad jesam postojala.

koliko sam puta rekla da se zidovi ljušte u moje tijelo i da sam samo kreč koji sakriva one najružnije pukotine a pukotina je najviše ostalo na vama i slijevam se sad u sve što sam prešutjela ja sam to prešućeno ja sam taj tumor ja sam to što izrasta iz ove sobe i guši nas

pregledavam koliko noć ima izraslina i koja od njih je moje crnilo moj maligni bijes moje ništavilo mrzim se sve što znam dobro raditi jest mrziti sebe tako sustavno i iskreno da nikad nisam ni povjerovala da imam šanse

Mrzim se.

Znam da sam trebala reći nekome. Trebala sam pokušati. Napokon u mojoj je

glavi cijeli planet i pametna sam za milijarde.

Sve one, sve ja.

Iste, bezbojne. Krvave.

Istinite.

Umorne.

Sjebane.

Beznadno je. Ionako je sve beznadno.

Barem sada.

Ili sanjam? Je li to moguće?

Da je ova navodna vječnost samo još jedna noćna mora?

Treba li ovaj stol baš biti tu? Trebam li ga premjestiti? Niste li već prerasli te stolove? Nismo li ih bacili? Možda sam umislila. To su mali stolovi. Vi ste već veliki. Skoro odrasli. Šta ću s tim stolovima? Trebam li ih kome dati? Šta ako ste ipak maleni? Tamo smo uvijek crtali. Svatko za svoj stol.

Što si to nacrtao?

Tebe, mama, vidiš? Ovo ti je glava. Ovo su ti ruke, da. Ovo tu su tvoje noge. Ali imaš i haljinu. To je ovo preko svega. I sunce. Tu. Imaš i sunce, mama. Veliko, pusto, vruće, masivno sunce koje neprestano proizvodi tu svjetlost.

Spavate tako mirno.

Ponekad imam osjećaj da biste sve prespavali.

Čak i kad se svijet urušava.

Da nas probudi neka neočekivana katastrofa.

Nekoliko se puta dogodilo, nešto bi strašno tresnulo, prozor radi propuha ili vrata, ali vi biste ležali kao da ništa nije došlo do vašeg sna. Ne biste se čak ni trznuli. Ponekad bih vas pitala što ste sanjali. Ali niste se sjećali.

Uvijek ste tako čvrsto spavali.

Čak i kad je buka razbijala svijet, a krhotine su padale po svima nama.

Kad je buka nadglasavala sav razum.

Trudila sam se.

Da ne plačem.

Da ne vrištim.

Da ne bolim.

Najviše sam se trudila da ne bolim.

Ti si jaka. Ti si stijena. Ti si nevidljiva. Ti si kamena. Ti si jača od toga da povraćaš svu svoju bol na bilo koga. Ti si jača od toga da boliš one koje voliš.

Trudila sam se biti nečujna, kisela tišina

na koju se spuštaju rojevi udaraca.

Htjela sam vikati. Jesam.

Možda bi tako bilo lakše.

Možda bi netko ranije čuo.

Ali vi spavate. Tako lijepo spavate.

I mene je sram.

Toliko me je sram.

Da sam dopustila da netko dignu tu ruku.

Opet.

Na mene.

Vi spavate.

Tko sam ja da ukradem taj mir?

Spavate.

To je bio moj jedini spas.

Vi spavate.

Svijet može opstati, naizgled.

Može.

Ako ja šutim.

Ako ja šutim.

Ako ja šutim.

Ili ste se pravili.

Jeste li se pravili da spavate?

Jeste li se pravili da spavate dok sam vrištala?

Ali trudila sam se vrištati u sebe.

Uvijek u sebe.

Da vas ne probudim.

Gutala sam svoj vrisak.

Tijelo bi eksplodiralo.

Tijelo bi se sasulo.

Tijelo bi se rasprskalo po zidu.

Ali ja sam šutjela. Vikala sam u sebe.

Grizla svoja usta i svoje usne.

Vrištala svim svojim organima.

I šutjela.

Šutjela.

Tako dobro šutjela

da sam postala zid

u koji sam udarana.

Zid.

Zid.

Zid.

2. Tata se samo šali

djeca su gore spavala

mislila sam

ma neće ništa

djeca su tu

barem djecu nikad nije dirao

rekla je

mama idemo

rekla je to toliko puta

da sam mislila da svijet može

uskrsnuti u toj riječi

idemo

idemo

idemo

djeca su gore spavala

kad mi je ovdje završio metak

ili je to bio nož

ili sjekira

ili ne

ne znam

bio je to planet zaguran u moje tijelo

i ono više nije imalo mjesta

za postojanje

ne gledajte

ne

ne

ne

je li bio metak ili nož

ne sjećam se više zapravo

metak nož nož metak

metak nož nož metak

metak nož sjekira sjekira

nož metak metak sjekira

ma tko bi ti dao pištolj

sjekira nož

nož sjekira

nisam sigurna na kojem mjestu

zaista umremo

je li to bilo

nakon prvog šamara

nakon drugog šamara

nakon što si me uhvatio

pred njima za kosu

rekao da mi jebeš mater

da sam ja tvoja žena

tvoja

žena

tvoja

tvoja je žena

gutala tvoju šaku

tvoja je žena pljuvala krv noseći tvoju djecu tvoja je žena izgovarala molitve svim bogovima tražila da prestaneš plakala i molila te na koljenima sam te preklinjala da me makar ne tučeš pred njima da me ne rastvaraš pred njima da me ne tjeraš da budem slaba i da oni misle da je ovo svijet koji čeka ja sam šutjela dok si u mene gurao sav svoj bijes i molila sam se da nikad ne pomisliš da ga predaš i njima tvoja je žena tvoj mrak i moje modro tijelo prestalo je brojati da bi na kraju prestalo i postojati

želim te mrziti

zaista to želim

želim da oni znaju da ovo nije taj svijet

koji ih mora čekati

svijet nije rana

svijet nije rupa

svijet nije krv

svijet nije bol

nije nije nije

svijet nije blato

svijet nije crnilo

svijet nije taj mrak

svijet nije beskonačna noć

i nije ta bol

i nije ta tuga

svijet zaista nije samo ta jebena rana

ne može biti

nije nije zaista nije

htjeli smo trebali smo otići zašto nisam bila hrabrija zašto sam čekala i čekala i čekala

čekala sam da jedna noć postane preduga

čekala sam da postanem hrabrija

sutra će biti drugačije

bit ću hrabrija

samo ćemo otići

ali što ako mi ne da vas uzmem

što ako mi vas uzme

prijetio je

toliko si puta rekao

da idem

ali ćeš mi njih uzeti

i neću ih više vidjeti

neću ih dodirnuti

nikada više

čuješ li nikada više

nećeš vidjeti svoju djecu

kurvo prokleta

samo odi odi

idi šta čekaš

ostat ću bez njih

za to ćeš se pobrinuti

i kuda

kuda ću

znao si da nemam kuda

znao si da ne znam kuda

zid koji sam postala

nije se mogao pomaknuti

mama idemo znam ljubavi ići ćemo mama mama mama mama bože kako ću vam sada reći koliko vas volim ako sam ovako otišla tko će vam reći koliko vas volim tko će vam ikada više reći da vas voli

tvoja je žena gutala sav tvoj mrak

mislila sam ljudi se mijenjaju

mislila sam neće ovako biti uvijek

sada nisi dobro

rekao si neću više

pa opet

pa neću više

pa opet

rekao si oprosti

jesi rekao si oprosti

oprosti

oprosti

pa udario

pa opet rekao

oprosti

pa gledao kako se savijam u noć noć je postala tijelo ja sam isparila u mrak u tvoj mrak

ja sam kriva kriva sam kriva sam

ti nisi ovo čudovište

ti nisi to čudovište

ja sam to od tebe napravila

ja sam te neprestano izazivala

ja sam to tražila

jesam

ja

ja

ja

tvoja

jesam tvoja sam

tvoja

tvoja

i šta s tim

tvoja

izvuci mi rebro po rebro

potrgaj mi ruku po ruku

evo ti

evo ti

trgaj

trgaj!

tko će ih sačekati kad dođu iz škole

tko će im pomoći složiti stvari za sutra

tko će im oprati odjeću

tko će im dati večeru

tko će s njima pogledati taj film

oni su ozbiljna i pametna djeca

tko će im reći da ja ovo samo krv

samo krv

samo smrt

ništa strašno

samo krv

i jedan ni po čemu značajan kraj

tko će ih okupati

tko će ih počešljati

tko će im reći

da je lako otrpjeti udarce

da je teško nastaviti živjeti

koliko sam puta htjela otići

znaš li koliko sam puta držala taj nož

koliko puta

sam gledala u taj odraz u ogledalu i shvaćala

da ja nisam od onih koji odu

čak ni kad je pametno otići

nitko me to nije naučio

otići na vrijeme

otići na vrijeme

tko će njih naučiti otići

na vrijeme

ja sam imala muda ostati

ili ja nisam imala muda otići

i rekla sam za njih

za njih

i lagala sam sebe

za njih

sam trebala otići

za njih smo trebali otići

ali kako

ali kuda

kad sam znala samo te zidove

i sve izvana bilo je toliko strašno

čak i strašnije od udaraca

koje očekuješ

tko će ih pokrivati

tko će ih nahraniti

tko će im reći

da svijet ne živi u ovakvim ranama

tko će ih poljubiti

tko će im reći da ih voli

da su pametni dobri da su predivni

tko će izgovoriti da si seronja

i da te ne moraju voljeti

ne ne ne morate voljeti

one koji vam nanose zlo

ne morate voljeti

one koji vas ne znaju voljeti

ljubav nije mrak

ljubav nije hrđa

ljubav

je sve

osim toga

i hoćemo

hoćemo

otići ćemo

uskoro

hoćemo

svi zajedno

idemo mama

mama

idemo

mama

mama

idemo

gdje da idemo

toliko sam im puta htjela reći

gdje gdje nemamo gdje

kako da im kažem

da ne znam gdje se može otići

i kako

kako

kako

gdje da idemo

naći će me

gdje

ne gledajte

ovo je samo krv

krv

oprat će se

oprat će se

tata se samo šali

tata se opet šali

ne misli on tako

dobar je otac

jest

dobar je otac

on vas hrani i oblači

bez njega bismo bili gladni

bez njega bismo bili žedni

bez njega bismo bili sigurni i sretni

i sve ovo ne bi bio stalan strah

idemo

mama

mama idemo

i što sam trebala kad si mi rekao

da sam kurva

neću šutjeti

što sam trebala kad si kćeri rekao

nemoj biti takva kurvetina

i zamahnuo rukom

i da nisam stavila svoje lice

ispred njenoga

neću šutjeti

i ja tebe volim, sunce moje

jesi, jesi ti si moje sunce

vi ste moja duša

idemo mama

znam ljubavi ići ćemo

ići ćemo

tko će im reći koliko je velik taj ponor između tko im izgovara da ih voli tko ih voli i koliko je već sad prošlo tko će im reći da život nije krv i da sve to ionako raznosi voda plačite djeco suze će nas očistiti mama ne plače koliko sam vam puta rekla da je sve u redu mama ne plače

ali trebala sam vam reći da plačem neka voda ispire ta voda koju smo sanjali pobjeći ćemo mama na more ćemo pobjeći i kupat ćemo se svaki dan koliko sam puta rekla susjedima ma sve je samo nesporazum znate

i ta masnica

i ta slomljena ruka

i to slomljeno rebro

i taj sjebani život

a trebala sam reći plačem plačem plačite nemojte dati da vas bijes pojede nemojte dati da vas iznutra razbije to šaketanje plačite plačite dok ne presušite i onda opet plačite

3. Ovo tijelo, to nisam ja

Nisam brojka. Ali sustav me učinio brojem. Sustav me neprestano tjerao da prebrojim svoje kosti, one neslomljene. Koliko udaraca? Koliko koraka? Koliko tišine? Jesu li već milijuni strahova uselili u mene? Koliko je to kad podijelim s onim što je ostalo od mene? Indeks loma tijela? Koliko mene u meni? Koliko je mene mrtve ostalo ležati u toj lokvi?

Ja sam sustav i ja sam tvoj bog. Ja ti zapovijedam da trpiš. Ne, ne želim pomoći. Ne tražim način kako da umanjim nasilje. Ja ga proizvodim. Samo nasilje omogućuje stalno stanje straha. Želim tvoju nemoć. Želim tvoju tugu. Ja sam Sustav, ja sam Svijet i želim da naše rane otvorene. Koliko je tebe u tebi? Koliko je rana na površini milijardi tijela? Ti si kratkoživeći broj. Ti si kratkotrajna vijest. Nekoliko ljudi na sprovodu.

Ja nisam ovo tijelo.

Ja sam svaka rana.

Ranu je uvijek moguće očistiti.

Ranu je uvijek moguće zacijeliti.

Ja sam sve mi.

Ja sam šum koji se generira pulsiranjem mojih stanica.

Ja sam nepismeno srce.

Ovo tijelo, to nisam ja.

Ja sam ptica.

Ja sam riječ.

Ja sam skok.

Početak prve stanice.

Ja sam pjesma.

Izmišljena sam. Očekivana sam.

Preiskrena sam. Ja sam trebala znati bježati.

Trebala sam otići. Trebala sam se vratiti.

Trebala sam tebi vratiti. Ja sam preslaba.

Zvijezde. Zamisli, odavdje možemo vidjeti toliko dalekih svjetova. Zvijezde su jedine koje znaju pretvarati manje elemente u veće elemente i time kroz veliki svemirski mrak šalju svjetlost i toplinu. Kao velike svemirske majke. Ne razaraju, poput nas, a daju mraku svemira mogućnost života. Kad su i razorene, na kraju svog života, iza sebe ostave novi početak. Zamisli, jedna eksplozija zvijezde može osvijetliti cijelu galaksiju, a nakon nje na tom istom mjestu često se rodi nova zvijezda. Tako je i naše Sunce dijete neke starije, velike zvijezde. Mi također. Sve što jesmo, svi naši elementi došli su od nje.

Ovo ime, to nisam ja. Ja sam sve riječi odjednom. Dolutala iz glasnog svemira.

Ja sam postotak svijeta koji se ujutro raznježi kad ugleda svoju djecu.

Ja sam njihova umnožena ljubav.

Ja sam pokušaj nježnosti prema sebi. Čuješ li?

Ja sam trebala prihvatiti ovu nemoć

i reći sama sebi da mogu napokon ipak zavoljeti sve to, svoje, kao što sam i njih voljela.

Moraš se voljeti.

Moraš znati koliko su tvoje ruke, tvoje noge, tvoje dlake, tvoje dugi nos, tvoje strije, koliko su tvoje i nebitne.

Koga sam mogla voljeti ako nisam sebe?

Jesam li to propustila?

Reći sebi da se volim.

Da sam lijepa.

Da sam pametna.

Da je u redu.

Ako ne znam matematiku.

Ako ne razumijem strani jezik.

Da je u redu, ako dobijem dva.

U redu je, zaista jest.

Sve je u redu.

Da je u redu ako pobjegnem kad me netko želi udariti.

Da je nekad najhrabrije otići.

Ne biti pristojan. Ne trpjeti. Ne čekati.

Nego reći ne.

I otići.

Pobjeći.

Otići.

Nisam brojka.

Nisam ovo tijelo. Ja sam sva tijela.

Ja sam svaka rana.

Ja sam sve mi.

Ja sam šum, bijeli šum ljubavi.

Ja sam nepismeno srce.

To sam. Srce. Poderano. Raščupano. Dlakavo.

Izmišljeno srce.

Tko će te voljeti, ako se ti nećeš voljeti?

Tko će reći da je dosta?

Ovo nije krv.

Nije. Nije.

Ovo je samoobrana.

Ovo je pokušaj da nas uvjerim.

Da smo stvarni. Da imamo izbora.

Ovo je pokušaj da nas lažem. Da možemo bolje. Drugačije.

Ovo tijelo, to zaista nisam ja.

Ja sam pokušala pobjeći kada su provalili.

Ja sam držala vrata toliko dugo dok mi nisu ruke počele trnuti.

Onda sam rekla da više ne mogu.

Onda sam dugo plakala.

Koliko je teškodržati uvijek ruke spremne da nešto zaustave.

Koliko sam umorna.

Koliko sam jebeno umorna.

Volim li se?

Mogu li se više ikada voljeti?

Jesi li se ti ikada voljela?

Jesi li?

Kad navale u mene sve te gomile, taj mravinjak prstiju, kad osjetim koliko sam prljava, kad se sjetim kako udarci prljaju tijela. Tko će oprati taj talog? Godinama nisam pogledala svoj odraz.

Što ako tamo bude netko tko će me ipak voljeti?

Nitko me nije učio da tijelo nije vreća za udarce.

Da ništa nije grešnije nego pustiti da te gaze.

Nitko me nije učio da ljubav ne smije boljeti.

Da pobjegnem na vrijeme.

Da onaj koji voli i poštuje.

Ljubav ne smije boljeti.

Je li tome cijena usamljenost?

Pristajati samo na one prave vrste ljubavi?

Je li sve ovo cijena toga da sam toliko očajno htjela da me netko voli

da me na kraju upravo

ta lažna ljubav sabila

u jednu prokletu točku?

Volim svoje ruke.

Volim ih.

One nose djecu.

Volim ovaj glas.

On im može govoriti stotine priča.

Volim što sam jaka.

Što sam slaba.

Volim što nisam šutjela.

Volim što sam šutjela.

Kada ste spavali.

Sad volim

svoje sitne usne.

Svoj velik nos.

Svoje debele noge.

I neravnine na trbuhu.

Strije.

Svoju široku vaginu kroz koju su moja djeca

provalila u svijet.

I svoju smrt.

Ljepšu od cijelog svog života.

Tijelo može trpjeti. Tijelo se savija kao šiba. Kako su samo pucketale moje kosti kada bi im prilazio. Ali i šutjele su kosti, prije svega. Čak i kad su bile slomljene.

Više se ne sjećam tvoga lica.

Zamisli, toliko godina, a ja sam te izbrisala, toliko efikasno da je ostala samo mrlja.

Ne sjećam se ni kakve si ruke imao.

Ne sjećam se ni tvoga glasa.

Ni tvoje šake. Nestao si.

Nestao si kao da nikad nisi bio stvaran.

Ostala je samo ta lokva krvi.

Ti si ta ljepljiva tekućina koju sanjam.

Nisi ništa više od toga.

Ja sam te pustila iz svog tijela.

Ja sam se oslobodila tebe.

Ovo tijelo, to nisam ja.

Ja nisam ono što će ostati kad sve istrune u ovoj samotnosti.

Ja nisam ono što će ostati kad se moje ime ispljuje.

Ja nisam ono što će niknuti iz dnevnih novina, iz crne kronike.

Smijem li vam sada reći da će biti dobro?

imam li to pravo uopće imam li pravo ikada više išta reći nakon što sam toliko šutjela ali odavde sada vidim da je toliko života i toliko mogućnosti kojima možete pripadati vi niste moja djeca vi ste svoja djeca niknula usprkos tim stisnutim šakama vi ste taj svijet koji treba dočekati vi ste to svjetlo i vjetar je i zima je pokrijte se djeco

leđa će vam opet nazepsti

tu je mama

ne brinite

mama je tu

tu sam

*Prenosimo s portala VoxFeminae