Odgajati dijete nije lako
Bear 01 S

Photo: Tamas Dezso

Učimo djecu kako da žive, a ne kako da budu predatori

A odakle krenuti nego analizom sopstvenog odgoja? Prisjetimo se kako je bilo zatražiti igračku koja nije društveno prihvatljiva za naš pol, kako smo se osjećali svaki put kada smo bili odbijeni a razlog nam nije bio shvatljiv. S druge strane pogledajmo trenutke u kojima smo dobijali podršku, ljubav i njegovanje. Naš identitet gradio se upravo oko ovih odobrenih dijelova, onih kroz koje dobijamo bilo kakav vid podrške, vidljiv ponos roditelja ili čak izravnu pohvalu. Kao djeci u razvoju najbitnije nam je zadovoljiti standarde roditelja jer svoje još uvijek nemamo, nismo ih stigli izgraditi, pratimo njihov kompas vrijednosti i smatramo da je to jedino pravilno. No, šta je to što zapravo daje legitimitet odraslim muškarcima za seksualna uznemiravanja i zlostavljanja, a što potiče kao jasna poruka odobravanja iz djetinstva? Upravo na ovu temu razgovarali smo sa osobama koje su doživjele seksualno nasilje, ali i stručnjakinjama iz oblasti razvojne psihologije i pozitivnog odgoja.

Strah je glavni zaustavljivač, dok je pohvala glavna motivacija. O tome nam govori Sanja iz Tuzle koja je doživjela seksualno uznemiravanje još kao djete od drugog dječaka. „Neću ulaziti mnogo u detalje samog čina, mnogo mi je bitnije ono što je dovelo do toga i ono što se nakon svega dogodilo. Moj tata bi se stalno šalio oko toga da je uredu da muškarac uhvati ženu za zadnjicu, da žena uživa o tome i da tu nema ništa loše. Opravdavao je svakog dječaka sa nestašlukom – ‘Ma to je on malo nestašan, pustite ga, proći će’. Mog brata bi uvijek pitao o djevojčicama, koja mu se dopada i da li ima neka da ga obara s nogu. Sjećam se kada je brat prvi put rekao da je povukao djevojčicu za kosu da joj privuče pažnju, moj tata je slavio kao da je dobio još jedno dijete. S druge strane mene niko nikada nije pitao da li mi se neko dopada, da li ima neki dječak kojeg želim povuči za kosu i privuči mu pažnju.“

Sanja nam nadalje govori koliko su je puta zaustavili u njenom nestašluku, dok je bratov bio apsolutno slobodan. „Sjećam se i danas dan mame koja kaže ‘Moraš biti dama, ti to ne smiješ’, i uvijek sam se pitala zašto ja ne smijem, a on smije. Pa pobogu isti smo, od iste majke i istog oca. Kada se meni dogodilo zlostavljanje ja sam to odmah rekla svojim roditeljima, mama je odmah reagovala a tata je rekao ‘Ma de, djeca su se samo igrala’, onda je objašnjavao kako je to sasvim normalno jer mi sebe istražujemo. Ja sebe u tome nisam istraživala, ja sam tu postojala i onda me je neko napao i nasilno me dirao. Meni to ni danas nije jasno, kako je on to mogao da vidi kao igricu, zašto je to opravdavao.“

Nejednakost u odgoju neće imati za štetu samo nasilnost dječaka već i strah djevojčica da kažu ne. Osim Sanje, razgovarali smo sa Mirzom iz Kaknja koji nam više govori o štetnosti onih malih, šaljivih poruka koje svaki drugi roditelj izgovori pred djetetom.

„'Joj vidi je kakva, pa sad bi joj šaku za guz**u zalijepio’ – ovo je možda i najučestalija rečenica koju sam slušao tokom odrastanja kad god bih bio sa očevim društvom. Pričalo se o seksualnom činu, nasilju i kako im je to sve privlačno. Bez ikakvog filtera, srama i bez razmišljanja o tome ko sluša. Nije bila djevojka koja je prošla, a da oni nisu zviždali, dobacili, ili jednostavno napravili neki interni komentar o tome kako je dobro građena. Kako uveliko nisam pripadao standardnim normama roda, otac bi me malte ne tjerao da radim nešto samo da pokažem da sam pravo muško. Sjećam se kada sam dobio šamar jer sam sa trinaest godina odbio reći konobarici da „ima dobre batkove“. Meni je to bilo strašno za pomisliti a kamoli izgovoriti. Druga situacija koje je meni ostala urezana u sjećanje, a vjerujem i osobi kojoj sam ovo uradio se dogodila kada sam napunio sedamnaest. Doveo sam prvu djevojku kući, da se upozna sa roditeljima, otac je pravio kojekakve seksualne šale bez filtera. A onda mi je prišao i rekao da uhvatim djevojku za zadnjicu i svima pokažem da sam pravi muškarac. Valjda se uvijek zbog mog ponašanja bojao da nisam heteroseksualan. Kada sam odbio, uhvatio me za ruku toliko jako da se u sekundi stvorila modrica i rekao da ako to ne uradim da će me izbaciti iz kuće. Pred kraj večeri, kroz neku mutavu i mizoginu šalu sam to i uradio, djevojku sam udario po zadnjici pred svima, ako do tada nismo ni pomišljali na neku vrstu intimnog, seksualnog, odnosa. Ona se prestravila i vrlo brzo napustila kuću. Dan danas žalim zbog ove situacije i zbog onoga što sam uradio. No, svjestan sam da je sve ovo krivica mog oca i njegovog muškog društva koji su mi uporno govorili da je biti predator ok i jedino logično za muškarce.“

Istraživanje seksualnosti kao proces sam po sebi nije nimalo lagan, ali ga još težim čine očekivanja i pritisci roditelja. Upravo u toj svojoj izgubljenosti i želji za dokazivanjem Mirza je počinio seksualno nasilje drugoj osobi ali i samom sebi. On to nije želio, nije mu se sviđalo i nije to volio, te je time i on proživio seksualno zlostavljanje. O svemu ovome razgovarali smo i sa Amelom iz Mostara, stručnjakinjom iz oblasti razvojne psihologije, koja nam govori više o samom odgoju.

„Odgajati dijete nije lako i to svi moramo da znamo. Naše vrijednosti i uvjerenja prebacujemo na dijete koje sve to upija i sakuplja. Ono gradi svoj identitet kroz to. Ponekada šala može da bude presudni faktor u izgradnji mišljenja djeteta. Moramo više da obratimo pažnju šta pričamo i ko nas sluša dok pričamo. ‘Uredu je jer je muško; Ma pusti ih samo se igraju; Moraš biti muškarac, ti si glavni; Tvoje je da šutiš…’ – to su samo neke od poruka koje djeca dobijaju od svojih roditelja i spram kojih stvaraju sistem vrijednosti. Budimo im pravi primjer, dopustimo im da se grade onako kako oni to žele, ali sa lijepim primjerima oko njih. Budimo njegujući u situacijama kada je to doista potrebno. Nema zabrane, postoji samo izbor i to moramo da naučimo. Nije uredu da branimo djeci, dajmo im priliku da izaberu, Upoznajmo ih sa opcijama i posljedicama koje to opcije nose (pa makar one bila i neka bezazlena kaznica), pa im dopustimo da oni izaberu ono što žele. Nekada će nas primorati da ih kaznimo jer su pogrešno izabrali, ali jedino tako mogu da nauče da se zakoni moraju poštovati i da svaka odluka ima svoje pozitivne i negativne strane. Učimo djecu kako da žive, a ne kako da budu predatori!“

Zato, svaki put kada izgovorite neku fobični šalu, uradite nešto što nije uredu ili poželite biti “muškrčina“ razmislite o tome ko to gleda i ko to sluša. Riječi izgledaju bezazleno, ali one se nalaze svuda, na tepisima, na reklamama, na televizoru, na majicama i na poslijetku u nama samima. Sve ono što upijemo kao djeca ostaje sa nama do kraja života.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5