Skica prošlosti (11)
Pokro48

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Udica u hladnoj vodi

Da se vratimo na St. Ajvz. Tren Krom, kako je otac voleo da ga zove, Trik Robin, kako smo ga mi zvali, bio je redovan nedeljni put. Sa njega ste mogli videti — na jednoj strani, planinu St. Majkl, na drugoj, zaliv St. Ajvz. Kao sva kornvolska brda bio je posut blokovima granita, a u nekima su bile izlokane rupe kao one za poštu na kapiji. Drugi su bili nagomilani i iscepani. Postojala je stena Logan na Tren Kromu; na koju smo se verali; a na neravnoj, lišajem obrasloj površini napravljena je šupljina, tako su govorili, da drži krv žrtava. Stazice su do vrha vodile kroz borovnicu i  čubar. Dok  smo  se  penjali,  boli  smo  i  grebali noge; a štipavica je  bila žuta, slatkog mirisa, sočna. U Čarobnoj zemlji, kako smo zvali šumu [koja je bila opasana zidom] rasla je i iznad naših glava visoka paprat38. Sećam se hrastovih šišarki i žireva. Ona je bila veoma tamna i tiha: hodali smo po zidu, gledajući dole u visoku paprat, mirišući hrastove šišarke i žir. Svi granitni zidovi obrasli su pramenovima mahovine i sitnog cveća. U močvari Hejlstaun skakali bismo s kamena na kamen pa ušljapkali u vodu. Tu su rasle cvetna paprat i retka paprat devojačka kosa; i padali smo na kolena u smeđu močvarnu vodu. Možda svakih deset dana išli smo da jedrimo. Tobiju je bilo dozvoljeno da krmani. Imao je da drži jedro puno vetra i otac je rekao: »Pokaži im da možeš da je uvedeš, momče« i, ukočenog izraza, sedeo je tamo, pocrveneo od napora, vodeći nas oko rta. Jednom je more bilo puno bledih jegulja; raznih boja; kao lampe, samo što su pružale pipke. Peckale su kad ih dotakneš. Dali bi nam udice sa mamcem od komadića isečenih od ribe; udica u vodi izazivala je jezu u prstima; a onda bi došao trzaj; čudno uzbudljivo podrhtavanje; namotava se; kroz vodu izlazi bela riba koja se uvija; i to arbun ili lokarda. Leži i lupa repom po vodi na podu. Jednom mi je otac rekao: »Ne volim da vidim ulovljenu ribu; pa neću da idem; ali ti možeš da ideš ako hoćeš.« Mislim da je za veliko poštovanje kako je to uradio. Ni prekora, ni zabrane; samo iskaz; o kome mogu da razmislim i odlučim za sebe. Tako sam došla do odluke da ja ne volim pecanje; iako je strast koju sam imala prema pecanju — zbog jeze i trzaja — bila takva da se ne može iskazati rečima. Želja za ribarenjem je izbledela, bez gunđanja. A iz sećanja na tu svoju strast još mogu da konstruišem sportske strasti. To je jedno od onih neprocenjivih semena — jer, kako je nemoguće da čovek ima svako iskustvo, mora da se posluži semenom — kvascac onoga što bismo mogli biti. Pohranila sam zato »pecanje« sa drugim trenutačnim zapažanjima, kao što su oni brzi pogledi koje bacim u prizemlja kad šetam londonskim ulicama. Hrastove šišarke, paprat sa malenim kupicama semena na poleđini, regata, Čarls Pirs, škljocanje baštenske kapije, mravi što se roje na stepeniku, kupovina rajsnegli, jedrenje, miris hejlstaunske močvare, podele za čaj u seoskoj kući u Trivejlu, kako se menja dno mora. G. Vulstenhoum u svojoj kao saće stolici, tačkasto brestovo lišće na travnjaku, kako vrane grakću kad preleću kuću ujutru, kako se lišće eskalonije menja iz zelenog u sivo, luk na nebu kada je eksplodirao magacin baruta u Hejlu, lanac plutača; iz nekog razloga oni su mi na površini pamćenja kad mislim o St. Ajvzu: neskladan raznovrstan katalog — plutače koje obeležavaju potopljenu mrežu. I da bih tu mrežu izvukla na obalu, ostavljajući njen sadržaj nesortiran, dodajem: dve ili tri godine pre majčine smrti (1892—3—4) imali smo zloslutne nagoveštaje da treba da napustimo St. Ajvz. Udaljenost je postala smetnja. Džordž i Džerald su radili u Londonu. Trošak, stalna pretnja, pojačao je pritisak. Tobijevi školski računi. Obrazovanje ...39 A onda se, baš naspram osmatračnice, pojavila oglasna tabla. Prodavalo se zemljište. Sledećeg leta nikao je hotel usred našeg vidika. Majka se žalila, vidik je bio pokvaren. Tu je stajala velika četvrtasta zgrada, boje ovsenog kolača. A zatim, jednog oktobra, na našem travnjaku se pojavila tabla posrednika nekretninama. Iz nekog razloga bilo joj je potrebno bojenje. Dozvolili su mi da popunim neka slova iz lonca s bojom. Nikakvi stanari nisu došli. Opasnost je bila izbegnuta. A onda je majka umrla. I možda mesec kasnije, Džerald je otišao do St. Ajvza; neki ljudi po imenu Mili Dau želeli su da uzmu kuću. Naš zakup je prodat njima; i St. Ajvz je zauvek nestao.

Oživljavam dakle, danas (12. oktobar 1940: mlečan40 jesenji dan; London je tučen noćas) iz ovih brzih beleški, samo jednu stvarnu Tobijevu sliku; kako nas na kormilu vozi oko rta ne dopuštajući jedru da leprša. Oživljavam sliku školarca kome je kaputić bio dosta tesan; kome su ruke bile preduge za rukave; čije su oči postajale plavlje kad je bio tako u svom duhu; lice bi mu malo pocrvenelo. On je znatno ranije nego većina dečaka osetio odgovornost koju mu je navalio očev ponos na njega, teret, slavu što je muškarac. Zašto zabašurujem taj zadatak, ne tako težak profesionalki kao što sam ja, da oduvam tog dečaka iz čamca u moju spavaću i dnevnu sobu u Hajd Park Gejtu? Zato jer želim da mislim o St. Ajvzu; zato jer sam izostavila mnogo njegovih slika odande. Zato što oko njega uvek kao rosa koja se skuplja na grubom kaputu u jesen, visi priroda; leptiri, ptice; blato; konji; i konačno, zato što ne želim ponovo da idem u svoju sobu u Hajd Park Gejtu. Skraćujem za godine 1897—1904 — sedam nesrećnih godina. Toliki životi su bili bez našeg tereta. Zašto su naši životi tako mučeni i izjedani dvema nepotrebnim, glupim pogreškama — udarac nasumičnog bezobzirnog mlata koji je besmisleno i okrutno ubio dvoje ljudi koji bi, normalno i prirodno, učinili ove godine možda ne srećnim, ali normalnim i prirodnim. Majčina smrt: Stelina smrt. Ne mislim na njih. Mislim na glupu štetu koju je njihova smrt izazvala. Zato ne želim da dovedem Tobija iz čamca u moju sobu.

Bez njihove smrti, da se vratim na raniji tok misli, on ne bi bio tako nemo, a ipak iskreno vezan za nas. Ako ima ikakve koristi (sumnjam) u tom sakaćenju prirodnih osećanja, onda je što ono senzibilizuje — da čovek bude svestan nesigurnosti života; sećanje na ono što je prošlo; osećanje, tu i tamo, kao što sam ja osećala prema ocu kad ništa nije zahtevao, čudnog, nespretnog drugarstva — ako je dobro sa petnaest ili šesnaest godina biti toga svestan; osećati po mušicama i grčenjima onu vrstu dubokog osećanja, nedetinjeg osećanja — da je, da je, da je —. Ali je li to bilo dobro? Zar ne bi bilo bolje (ako ima ikakvog smisla upotrebljavati dobro i bolje kad nije moguć nikakav presuditelj) da nastavim da osećam u St. Ajvzu gužvu i zbrku stvari, da nastavim da istražujem i privatno ulazim u avanture, dok je za sve to vreme porodica kao celina nastavila svoj čvrsti, besciljni napredak, iz godine u godinu? Biti tako okružen, možda to čoveku daje bolji uvid, veću raznovrsnost. Ali da u petnaestoj ta zaštita nestane, da ispadneš iz porodičnog zaklona, da vidiš pukotine i duboke rane u tom tkivu i da te one ozlede, da vidiš iza njih — da li je to bilo dobro? Da li je iz toga čovek stekao iskustvo koje čak i ako je bolno, ipak znači da ga bogovi (kako sam imala običaj da to izrazim) uzimaju ozbiljno; a dajući mu posao koji ne bi vredelo poveriti, recimo, Meg i Imodžen But, recimo Idi i Silviji Milmen? Ja sam imala vizuelan način da to kažem. Videla bih (posle Tobijeve smrti) dva velika žrvnja (dok sam šetala oko Gordon skvera) i sebe među njima. Simbolizovala bih borbu između mene i »njih« — nekih nevidljivih divova. Razumom ili maštom došla bih do toga da, iako je život tako napravljen da se propinje i rita, bio je u svakom slučaju stvaran. Niko ne bi mogao da kaže da mi je podvaljen besmislen komadić te dragocene materije. Tako sam počela da mislim o životu kao o nečemu krajnje stvarnom. A to je, naravno, pojačalo moje osećanje sopstvene važnosti. Ne u vezi sa ljudskim bićima: u vezi sa silom koja me je dovoljno poštovala da me navede da osećam šta je realno41.

Zato mi izgleda da je naš odnos (moj i Tobijev) bio ozbiljniji nego što bi bio bez ovih smrti. Neizgovorena misao — nešto nalik na ono što sam vizualizovala — postojala je, u njemu, u meni; kada je došao u moju sobu pozadi u Hajd Park Gejtu. To je bilo izvan naših rasprava. Mi smo svakako prirodno privlačili jedno drugo. Osim njegovih bratskih osećanja, imao je, mislim, zabavno, iznenađeno, upitno držanje prema meni. Ja sam bila godinu i po mlađa od njega. Bila sam devojka. A zatekao me je kako čitam grčki, pišem esej — prvi, jedini esej koji sam pokazala ocu, o elizabetanskim putnicima — kad je on pisao esej za nagradu u Triniti. Stvorenjce bez ljuske, mislim da je mislio o meni; tako odeljeno, u sobi u Hajd Park Gejtu, u poređenju sa njim; veoma jednostavna, žudna primateljka njegovih školskih priča; bez ikakvog sopstvenog iskustva da nadmašim njegova; ali, svejedno, ne pasivna; naprotiv, pre uzavrela, radoznala, neumorna, koja stalno po svome protivreči, po svaku cenu ispituje. Odlazili smo svako na svoju stranu posle tih ranih bazanja stepenicama gore-dole; da čitamo za sebe. On je sažvakao Šekspira, kako-tako, sam. Snabdeo se time, na svoj glomazan, trapav način i naše prve rasprave — o knjigama, naime — bile su vruće; jer on bi istupio sa svojom zamašnom tvrdnjom da je u Šekspiru sve: nekako sam osetila da je sve prigrabio; na šta sam besnela. Obrušio se na mene. Kako sam mogla tome da se suprotstavim? Dosta slabo, pretpostavljam; ali to je ipak bilo moje iskreno osećanje. Komad je bio antipatičan. Kako su počinjali? Nekim dosadnim govorom; sto milja od bilo čega što je mene interesovalo. Otvorila sam [Bogojavljensku noć] da to dokažem; otvorila sam kod: »Ako je muzika hrana ljubavi, svirajte dalje ...« Bila sam taj put poražena. To je, morala sam da priznam, dobar početak. I sećam se njegovog ponosa, jer je to ličilo na njegov ponos na prijatelja, na to kako je Šekspir smaknuo Falstafa bez znaka samilosti. To veliko, nepristrasno čišćenje očaravalo ga je kod Šekspira. Mislim na nepristrasnost drveta koje gubi lišće; i tako dalje. S druge strane, kad se Dezdemona opet budi, mislio je da je Šekspir bio možda ‘sentimentalan’. To su jedine posebne kritike kojih se sećam — jer on nije bio, kao ja, razbijač samih reči i rečenica — nije beležio — on je bio mnogo nemarniji i nedoteraniji i spremniji i obuhvatniji. I tako sam osetila da je Šekspir njegov drugi svet u kome je dobio meru za ovaj svakodnevni svet; iz koga je uzeo stavove; u kome je slobodno preuzeo od Šekspira držanje prema stvarima koje su se događale. Pitam se da li sam u pravu kad mislim da je [Šekspir] prodro u njegov um tako da je napola mislio o Falstafu i Halu i Kordeliji i ostalima — u pušačkom kupeu treće klase u podzemnoj železnici kad bi se sporečkali pijanci među sobom, a Tobi sa lulom u zubima sedeo u uglu i to posmatrao preko ivice novina, nepokretan, sa izgledom koji se usadio u moje sećanje; izgled čoveka spremnog, spokojnog, koji zna svoje mesto, koji uživa u svom nasleđu i svojoj ulozi u životu, svestan svoje kompetentnosti, mirišući bitku; već, unapred, zakonodavac; ponosan što je muškarac koji igra ulogu među ulogama Šekspirovih muškaraca. Da je postavljen, igrao bi svoju ulogu sasvim kraljevski. Reči koje je za njega upotrebio Volter Lemb vrlo dobro su odgovarale42. Tako smo se raspravljali. Ali kako smo mi uzdržani bili! Danas braća i sestre govore sasvim slobodno o — oh, o svemu. Mi nikad nismo govorili čak ni o sebi, koliko se ja sećam. Ne mogu da se prisetim nijednog poveravanja; nikakve pohvale; nikakvih poljubaca; nikakve emotivne scene. Što se pola tiče, prešao je iz dečaštva u mladićstvo, iz mladićstva u muževnost pred našim očima, ne rekavši ni jednu jedinu stvar koja je mogla da nam pokaže, usmeno, šta on oseća. Da li su se drugi dečaci zaljubljivali u njega? On u njih nije, sasvim sigurno. Od Klajva sam kasnije saznala da je Litonova sodomija za njega bila šala: jedna od »onih Strečovih« voljenih apsurdnih, ekscentričnosti. Ipak iza tog ćutanja — možda se držalo da je ono hladno i slatko, možda mu je pridavana dubina, ozbiljnost, emocionalni kvalitet koji govor razbija — nastanila se, kako sam osetila, velika osetljivost, velika senzibilnost; veliki ponos i ljubav; i sva verovanja i želje koji bi ga, da ih je poprimio u držanju, napravili privatno ljubavnikom, mužem, ocem; a javno zasigurno sudijom: g. sudija Stiven on bi danas bio; sa nekoliko knjiga koje mu služe na čast, pretpostavljam: neke iz prava; jedna ili dve o pticama; a kao sporedni put bilo bi nešto o slikama; možda bi Hogart Pres objavio istoriju ptica sa ilustracijama; neke eseje o književnosti; i istoriji; o državnim stvarima; neke napade na zloupotrebe; a do tada on bi bio figura veoma nalik na, tipičnog Engleza? Ne, ne to, jer on je bio melanholičan; originalan; nije bio u stanju da obične ambicije uzme za ozbiljno. Pretpostavljam da bi bio više figura nego uspešan čovek.

Naravno, nailazi pogrebno zvono ovih reči; i dira moje sećanje na vreme kad on nije imao pojma da će se naš odnos završiti kad njemu bude dvadeset šest, a meni dvadeset četiri. Ovo je jedno od krivotvotenja od kojih ne možeš da se sačuvaš; možeš samo da ih zapaziš. U ono vreme kad se prepirao sa mnom u mojoj sobi u Hajd Park Gejtu, nikad ga nisam videla tako kao što ga sada vidim, sa svim onim što je obećavao, a s čim je svršeno. Mislila sam, kad bih mislila, prosto o jednom trenutku: to je bio trenutak u kome smo oboje izranjali iz detinjstva; i svakog dana, pri svakom njegovom dolasku iz Kliftona ili iz Kembridža, izronilo je više mene, više sebe. To su bili dani otkrića. Naša su otkrića bila vrlo uzbudljiva. Sećam se kako sam otkrila, jednog oktobarskog dana, prvi put, njegovu lepotu. Nosio je planinarsko odelo prvi put. Tog leta sam otkrila da puši lulu. Otkrila sam Bela, Strejča’ i Sidni-Ternera43. Ali idem daleko ispred sebe u Hajd Park Gejtu. Vratiću se na godinu kada je umrla Stela — 1897.

38)  Ovo je redak primer u rukopisu da je rečenica nepotpuna.

39)  »/I tako se, jednog oktobra, pojavila tabla sa Izdaje se/«, što sledi u rukopisu (str. 25), izostavljeno je jer je ta misao proširena u sledećoj rečenici. Zagrade je stavila VW.

40)  Nesigurno čitanje.

41)  Beleška na margini u rukopisu: »da me zapeče: vrti; tlo između žrvnjeva«.

42)  Rukopis ostavlja prazno mesto za naslov. Iz završnog Fortinbrasovog govora u Hamletu: »Neka četiri kapetana iznesu Hamleta na scenu, / jer da je na nju postavljen, on je bio takav da bi se dokazao kao pravi kralj.«

43)  Klejv Bel, Liton Strejči i Sidni-Terner, Tobijevi prijatelji iz Triniti koledža koji će činiti deo jezgra Blumsberija.

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5