Ugly (nismo suparnice)

Ne samo ja, svi stojimo i čekamo na pješačkom prijelazu. Užareni automobili mile kao kapljice znoja po omekšaloj kori ceste. Podnevno sunce ništa ne zasjenjuje, sve je u žarištu.

Iza leđa čujem, I liked Triple Bridge and those statues on Butchers’ Bridge.

Drugi glas se pridruži, Yeah, they’re monumental. But the girls here are really ugly.

S curom, koja stoji pored, značajno se pogledam. Nijedna se ne okrene iza, kako bi pogledala turista.

Još bi se više zbunili, kada bi se njih dvojica nasmijala položaju, u koji su nas stavili. Nailazi autobus, očnice zaškripe, i stane kao mišić u grču. Putnici zure u nas i čini se da su čuli primjedbu pa se naslađuju nad našom neugodnošću.

Odmjeravamo si lica, tijela, nismo suparnice, ogledamo se. Ne možemo si reći, dobro izgledaš. Njeno je lice otežano masnom šminkom, dok ja na svom nosim bubuljice, ispucanu kapilaru i stršeće dlake nad usnama. Pomislim, kako bih se neugodno osjećala u njenim krpicama, kojima oponaša oguljenu kožu gotovo izumrlog afričkog predatora. Možda i njoj pada na um isto, u mojoj trenirci doma ne bi izlazila ni iznijeti smeće. Ne možemo pronaći pravih izraza lica, niti izraziti jedna drugu. A taj slučajni događaj nas povezuje. Autobus odlazi, limeno tkivo zacvili i ispusti vrući ispuh. Nešto moram učiniti, namignem joj i ona se osmjehne. Nemamo ništa zajedničkoga, samo taj poznati grad, u kojem živimo s drugim ugly domaćim curama. Nije bitno, koliko se koja od nas trudi ili joj je svejedno, ne možemo se natjecati s ljubljanskim spomenicima.

Ona kaže, nadam se da će ih netko okrasti. Na semaforu se upali zeleno svjetlo.

Preveo: Romeo Mihaljević

*Prenosimo s prijateljskog portala lgbti.ba