Ugostiteljsko roblje

Kad je situacija teška, onda nema pišit ću kakit ću. Kad je situacija teška, kad nemaš izbora, kad si očajan, bez perspektive, bez posla, bez plaće i bez svega što bi trebalo biti ono što se zove tvojim temeljnim ljudskim pravom, ukratko, kad si Hrvat, onda odlučiš zgrabiti tu telefonsku slušalicu oko koje već pola sata šećeš k'o mačka oko vruće kaše, i nazvati. Ruka ti malo podrhtava, svjestan si da to radiš samo zato što će, ne nazoveš li taj broj, svi oni koji su pragmatični, savjesni i vrijedni, reći "Traži posao, a boga moli da ga ne nađe". E pa, sad ću vam svima pokazati. Sad ćete vidjeti da sam sposobna stisnuti zube. I progutati ih, ako treba.

- Dobar dan, zovem u vezi posla.
- E?
- Prijatelj mi je javio da vam treba radnica u kuhinji za ovu sezonu, pa...
- Treba, treba, da.
- Pa eto, ovaj, ja se javljam...
- Ha. A imate li kakvog iskustva na istim ili sličnim radnim zadacima?
- Mislite, u kuhinji?
- Pa da.
- Imam, imam.
- Slušajte, a ništa, dođite, pa ćemo vidit.
- Ovaj, super, ali, ako bi mogli nešto... Mislim, zanimaju me uvjeti i to...

Ruka u kojoj držim slušalicu znoji se. Bogami, ovih dvadesetak godina imanja Hrvatske me dobro ustrojilo. Evo, neugodno mi je što se raspitujem o uvjetima. Ovo će mu sigurno zvučati razmaženo. Nije ti ovo komunizam, pa da pitaš za uvjete.

- A slušajte, uvjeti, uvjeti... Šta vas zanima?
Sad mi se znoji i ona ruka u kojoj ne držim slušalicu.
- Pa, ovaj, radno vrijeme, plaća, i to...
- Aaaaaa...
Glas mu zvuči iznenađeno
- Mislim - panično pokušavam popraviti dojam - Ja sam vam ozbiljna i odgovorna i...

Ozbiljna i odgovorna my ass. Da si ozbiljna i odgovorna ne bi čovjeka opterećivala glupim pitanjima. Znoje mi se ruke, noge i mozak.

- Pa slušajte, 'vako: radite ono osam sati, a nekad i više, mislim, to vam je ugostiteljstvo, jelte, nadam se da ne mislite cjepidlačit, ako vam je radno vrijeme do recimo deset navečer a baš tad dođe grupa gostiju, pa nećete valjda otić, znate kako je u ugostiteljstvu, radi se dok ima gostiju.
- Da, da, pa NARAVNO - brzam da pokažem potpunu spremnost na rad bez radnog vremena. Ugostiteljstvo je to. - A, ovaj, što bi točno bili moji radni zadaci?
- Pa u kužini, ono, pomažete glavnom kuharu, malo kuhate, malo perete suđe, malo čistite restoran, svašta pomalo, po potrebi, znate kako je u ugostiteljstvu...
- Znam, znam - odgovaram spremno.
- Eto - kaže.
K vragu, nije ništa rekao o plaći. Čvrsto stišćem slušalicu u ruci, zglobovi su mi pobijelili. Duboko udahnem.
- A, ovaj... plaća?
- Plaća?
Uh. Sad sam sve zajebala. Pa, ugostiteljstvo je to. Tu se radi, i ne pita se za plaću, to svi znaju. Ali u meni još žive i odolijevaju napretku i novom dobu ostaci onih vremena kad bi ti za plaću rekli i da ih ne pitaš. Žilavo je to u meni, te stare, loše navike. Blago se mlađim generacijama koje nemaju ovakva neugodna sjećanja.
- Da.
- A slušajte, prvi mjesec bih vam dao tri ipo tisuće.
- TRI IPO TISUĆE? - prokletstvo, ovaj šokirani ton izletio je iz mene prije nego što sam ga uspjela zaustaviti. Kako kaže ona stara narodna, možeš se ti odreći svojih radničkih prava, ali radnička prava neće se odreći tebe.
- Je, je. Znate, imam vam ja loša iskustva - dođe mi radnik, evo recimo prošle godine neka cura iz Slavonije - radila mjesec dana pa otišla. A ja joj dao četiri tisuće! Četiri tisuće, gospođo! Em sam je zaposlio, em je bila na moru, recite iskreno, kad bi ona iz te svoje slavonske pripizdine vidila more da nije ugostiteljstva, ha? I šta se dogodilo? Kako mi je vratila? Otišla nakon mjesec dana! Kao, nisu joj odgovarali uvjeti, zamislite to?
- Strašno - kažem glasom punim sućuti.

Cura iz Slavonije je, za razliku od mene, imala muda. Ja ih više nemam, jer svaki put kad sam ih imala, rečeno mi je da tražim-posao-a-molim-boga-da-ga-ne-nađem. Oprosti mi curo iz Slavonije, trebala bih te osvetiti, ali ne mogu. Imam neke ovrhe, kužiš. Oprosti.

- Strašno, da! To vam je ono, učini dobro, izij govno, moja gospođo... E, a onda, ako ostanete, onda ću vam dati četiri tisuće. Ne mogu dozvoliti da me se iskorištava, zar ne?
- Ne, ne, nikako - riječi mi kroz grlo zapinju i odbijaju izaći ali volja čuda čini. I ovrhe, isto.
- Eto. Sad sve znate, pa...
- Ovaj, a ima li neki slobodan dan? - majko moja, znatiželja je ubila sezonskog radnika.
- Slobodan dan? Haha, pa ovo vam je ugostiteljstvo, gospođo. U-go-sti-telj-stvo! Nema slobodnih dana, radi se svaki dan od petog do kraja devetog mjeseca, gdje vi živite?

Gdje živim. Da, gdje ja živim? Na zavodu za zapošljavanje, uglavnom. U biti, ne živim, nego preživljavam. U suprotnom, ne bi s tobom ni razgovarala, bilmezu. Ovo mu neću reći, naravno.

- Oprostite, samo još jedno pitanje - Isuse, odakle li mi nadiru sva ova pitanja. Valjda iz nekih mračnih vremena.
- E?
- Ovaj, ipak ste vi na otoku, znači, moram otići od kuće, pa, mislim, pretpostavljam da je osiguran nekakav smještaj?
- E sad... Da, ja ću vam osigurati smještaj...
Uhh. Olakšanje. Ajd, bar nešto od onoga što sam mislila da se podrazumijeva, zaista se podrazumijeva.
- ... ja vam naime imam mamu, a ona ima kuću i apartmane. Dat ćemo vam sobu u toj kući, s tim da vi onda trebate mami čistiti apartmane, tako da kompenzirate smještaj.
- Molim?
- Kažem, pomoć ćete oko apartmana, i tako kompenzirat smještaj.
U glavi čujem otkucaje srca. Pokušavam pojmiti ono što sam upravo čula.
- Halo? - moj nesuđeni poslodavac se valjda čudi što već nisam na trajektu, euforična.
Meni u glavi i dalje tutnji. Radit ću u kuhinji najmanje deset, a sigurno i više sati dnevno, cijelu sezonu, bez ijednog slobodnog dana, bit ću kuharica, peračica i čistačica a onda ću, da bi nakon posla imala krevet na koji ću se srušiti, još i čistiti apartmane? Za četiri tisuće kuna? A kad bi trebala čistiti te apartmane? U ponoć, kad se vratim iz restorana iz popodnevne smjene? Možda da usput još malo skoknem i do njihovog maslinika, podrežem masline, okopam malo? Da im nalijem i koju teracu? Jebi ga, ugostiteljstvo je to.
Spuštam slušalicu, potresena. Mislim na curu iz Slavonije. Mislim na svoje ovrhe.
Mislim na ministre, premijera i predsjednika i kako će na dnevnicima ići vijesti o smanjenju broja nezaposlenih ove sezone.
Malo mi se povraća. Ne zbog mene, i svih ostalih koji ovu sezonu neće raditi.
Nego zbog onih koji hoće.