Putopis iz Argentine
Aires 01 B

Avenida 9 de julio: Buenos Aires, Argentina

Photo: wikipedia.org

Ugriz Buenos Airesa

Bista Horhea Lusia Borhesa u kafeu TortoniULICE

Ulicama kvarta Boedo više ne vozi tramvaj 'sedmica', mada, gotovo istom rutom, sada prolazi autobus pod istim brojem. Svakog dana, od 1937. do 1946. tim je tramvajem na posao u gradsku biblioteku, išao Jorge Luis Borges, čuvar planetarne biblioteke i mag zrcala, bodeža i labirinta, krotitelj literarnih tigrova, najčuveniji pisac kojeg su dali Argentina i Buenos Aires. Knjižnica je još tu, u zgradi zelenog pročelja, i pored lokalne fruterie u kojoj domaćice iz kvarta kupuju jabuke, grožđe i banane, nesvjesne da su na smo par desetina metara od ulaska u piljaru, u slijedećem ulazu, nastala zbirka pripovjedaka “Izmišljaji” i u njoj priča “Babilonska knjižnica”, razdjelnice suvremene književnosti. U ulici Serrano, gdje je pisac odrastao i koja sada nosi ime po njemu - Calle Borges, u starom Palermu, nastale su poluosvijetljene milonge, mesarne , što “crvene ulicu kao uvrijeda” i barovi, skoro kao oni na divljem zapadu, u kojima se igrao truco, igra kartama, nekad davno donesena iz Valencije, gdje bi svako malo sjevnuo čelik bodeža. Palermo je sada “in”, popularan kvart sa skupim restoranima i trendovskim knjižarama, engleskim čajdžinicama i talijanskim slastičarnama; “Ralph Lauren”, “Gucci”, “Dolce & Gabbana” blješte sa fasada. Tu su i ulice oko trga Constitucion, “nevidljive od običnosti” gdje je Borges vidio “točku svijeta u kojoj se susreću sve ostale točke” i završavaju u njegovom “Alephu”.

Stari tramvaji više ne voze (zamišljam da su bili žuti, s drvenim sjedalima, kao u New Orleansu); ulaz u gradsku biblioteku čuva piljara; u zgradi gdje je nekad bilo Udruženje pisaca, u San Telmu, sada je restoran. Iz starog Palerma su se odselili mesari, policajci i krčmari, a doselili se arhitekti, bankari i šefovi protokola u ministarstvima.

TORTONI

Mitske kavane postojale su decenijama u Europi, a onda su prešle oceane i iz Vijene, Pariza i Madrida došle i u Novi Svijet. Donijeli su ih urbani vagabundi, po duhu slični onima koji su tražili bogatstvo u Minas Geraisu ili u Tierri del Fuego, presretali engleske lađe u Sargaskom moru i kopali smaragde u Andima.

Institucija u kojoj se odvijao intelektualni i umjetnički život Buenos Airesa: Cafe Tortoni

Cafe Tortoni” jedno je od takvih mjesta. Star nekih stotinu i pedest godina, podignut i održavan u francuskom stilu, u Calle de Mayo ('Kaže de Mažo, kako mazno vele na lunfardu) brzo je postao institucija u kojoj se odvijao intelektualni i umjetnički život Buenos Airesa. Carlos Gardel je tu navraćao i pjevao, a dane su u Tortonija provodili Borges, Victoria Ocampo, Adolfo Bioy, Lorca, taj “profesionalni Andalužanin”, Xul Solar. Za jednim stolom, u kutu kavane, su i njihove figure u prirodnoj veličini, ali to djeluje malo nekrofilno i sablasno (sumnjam da bi se oni složili sa ovom postavkom) . Sve ostalo je za čistu peticu. Zapravo, za desetku.

U “Tortonija” (“u Tortonija”, “u Belvija”, ne može se reći drugačije) bila je i brijačnica, kao i ulaz u apoteku. To su bila ona lijepa vremena kad su gospoda pisci, te ostali umjetnici, znali danima sjediti u kavani, raspravljati o formalizmu ili ekspresionizmu, a njihove su gospođe, ili ljubavnice, a ponekad obje, već ovisno o situaciji, od kuće slale čiste preobuke i druge potrepštine. Jedan takav, koji je kampirao u kavanama, samo na drugom kraju svijeta, veliki Jean Sibelius, svojoj je dragoj, koja ga je, nakon što je vec četvrti dan i petu noć ostao u kavani, diskretno po glasniku, pitala kada će se, eto, izvoljeti vratiti kući, po istom glasniku odvratio: “Gospođo, moj posao je muzika i sve u vezi s njom. Moj posao nije da odgovaram na Vaša pitanja”. Borges, fini gospodin i mamin sin, to zasigurno nikad ne bi rekao, no vjerujem da je Carlos Gardel imao replika sličnih Sibeliusovim. Kako bi se tek Sibelius uklopio u drustvo u Tortonija.

Carlos Gardel: Mural u Buenos AiresuNe smetaju ni turisti u “Tortonija”, jer svi smo mi pomalo turisti, i u vlastitim gradovima, i nitko više uglavnom nije niotkud. No soy de aquí ni soy se allá, nisam ni odavdje ni otamo, rekao je jedan drugi argentinski pjesnik, Fecundo Cabral. Najbolji predstavnici Porteñosa, ukorijenjenih domaćina, koji se uglavnom nigdje ne miču, u “Tortonija”, a i diljem Buenos Airesa, su konobari (lažu svi koji to govore za taksiste). Od one su profesionalne kaste koja postoji i u Parizu, Beču ili Santiagu, gdje se naizgledna nezainteresiranost i blaziranost miješaju s profesionalnom lakoćom i ekspertizom. “Kako uđeš, odmah znam gdje ćeš sjest i što ćeš naručiti”, kao da govori pogled svakog takvog konobara. “Znam to i prije nego ti znaš, i šta ćeš mi?” Konobari u “Tortonija” izgledaju neprikosnoveni kao kapetani duge plovidbe. I ponašaju se tako: tihi autoritet i smirena kontrola. Ni tu, a ni bilo gdje drugo u Buenos Airesu, nisam popio prosječan espresso, cappuccino ili bilo što drugo (a ni treće, četvrto...) U “Tortonija” sam svraćao svaki dan, i više puta ponekad, i prakticirao ono što talijani zovu dolce far niente: sjedio , pijuckao, gledao okolo, čitao Clarin, otpozadi, kako se čitaju sve normalne novine: prvo crna i gradska kronika, potom sport, pa kultura i na kraju - politika.

Turisti mi uopće nisu smetali, mada su malo išli na živce neprestanim fotografiranjem: “Stani ovako, stani onako... E hajde, sad jednu s Borgesom, dobro, sad ćemo nas dvoje s Gardelom... Možete li, molim vas, vi napraviti jednu sliku, tu ćete okinuti, evo ovdje... hvala, molim... Odakle ste? Iz Brazila, Porto Alegre, a Vi? Ja sam ni odavdje ni otamo, ali, eto, kampiram ovdje već par dana, obično između Bioya i Victorie Ocampo...” Najdraži su mi Nijemci. Uvijek pronađu najbolje kutove za fotografiju.

RICHMOND

Poslije sam tražio Borgesa i njegove točke i u “Confiteriji Richmond” u ulici Florida (to mu je bilo na kojih sto, sto i pedeset metara od kuće, u ulici Maipu). Najčešće bi tu sjedio s Macedoniom Fernandezom, ali ga te večeri nije bilo, što i nije čudno jer je umro, u Ženevi, prije nekih dvadeset i pet godina. U “Richmonda” sam bio kasno, gotovo je bio prazan i to je izgledalo vrlo poetski: Mir pustinje usred megapolisa, ona i ja i stotine kožnih stolica, složenih, u iščekivanju sutrašnjeg dana. Kao deve na onoj čuvenoj pijaci u Marakesu koju je opisao Elias Canetti. Osjećao se dah pustinje i neizvjesnost, kao kad se sprema pješčana oluja. Konobar, s fizionomijom crnogorskog vojskovođe, odmah je znao da ću pivo i bez riječi ga je stavio pred mene. “Señora ce malo”, rekao sam. “Znam”, pogledao me je konobar ali nije rekao ništa. Sjedili smo u tišini i neizvjesnoti, dok je Argentina igrala odlučujuću utakmicu, tamo, preko rijeke, u Montevideu.

Još jedno mitsko mesto: Restoran Richmond

Trideset godina nismo dobili Urugvaj u Montevideu (od malih nogu navijam za Argentinu i imam pravo reci “mi” kad je u pitanju argentinski nogomet). U “Richmonda” je još 1952. godina i nema tevea. Samo radio. Kad smo, šest minuta pred kraj, zabili gol i jedva se nekako plasirali na Svjetsko prvenstvo, pogledao sam konobara. “Znao sam”, rekao je moj pogled. “I ja”, odgovorio je njegov. Pretvarao se da nonšalantno briše čaše i nasipa kikiriki u zdjelice . Račun je iznosio dvadeset i dva pesosa. Ostavio sam trideset. Nije šala dobiti Urugvaj u Montevideu! Vani su se već čule sirene, pištaljke, trube, zvona, bubnjevi i povici. “Je li to neka vazna utakmica?”, pitala je ona kad smo izašli na Calle Florida. “Onako”, rekoh, “Svakih tridesetak-četrdesetak godina se odigra jedna ovakva.”

MORDIDA DE BUENOS AIRES

Ugriz Buenos Airesa. Osjeća se, osjeća. Kao ljubavna modrica na vratu. Jasnije su mi sada čežnje Borgesa i ostalih Porteñosa za ovim gradom, čak i kad su živjeli u njemu. Mjesto neprestanih vibracija, energija New Yorka i dubina Pariza. Proporcije su planetarne, intima kućna. Prostora ne manjka - Pariz, Madrid, Rim i Barcelona su u Buenos Airesu. Pampa, taj “horizontalni vertigo”, počinje već na jugu Brazila, guta cijeli Urugvaj, prelazi La Platu i ide ka jugu, ka Patagoniji i Tierri del Fuego. Najveći otok u oceanu pampasa je Buenos Aires. Emocije, kao u operi. Sve malo prenaglašeno, ali rečeno onim razvučenim i maznim rioplatenseanskim naglaskom gubi patetiku. Taj španjolski zvuči kao talijanski, zapravo.

Ugriz Buenos Airesa osjeća se kao ljubavna modrica na vratu

U njemu se gube strogi konsonantni španjolski završeci i jasno se probija muzika Italije. Lunfardo se zove taj jezik Buenos Airesa i La Plate i ima preko tri tisuće vlastitih riječi i idioma, kojih nema u ostalim inačicama španjolskog jezika. “Manyar” je jesti, “laburar” je raditi, “birra” je pivo. Španjolski “comer”, “trabajar” i “cerveca” su se povukli u ranom dvadesetom stoljeću pred najezdom “lombarda”, “lumfarda”, koji su obogatili i omekšali jezik Kastilje i iz prefektura i palača ga izveli na ulice. Samo se čekala muzika, pokret i dodir pa da taj jezik počne živjeti puni život. Tango, reklo bi se. Tango, nekad “raskalašna vragolija”, danas “način koračanja”, rekao bi Borges, 1931, u “Povijesti tanga”.

Buenos Aires: San Telmo

San Telmo i La Boca, nekad ulice od crnih granitnih kocki, bordeli, milonge, mrežaste čarape, mornarsko modro, kapelini, noževi i crvena boja želje. Ili kvart Palermo, u koji su svraćali gaučosi i vagabundi sa sjevera, iz argentinske Mesopotamije i Urugvaja. Kad je Borges bio dijete već su bili prestali dolaziti, ali je on u svojim pričama pomjerio vrijeme i učinio da ponovo dođu. Svi su još živi, mada umiru svake večeri. Lunfardo je, kao i mrežaste čarape, vino, noževi i bordeli, s one strane ispravnosti: gusta crvena boja malbeca, škakljanje u trbuhu, golubije pero po resici uha, iznenadni stisak mišice i poljubac u oko, ukradeni novčanik, izvaljene kocke na sredini ceste. Ugriz Buenos Airesa, ugriz lunfarda, ugriz tanga. Slatki bol i morfijska omamljenost.

Jezik se mijenjao kroz decenije, pa je lunfardo dobio i mlađeg brata koji se zove “vesre”, naopaki jezik, od “al reves” (izvrnuto, naopako). Jezik koji se govori unatraške, permutacijom slogova, kao šatrovački. Pizza je “zapi”, cafe je “feca”, mujer je “jermu”. I tako bi moglo do zore ili do sumraka, oni se u Buenos Airesu prepliću. Granice jave i sna, rada i odmora , crnog i crvenog, tu su pomaknute do točke u kojoj se sve meša i spaja i koju samo retki i ponekad mogu vidjeti

Planet je Buenos Aires. Oceani su njegove priče, njegovi su jezici moćne rijeke. Umočio sam ruke u plićak i zagrabio malo vode. Kako li je na pučini?

Oceni 5