Film "Butterfly Vision" (2022)
Vizija leptira 2

Photo: Promo

Ukrajina slomljenih krila

FILM: Bachennya metelyka/Butterfly Vision; drama; Ukrajina, 2022. 

REŽIJA: Maksim Nakonečni 

ULOGE: Rita Burkovska, Liubomyr Valivots 

OCJENA: ****

“Rat nije gotov” snažno odjekne rečenica u ukrajinskom filmu “Vizija leptira” (“Bachennya metelyka”/”Butterfly Vision”). Gledanje “Vizije leptira” na hrvatskoj premijeri u Puli bilo je prilično neobično iskustvo zbog teme i tajminga. Zasigurno kao i dva mjeseca ranije u Cannesu, gdje je ova (post)ratna drama, snimljena i u hrvatskoj koprodukciji, imala svjetsku premijeru u programu “Izvjestan pogled” ili “Un Certain Regard”.

Jer, rat (u Ukrajini) još uvijek nije gotov. Počeo je 24. veljače invazijom Rusije na Ukrajinu i ne nazire mu se skori kraj evo već gotovo pola godine kasnije. “Butterfly Vision” nije film o ovom aktualnom ratu, što je naglasio mladi ukrajinski redatelj-debitant Maksim Nakonečni u govoru prije hrvatske premijere (teško da bi itko uspio snimiti cjelovečernjak u samo dva mjeseca i pripremiti ga za Cannes), ali kao da jest.

Na prošlogodišnjem Cannesu (i Puli) “Vizija leptira” ne bi imala jednaku težinu kao danas. Iako se to ponekad zaboravlja, sukobi Rusije i Ukrajine (u regiji Donbas) traju od 2014. i o tome je snimljeno nekoliko filmova, među ostalim i “Donbass” Sergeja Loznice, premijerno prikazan 2018. na Splitskom festivalu.

No, sukobi su ove godine poprimili blago rečeno eklatantne razmjere. Zato “Butterfly Vision”, dramatizacija sukoba koji su počeli 2014., ispada vizionarski kad čujete prvu rečenicu teksta i ima eho u sadašnjosti, tj. iznimno podešen tajming kao tematski možda i najrelevantniji film godine. U trenutku kad se film premijerno zavrtio u Puli, ali i dok vi čitate ovaj tekst, moguće da neka žena u Ukrajini proživljava ono što je u “Viziji leptira” proživjela heroina Lilia (Rita Burkovska) s nadimkom Butterfly.

Lilia je ukrajinska stručnjakinja za zračno izviđanje i kontrolu dronova čije je zujanje lajtmotiv filma, a i kamera povremeno preuzima dronovsku perspektivu. Ona je upravo puštena iz neprijateljskog zatočeništva nakon nekoliko mjeseci, zajedno s još nekim zarobljenicima. Ukrajinci čekaju na njihov povratak iz zarobljeništva i povikuju danas aktualne povike “Slava Ukrajini, slava njezinim herojima”.

Kad se povici utišaju, Nakonečni prikazuje tamnu stranu slave i herojstva. Primjerice, Lilia kao veteranka ima pravo na besplatnu vožnju autobusom, ali vozač gunđa da joj ne može dati gratis kartu jer je već izdao dvije, a i većina putnika se slaže s time, osim jedne žene koja izlazi iz busa zajedno sa njom.

No, to je ništa u usporedbi s otkrićem da su Liliu u zatočeništvu mučili i silovali, što teško pada njezinom mužu i kolegi iz vojske Tokhi (Liubomyr Valivots), ratniku koji se okreće ekstremno desničarskoj radikalizaciji. “Samo sam jednom vrištala”, otkriva ona. Zbog vidljivih i nevidljivih ožiljaka Lilia ne može spavati kad joj se bol pomiješa s traumom i ispolji u formi košmara.

Sve to će se potencirati kad dozna da u sebi nosi plod silovanja i to dospije u medije, nakon čega neki youtuberi govore da je “kazna izvršena od strane ruskih vojnika”. “Možemo to prijaviti kao ratni zločin”, čujemo kako predlažu protagonistici u isto vrijeme dok slušamo vijesti o ratnim zločinima u Mariupolju.

Spoznaja da je trudna od posljedice silovanja i da, spletom okolnosti, ne može pobaciti onemogućava Liliu da se vrati u normalan život i krene dalje dok u njoj raste podsjetnik na traumu, koliko god da stoički sve podnosi. Podzaplet s (neuspjelim) pobačajem podsjeća na “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”.

Tokhijev pas se zove Tarantino, ali Nakonečni ne režira “tarantinovski”, već pod utjecajem rumunjskog “novog vala”, uz dodatak “hi-tech” kadrova iz drona, a i Burkovska malčice nalikuje na glumicu Anamariju Marincu. Nekonečni nije kalibar Cristiana Mungiua da bismo ovdje govorili o remek-djelu, no “Butterfly Vision” je svejedno dobar i važan, premda povremeno izgleda kao tipični bezbojni festivalac.

Redatelj je pogodio što je kao koscenaristicu angažirao Irynu Tsilyk koja je i sama dala obol na temu sukoba Ukrajine i Rusije u dokumentarcu “Zemlja je plava poput naranče”, prikazanom na prošlogodišnjem ZagrebDoxu. Ženska perspektiva je ključna za “Viziju leptira” i vizualizaciju ratnih trauma glavnog lika koji kao da simbolički utjelovljuje samu Ukrajinu.

Film ne eksploatira mučeništvo: zatočeništvo i silovanje Ukrajinke prikazano je u flešbekovima njezinih sjećanja i snova, nakon što traume svako toliko izrone na površinu. Flešbekovi su oslikani kao pikselizirani komadići raspadajućeg sjećanja na nešto što bi najradije bilo zaboravljeno te halucinacija kad se pred očima Lilie ukaže veliki leptir i zamahne krilima iznad njezina kreveta.

”Nisi više u ratu”, govore junakinji, ali rat je u njoj (u filmu) i okolo nje (u stvarnosti). Najsnažnija scena filma je košmarna vizija protagonistice: Lilia zamišlja kako šeta kroz razoreni centar Kijeva i cijeli grad je u ruševinama, uključujući trg i Olimpijski stadion. Za vizualizaciju junakinje vizije Nekonečni je morao rabiti specijalne efekte, a danas bi, nažalost, samo trebao uperiti kameru u centar Kijeva. Fantazija je postala zbilja i u toj sceni pretvorila igrani film u dokumentarac.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom uredništva

Oceni 5