Umirem kao što sam i živio, iznad svojih mogućnosti

Twain, Mark

Mark Twain je spadao u one koji nisu voljeli ljude, ali je osobno imao mnogo razumijevanja za pojedince, što je mnogo bolje od onih humanista koji vole čovječanstvo, a ne mogu ni s kim. Twain je imao mnogo prijatelja, a napisao i knjige koje su voljeli mnogi. Njegova djela su pisana jednostavnim jezikom, kratkim rečenicama. Iako je na početku svoje knjige Pustolovine Huckleberryja Finna upozorio, čak priprijetio svima koji u njegovoj knjizi budu vidjeli ozbiljno djelo, u Sjedinjenim američkim državama ga smatraju svojim najznačajnijim piscem. Preciznije, Pustolovine Huckleberryja Finna najboljom knjigom, jer njen junak govori autentičnim jezikom, jezikom koji ga je opisao (jezikom koji bi danas neki „politički korektni“ htjeli očistiti od „neprimjerenih izraza“), radi ono što hoće, odlučan je, neustrašiv, lojalan, a ipak dijete, koje u cirkuskoj predstavi vidi ostvarenje svojih snova.

Ako se ocjena o prvorazrednoj vrijednosti ovog djela prihvati, onda je Twain jedan od velikih pisaca koga čitaju već djeca. Mnogo im je zabavan, razumiju ga, vole. I moji drugari su ga voljeli, radost im donosio. Twainovi junaci su bili „svako dijete“, njegova duhovitost svačije veselje, njegov elan svima poticaj. Zapravo je on pisac „američkog sna“, a da ničim to nije pokazivao. Zato je on postao „državni pisac“ najveće svjetske sile, koja u njegovom pismu slavi samu sebe.

Ujević, Tin

Moja majka je tvrdila da ga je viđala u parku ispred naše kuće, ljubazno joj se smješkao. Moj mnogo stariji kolega sa studija mi je rekao da je Tin dolazio u sarajevsku Pozorišnu kavanu, sa svojom torbom, sjedao za stol, pisao, pio, a ponekad, veli mi moj kolega, tražio od Anđelka Habazina da mu kazuje Bergsona, čija je neka djela ovaj stručnjak za Bergsonovu filozofiju znao naizust. Kada netko spomene Tina Ujevića onda kao da govori o nekoliko osoba: o boemu i silnoj pijanici, o eruditi i ekscentriku, o velikom pjesniku i asketi, o junaku Marinkovićeva Kiklopa, o osobi o kojoj je postojalo, a i izmišljeno možda najviše anegdota u mojoj domovini. Ljudi su na jedan način gradili mit o Tinovoj boemskoj prirodi, na drugi stvarali mit o njemu kao neusporedivom poeti.

Sigurno je da ni jedan pjesnik na tlu bivše Jugoslavije nikada nije toliko spominjan, slavljen i poštovan, a da mu pritom stihove nisu banalizirani, a ni lik dodvoravanjima i nagradama ukaljan. Bio je samotna pojava, i u vrevi kavane i metežu ulice ostajao samo svoj, samo sa sobom. Cijeli život umirao od ljepote. Bio pjesnik. Bio potpuno pjesnik. Ne kažem „naš“, jer ne znam bi li ovaj pjesnik volio biti „naš“ ili bilo čiji. A i po tome je bio „svjetski pjesnik“.

Vergilije, Publius Maron

Homer, Vergilije, Dante... Doba velikih pjesnika je doba vjere i stabilnosti. Ili obratno, zavisi o poetici. Vergilije je bio prvi veliki i slavljeni pjesnik, nacionalni ponos i suštinski pjesnik rimskog doba. A onda, najednom, posumnjao u svoje djelo, posumnjao u značaj i smisao poezije i same Riječi. Deset godina je pisao svoje veličanstveno djelo, svoju Eneidu, svoj junački ep o nastanku grada Rima. Enej je glavni junak Vergilijeva epa. Enej je izbjegao iz Troje i i u Vergijlijevo djelo došao iz Homerova pjevanja, kao što će se i sam Vergilije kasnije naći u Danteovom pjevanju, a još kasnije postati i junak jednog romana, Brochovog. Enej je lutao svijetom, gradio svoj put, napokon se nastanio u Italiji. A onda je Vergilije htio spaliti svoje djelo. Htio spaliti svoj ep, a s njim i sve što je njegov junak doživio i stvorio. Srećom, imperator August naredi da se Eneida objavi, kao što je u XX. stoljeću Max Brod sačuvao djelo još jednog pisca koji je htio svoje djelo uništiti. O onim pak djelima koja nisu spašena ne znamo nažalost ništa, ni kakva su bila, često ni jesu li bila.

Verne, Jules

Pisac goleme popularnosti. Njegove mnoge ideje kasnije postadoše stvarnost. U nas je smatran piscem za djecu, prethodnikom znanstvene fantastike, što je vjerojatno bila i posljedica prijevoda, u kojima je bilo i adaptiranja djela ukusu i uzrastu mlade publike, pa je malo bilo onih koji su znali da su Vernova djela utjecala i na pokret francuske avangarde, a i na takve mislioce kavi su bili Jean Paul Sartre i Roland Barthes. Putovanje u središte zemlje, 10.000 milja pod morem i Putovanje oko svijeta za osamdeset dana bile su i u mojoj sredini knjige koje „morate pročitati“, a oni koji ih nisu pročitali nisu bili „pravo društvo“.

Sva tri romana su priče u kojima su njihovi junaci odvojeni od tla, priče o „paralelnoj stvarnosti“, u kojoj svatko, barem ponekad, u svojoj mašti za sebe živi. Mi nikada nismo samo od „ovoga svijeta“, nego i od onog koji zamišljamo i koji je ponekad samo naš, samo zamišljeni svijet, a ipak tako stvaran. Sva tri spomenuta romana su eskapističkog karaktera: u svakoj od ovih knjiga priča je priča o odlasku, o bijegu iz svog mjesta u neka stvarna mjesta, jednom vođeni znatiželjom i strašću istinskog istraživača, drugi put zato što razočarani kapetan podmornice mrzi svijet, treći put zato što znatiželjni džentlmen vjeruje da može dobiti opkladu. Potonji se vratio na mjesto polaska u zadnjem trenutku i dobio nagradu. S današnjim povratnicima stvari ne stoje tako.

Voltaire

Cinik, koji ni sam sebe nije štedio, a druge još manje. Bio je više pametan nego što je potrebno, pa ga ni jedna nevolja nije mimoišla. Ponekad mu se pripisuje da je bio primjer tolerantnosti, premda to nije bio uvijek, ni prema drugim nacijama, ni prema onima s kojima je bio u kontaktu. Nije bio ugodan ni kao suradnik, ni u društvu, bio je često meta cenzure, ali je izabran i za člana uvažene (naglašavam: uvažene) francuske Akademije, bio je proganjan i slavljen, morao iz domovine bježati, ali se u nju trijumfalno pod kraj života vratio. Pisao je mnogo, ogledao se u svim književnim rodovima, a svoju filozofsku pripovijest Candide ili O optimizmu napisao je u poznoj dobi. To je sigurno njegovo najduhovitije djelo, čiji je zarazni humor i ubojiti cinizam nastao nakon što je pisac napisao svoje tekstove u pohvalu razumu i dramatične pjesme o prirodnim katastrofama i ljudskim udesima. Kao da mu je nakon tih razočaravajućih, turobnih iskustava još samo smijeh preostao.

Napisao je Candidea 1758. godine. Napisao za samo tri dana genijalno djelo u kojem je podvrgao kritici mnoge svoje suvremenike (ni danas ih ne bi manjkalo, a u nekim zemljama zapadnog Balkana ta kritika će možda postati kritika stvarnosti tek u nekom budućem vremenu), a ponajviše ismijavao Leibnizovu dobro argumentiranu teodiceju, izvrgao ruglu njegovu ključnu tvrdnju da živimo u najboljem od svih svjetova, napravio smiješnim svaki neobrazloženi optimizam i naivnu nadu i zapravo ih po svoj prilici zauvijek protjerao iz ozbiljne književnosti. Mnogima je odavno jasno da su pitanja koja je ovaj pisac i filozof postavljao, kao i ona na koja je pokušavao Candide odgovoriti, uistinu teška pitanja. Jasno je to i onima koji Voltairea nisu čitali.

Wilde, Oscar

Ovog velikog pisca sam prvo vidio u filmu. Zapravo sam gledao film o suđenju ovom pjesniku. Nisam dobro film razumio, ali sam hvalio „američki kolor“, koji je mnogo ljepši „od ruskog“, a svidjela mi se i zadnja rečenica u filmu: „Svatko ubija ono što najviše voli / Kukavica to čini poljupcem / hrabar mačem“. Film sam gledao s mojom majkom i tetom E., uglednom pedagoginjom, koja mi lako objasni razliku između različitih kolor tehnika, ali mi razlika pjesnikove ljubavi od drugih nikako nije bila jasna. Kasnije sam na radiju slušao dramatiziranu priču Sretni kraljević, u gimnaziji kupio De Profundis, na prvoj godini studija pročitao Portret Doriana Graya, bilo mi kasnije drago što su mi dugo govorili da se ni sam ne mijenjam. U sebi sam, mislim, baš iz Wildeovih i sličnih priča sačuvao sklonost ka „sirotim, a dobrim“, iz čega izniknu moja sentimentalnost, sklonost filmovima Franka Capre i valcerima, sklonost koju je potiskivala moja ljubav prema Bergmanu i Bachu, a i Descartesovom racionalizmu. Na kraju sam sve znao što je o Wildeu trebalo znati ili barem sve što je mene zanimalo. Znao sam i neke njegove pjesme napamet (jednu sam upravo naveo), ali sam, kao i mnogi drugi, najradije citirao Wildeove dosjetke i aforizme.

Što se više puta ponavlja, šala postaje manje smiješna. U njoj nestaje moment iznenađenja, obrta, neočekivanosti. S tragičnom istinom je upravo suprotno: što se više ponavlja, sve više pogađa. U njoj ostaje turobno saznanje i osjećaj tragične biti sveg postojanja. Što je jedan od razloga da humoristično djelo prije postane anakronizam, prije ostari nego tragedija.

Oscar Wilde je jedan od rijetkih koji je stvorio „vječne dosjetke“. Mnogo ih je bilo, a ova koju je sam pričao pokazuje koliko smisao za humor izlazi i iz spremnosti da se čovjek nasmije sebi samom: Wilde je pričao da mu je urednik odgovorio kada je poslao svoj prvi tekst jednom rečenicom: „Dragi gospodine, o moj dragi gospodine“. U to doba je to bio jasan znak odbijanja. Danas neki dokazuju da je to bio urednikov iskaz divljenja. I još jedna, završna priča. Pjesništvo je oblik, zar ne? A Oscar Wilde je bio pjesnik, on sam, „do posljednjeg daha“. Prije nego će umrijeti zatražio je da mu naspu čašu šampanjca i onda svoju galantnost i duhovitost uokvirio svojom oproštajnom riječju: „Umirem kao što sam i živio, iznad svojih mogućnosti“.