Umirovljeni boss hrvatskih evegreena

Kako je prije nekoliko godina napokon dočekao Porina za životno djelo i kako među nama već godinama nema Ive Robića, možemo reći – valjda se Stjepan Jimmy Stanić i Marko Novosel neće uvijrediti - da je Drago Diklić naš najveći živući pjevač evegreena čija je mama Meri, često uz velikog Andriju Konca, pjevala na Krugovalu Zagreb u vrijeme NDH. Diklićeva prabaka Hedviga bila je muza Vatroslava Lisinskog, no iz te ljubavi se “niš' nije dogodilo”. Njegov djed je bio plod jednog drugog braka po kojem bi Diklić “kakti bil neki plemenitaš”, našto veli “kaj god, kakav sam ja plemenitaš”. Ja bih pak rekao da Drago Diklić jest plemenitaš, ako ničeg drugog onda hrvatskih evergreena kakvih više nemamo “premda nastupam samo kad je neka prigoda, najčešće petkom u Klubu Zagrepčana ‘Kerempuh’ u Ilici”. Prije nekoliko godina odradio je dvije ljetne sezone u hotelu “Kvarner” koje su publiku podsjetile na zlatno doba hrvatskih evergreena. No, uzmak nije počeo jučer.

“U 50-ima i 60-ima hrvatskom zabavnom glazbom dominirao je utjecaj američkih evergreena i talijanske kancone. Pod utjecajem te glazbe mi smo pisali, skladali i pjevali, no već 70-ih je krenuo primitivniji glazbeni režim ruralnije glazbe. Autori i izvođači takvih pjesmuljaka počeli su dominirati jer je publici bilo lakše slušati njih nego kvalitetnu zabavnu glazbu. Na koncu smo dobili publiku kojoj su nekakve pevaljke bolje i bliže od one zabavne glazbe kakvu smo mi poznavali i imali od ranih 50-ih do početka 70-ih. Prevladala je kuruza i, kak' ja to zovem, hitovi za hititi. Cijela moja generacija pjevača i pjevačica počela se povlačiti sa scene jer je ispalo da više nemamo publiku za koju bismo snimali nove albume”, kaže Diklić kojega prijatelji i kolege već desetljećima zovu Fiko.

Neprijeporno, Ivo Robić je ostavio najdublji trag u hrvatskoj zabavnoj glazbi pa ga smatramo njezinim utemeljiteljem. “Mr. Morgen” imao je i zavidnu inozemnu karijeru, najveću od svih naših pjevača, a jedini je dospio i na američku top listu, i to u Top 10. Stoga će na spomen zlatnih dana hrvatske zabavne glazbe koja u vrijeme “mraka komunizma” - eto paradoksa – bila prozapadnije orijentirana od ove današnje, većini prvi na pamet pasti Ivo Robić, odnosno neka njegova pjesma.

Poštujem, iznimno poštujem Robića, no meni će na spomen hrvatskih evergreena uvijek na pamet prvo pasti neka od skladbi Drage Diklića koji nije bio samo veliki pjevač džezerskog “šmeka” i veliki interpretator tuđih pjesama nego i izvrstan skladatelj. Na pitanje tko bi u nas mogao figurirati kao pandan Sinatri, Deanu Martinu, Tonyju Bennetu i drugim velikim američkim pjevačima easy listening, vokalne jazz i evegreen glazbe, uvijek mi se kao odgovor nametne - Drago Diklić. Premda će neki reći kako Fiko ne pjeva nego priča uz melodiju, upravo u tome leži čar njegovih vokalnih interpretacija. Naizgled ležeran, Fiko je kul, elegantan i profinjen pjevač koji iako smiren s lakoćom posreduje emocije iz često suptilnih ljubavnih stihova. Majstorskim fraziranjem, naglašavanjem zadnjih slogova i sinkopiranim pjevanjem te nazalnim vokalom podsjeća i na način na koji jazz pjevaju Willie Nelson ili Merle Haggard. Zanimljivo, prve snimke koje je za Jugoton snimio i objavio daleke 1957. godine bile su baš country & western teme uz Kaubojski sastav Nikice Kalogjere. Ah, divnih li vremena legendarnih zagrebačkih plesnjaka koja nažalost nikada nisam proživio, a na kojima je Fiko, klinac s Trnja, postao velika zvijezda.

“Počel sam študirati violinu k'o mali od pet godina kod profesora Šuleka i navodno su u meni vidjeli velikog violonistu. Možda bi se to i dogodilo da nisam malo po prirodi ljenčina, a violinu treba vježbati kaj ja nisam delal dovoljno. Na mojoj maturalnoj zabavi na Ribnjaku sredinom 50-ih pjeval je Stjepan Jimmy Stanić tada svoj veliki hit ‘Mladi poštar’ i to mi se jako dopalo. Tada se na plesnjacima sviral popularni jazz, dixieland, swing, evergreeni i na to se plesalo pa sam i ja počel dolazit na plesnjake, naravno ne s violinom nego s posuđenim trombonom ili saksofonom na što su stariji dečki govorili ‘joj ne, evo opet ovog fiktivca, sad bu opet htel nekaj svirat’. Tak sam i dobil nadimak Fiko, no s vremenom sam nekaj naučil. Formirali smo jedan kvintet pa sekstet u kojem je bil i Boško Petrović”.

Uzor mu je bio Ivo Robić, kao i svim tada mladim pjevačim, ali i njegov mlađi brat Nino Robić koji ga je oduševio u Radio klubu s “Georgiom” Raya Charlesa. Imao je uglavnom američki repertoar, a njegov prijatelj Marko Novosel talijanski tako da si bili velika konkurencija. Naravno, najveći uzori su mu bili Frank Sinatra, Nat King Cole, Dean Martin, Perry Como i Billy Eckstine.

U malom, ali cijenjenom plesnjaku Radio kluba pored Džamije počeo je s evegreenima i popularnim jazzom, a u ugovoru mu je pisalo da se obavezuje da neće pjevati glasno iako su imali tek razglas od pet vata s jednim ugljenim mikrofonom i jednim malim zvučnikom. U ugovoru je pisalo i da pjevač neće pjevati svaku stvar što vjerno oslikava pažnju koja se u to vrijeme pridavala repertoaru na plesnjacima. Ta će odluka da “ne pjeva svaku stvar” ostati konstanta njegove karijere, bez obzira govorili o evergreenima, šansonama ili kajkavskim popevkama poput njegove skladbe “Gde si sad, moj prijatel” koju, uz “Falu”, često u Zagrebu, Prigorju i Zagorju pjevaju na sprovodima.

Šest-sedam albuma i desetak singlica, odnosno dvjestotinjak skladbi koje je snimio za Radio Zagreb nisu količinski “output” kakvog su ostvarili Robić ili Boško Petrović, no Fikine skladbe poput “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te”, “Ja ti dajem sve”, “Poklonit ću ti jesen svog života”, “Opet si plakala”, “Zašto ovaj dan ne traje”, “Za sve je kriva moja ljubav” ili meni najdraža “Igra života” doista su neki od vrhunaca hrvatske zabavne glazbe. “Još samo večeras” Siniša Škarica naziva “bolnim oproštajem s glazbom koja se voli, a neumitno uzmiče pred novim, agresivnim tonovima”, skladbom koja se “od srceparajuće ljubavne pjesme pretvara u pregnantnu odu sofisticiranom, ali činilo se passe zvuku američke provenijencije” i počast Colu Porteru, Georgeu Gershwinu i Irvingu Berlinu, Sinatri i Robiću, Milutinu Vandekaru, Neni Grčeviću i braći Körbler.

Nemirna i poduzetna duha, Diklić koncem 50-ih odlazi u Njemačku gdje će nastupati do konca 60-ih. 1958. otišao je s Icom Kelemenom u Frankfurt na zamjenu u orkestar u kojem su već bili Zvonko Skerl, Dražen Boić i Stipica Kalogjera.

“Rekli su mi da bum sviral bariton saksofon kaj sam moral savladat za četiri dana, jer počinje angažman, a ja sam došel s violinom. Drugi dan su mi kupili najejftiniji bariton saksofon koji su mogli naći da ne bi novci propali, ako ga ne prosviram, no za mesec dana sam stvarno prosviral taj saksofon i godinama nastupal po Njemačkoj s raznim orkestrima uključivši i neke svoje sastave. Tri meseca po mom dolasku u Njemačku, najavili su gostovanje Billyja Eckstinea kojeg sam obožavao. Došel je na čvrgu po američkim klubovima u Frankfurtu kak i mi, a kak nije imal orkestar tak smo ga mi pratili. To smo kasnije napravili i sa Sarom Vaughan, a svirali smo i s Count Basie i Duke Ellington orkestrom. Te fotke još negde imam doma”, ležerno, bez ikakve samohvale u glasu prepričava Diklić svoje dogodovštine o kojima mnogi današnji hrvatski pjevači i glazbrnici uglavnom mogu samo sanjati.

Snimio je i jednu singlicu za Ariolu (kasnije dio velike multinacionlne tvrtke BMG, kao što je Polydor za kojeg je snimao Ivo Robić postao sastavni dio Universal Music Group), ali ga zbog obaveza s orkestrima s kojima je već puotovao i pristojno zarađivao po Njemačkoj nije zanimala samo pjevačka karijera. Zvali su ga na stalni angažman i u jedan švedski orkestar,  no u Hrvatskoj su već bili jaki festivali na kojima je nastupao kao zvijezda pa mu je bilo ugodnije biti malo u Zagrebu, malo u Njemačkoj. Možda je pogriješio.

Možda je mogao ostvariti “robićevsku” karijeru u Europi, ali i bez toga ima dovoljno pjesama zbog kojih Diklića možemo i moramo cijeniti kao jednog od naših najvećih pjevača za kojeg je pokojni Boško Petrović uvijek tvrdio da je bio nevjerojatno muzikalan. Upravo ta muzikalnost krasi i one skladbe koje je Diklić “samo” otpjevao poput “Prolazi sve”, “Izmijenila si se Ana”, “Jesen na morskoj obali” i niza drugih. Ako smo ikada imali lounge glazbu i evegreene onda je to bilo u zlatno doba Drage Diklića. Ako smo ikada u pjesmama imali duh građanskog života i ljubavnih tragedija građanskog svijeta, onda je to bilo u vrijeme kad ih je snimao Drago Diklić. Ama baš ništa u tim pjesamama o žudnji za ljubavlju, bolnim rastancima i smiraju života nije napadno, vulgarno, primitivno nego impregnirano decentnošću, baršunastim aranžmanima, vrhunskim jazz i pop orkestracijama, pedantnom svirkom i preciznom vokalnom izvedbom čovjeka koji pjeva lakoćom kojom drugi ne znaju ni govoriti.

Iz današnje perspektive gotovo je nezamislivo da smo nekoć mogli i usudili se imati tako veličanstvenu evergreen glazbu. “Zlatna kolekcija” Drage Diklića upravo je spomen toj i takvoj pop glazbi kakvu nažalost više nemamo. Još nevjerojatnije, skladbe Drage Diklića u 60-ima bez problema su se mogle nositi s dosezima Sinatre i drugih najvećih američkih evegreen pjevača. Koji to hrvatski pjevač danas – izvedbom i pjesmama koje pjeva – može izdržati usporedbu s najboljim “grlima” američke i britanske pop glazbe. Pad hrvatske zabavne glazbe na razinu pop trasha i narodnjačkog smeća doslovce je tragičan, ali barem Fiko nema za čime žaliti. Ostvario je naklade poput 200.000 primjeraka singla “Teško mi je zaboravit tebe”, lijepu karijeru, a bio je i poslovno spretan.

“U početku, 1966. godine Alta je bila društvena firma, odnosno organizacija udruženog rada. 1970. sam uspio osnovati Altu kao privatnu produkcijsku kuću koja se bavila diskografijom, snimanjem pjesama, organizacijom koncerata i Zagrebfesta, a imali smo i dućan s pločama u Bogovićevoj. Uz svoje singlice i albume objavljival sam i pjesme drugim pjevačima, a uspostavili smo i prodajnu mrežu jer nas je Jugoton kao produkcijsku kuću ili podetiketu odbio. Ali, nisam toliko zaradil koliko sam mogao jer me nisu zanimali pjevači poput Miše Kovača i skladatelji poput Đorđa Novkovića koji su tada postajali silno popularni. Ja sam htel nekaj ozbiljnije i tu sam financijski pogrešil, no išao sam logikom svog zadovoljstva”, pojašnjava Diklić nekadašnje poslovanje prve privatne hrvatske diskografske kuće.

Penzionirani kralj hrvatskih evergreena danas više uživa u bridžu negoli u koncertiranju i glazbenim planovima, no ipak sam ga pitao što misli o potencijalnom Zagreb Evergreen Teamu (ZET), plejadi pjevača zabavne glazbe stasalih u Zagrebu tijekom 50-ih i 60-ih koje bi neki glazbeni producent, kad bi bilo volje i mašte, mogao okupiti po uzoru na kubanski Buena Vista Social Club u produkciji Ry Coodera te bi li pjevao rock pjesme u big band aranžmanima poput Paula Anke na albumu “Rock Swings”.

“To bilo jako zgodno, ali danas bi prije mi mogli biti zponzori Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) nego što bi to ZET mogao biti nekom Zagreb Evergreen Teamu. Dopal mi se taj album Paula Anke i nedavno mi je Ante Gelo ponudil da snimim jedan album domaćih rock pjesama u big band verzijama, međutim nisam bil previše oduševljen. Mislim da neke od tih pjesama nisu ni zavredile da ih se obrađuje. Ali, ideja još stoji pa tko zna, možda to i napravimo”, zaključuje svoju priču Drago Diklić.

 * Tekst objavljen u "Jutarnjem listu" objavljujemo sa dozvolom autora i glavnog urednika