Usamljeni čovjek iz Zenice: Dva kanarinca Šabana Behadarevića

Moje najjasnije sjećanje na Šabana Behadarevića nije ono o njegovim mitski velikim rukama, o njegovim ispadima bijesa i dugim, iscrpljujućim, svađama kojima je uznemiravao sve stanare haustora. Ja se i danas, kada pomislim na tog čovjeka, koji je živio u namjanjem stanu na našem spratu i jedini koristio zajednički balkon kako bi sušio netom oprani veš, prisjetim prvo njegovog besprijekornog izgleda, upečatljive vanjštine i izražajnog lica. Sve je to bilo u tako velikom neskladu sa njegovim temperamentom i njegovom naglom naravi, ta neka pojavna gospodština koju Šaban nije naslijedio niti naučio, nego je posjedovao kao nešto sasvim prirodno i njemu svojstveno.

Osrednjeg rasta, ali čvrst i nabijen Šaban je bio čovjek od malo riječi, toliko malo da se nije uopšte pozdravljao s komšijama. Razloga za takvo njegovo ponašanje bilo je mnogo, ali vjerovanto je najvažniji bio što je perma svima, bez izuzetka, osjećao stanovit prezir. Oni koji ga nisu voljeli do mjere da se njihova osjećanja nisu mogla suspregnuti govorili su da je razlog njegove tvrdoglave šutnje nekakav zavjet i da svojim nabusitim i odbojnim ponašanjem nastoji sakriti strašne stavri iz svoje prošlosti. Njihove tvrdnje nisu bile bez osnova, jer se dobro znalo da je Šaban nekada bio oženjen i da osim bivše supruge ima i trojicu sinova.

Niko, opet, nije ništa znao o toj strani njegova života i koliko god se komšije trudile nisu uspjele saznati čak ni elementarne informacije o njegovom propalom bračnom i porodičnom životu. Imena supruge i trojice sinova, koji su, kako se pretpostavljalo, živjeli negdje, ostali su nepoznanica, a na Šabanovom licu nikada se nije oktinula makar i najsitnija grimasa neke emocije, one koja bi ukazivala da se iza te stamene vanjštine možda krila duša čovjeka koji je u potaji za nečim ili nekim patio.

O njemu se znalo da je rodom iz Gradišća, da je još kao srednjoškolac napustio porodičnu kuću, da se naukovao za metalostrugara i nakon svršetka zanatske škole odmah počeo raditi u željezari. Bio je savjestan radnik, ali njemu je posao uvijek bio samo izlika za život. Šaban nije dijelio entuzijazam svojih kolega kojima je rad u željezari uvijek bio više od mjesečnog nadničenja; on je bio prizemniji i proračunatiji i da je imao znanja i sposobnosti da radi bilo koji drugi, plaćeniji, posao Šaban bi ga radio sa istom onom ličnom odgovornošću prema radnom mjestu, s kojom je radio posao metalostrugara.

Sklon kavgi, koškanju i tučama brzo je izašao na glas kao nezgodan čovjek. Bio je, što bi stariji svijet znao reći, čovjek bez parodona, ali ne iz nekog osjećaja pravičnosti nego iz čistog i nerazumljivog inata, iz sulude potrebe da se suprotstvi autoritetu bilo koje vrste. Zbog ostrašćenosti i sklonosti da vrijeđa preko svake mjere kolege su ga počesto izbjegavale, a zluradost s kojom je volio podbadati ljude bila je toliko epidemična da je izašao na glas kao provokator i prznica. Ali, što je čudno, nije spadao u onu vrstu ljudi koji vole ismijavati ljude samo do trenutka kada ne naiđu na otpor. Ne, Šaban je bio od druge japije, njega sila nije plašila i on bi nastavljao izjedati strpljenje svojih kolega i dugo nakon što bi se rasprava pokušala riješiti psovkama i udarcima.

Moglo se samo pretpostaviti, a niko nije znao sa sigurnošću, na šta je ličio život njegove supruge. O njoj i njihovoj zajedničkoj djeci ništa se ne zna, ali jedina stvar koja je izvjesna, kada je riječ o Šabanovom misterioznom porodičnom životu, bile su ljupkost i ljepota te bezimene žene. Šta je ta vesela i vedra gradska ljepotica vidjela u tom čovjeku mračnih manira i duboke, neiskazive, nesreće neće se nikada saznati, a sve što zapisujem u ovom prisjećanju na njegov život, a tiče se nje, odjeci su davnih komšijskih nagađanja i čaršijskih ogovaranja. Do danas je ostala priča da je bila krhkog izgleda i da je neko, možda, jednom, vidio Šabana kako stoji pored svoje nekadašnje supruge, a ona je bila sva nekako skrušena pred njim, a lijepa na neki nestvaran, gotovo nezemaljski način.

Kada razmišljam o Šabanu sa današnje vremenske distance uviđam da je bio čovjek lišen svake vrste nježnosti, možda i čovjek koji nije bio sposoban voljeti. Nije bio samoživ na onaj uobičajeni način, jer živio je sam, ograđen i odvojen od svijeta, u garsonjeri čiju unutašnjost niko nije vidio sve do dana kada iz nje nije izneseno njegovo mrtvo tijelo. Njega pažnja drugih ljudi nije interesovala, ljudsko društvo nije tražio, ne sjećam se da je ikada s nekim, u javnosti, pred drugim svijetom, bio intiman. Zatvoren u sebe, začahuren u svoj mali, omeđeni i ograničeni svijet Šaban Behadarević je živio kao ptica zatvorena u krletci, ali ona koja ne odleti iz svog zatočeništva čak ni onda kada se vratašca kafeza širom otvore.

Kada već upotrebljavam metaforu ptice da opišem njegov život, barem onako kako ga ja kao izvanjski promatrač pamtim, moram zapisati jednu veoma važnu činjenicu za njegov život i ovu priču kako će se na kraju ispostaviti. Nekoliko godina prije početka rata Šaban je nabavio dva mala, žuta, i iznimno glasna kanarinca. Te ptice niko nije uspio vidjeti, ali njihov raspjevani i veseli cvrkut svakodnevno je dopirao iz njegovog stana i razlijegao se cijelim stubištem. Možda zbog prisustva ptica, ili zbog napete atmosfere iščekivanja rata i Šabana je, u očima svojih komšija, poprimio pitomiji izgled. Da li je to bila fatamorgana ili stvarna evolucija ostaje pitanje na koje vjerovatno nikada neće biti dat jednosmislen i konačan odgovor, ali stoji, kao tvrdnja, činjenica da je Šaban počeo s malo više topline, ako ništa drugo, onda barem prolaziti pored komšija, koje je sve te godine ignorisao surovošću uvrijeđenog čovjeka.

Iz tog perioda i pamtim njegov izgled, taj savršeni spoj snažne tjelesne izražajnosti i perfekcionistički odabranih odjevnih kombinacija. Atletske konstitucije i uvijek besprijekorno obučen, Šaban je djelovao kao neki filmski glumac u trenucima ladanjske razbibrige, ali glumac koji uvijek, pa makar i podsvjesno, vodi računa o svojoj pojavi. Nosio je, u pravilu, elgantne kožne cipele, pantole „na peglu“, košulju, a zimi je na sve to još oblačio džemper sa dubokim izrezom. Zimi je volio nositi i šalove različitih uzoraka i boja, a kada bi obukao kaput odisao je ozbiljnošću koja je izazivala strahopoštovanje. Te je godine pred početak rata, te zime uoči rata da budemo tačniji, i naglo osijedio što je njegovoj pojavi dalo dodatnu patinu i da je ikada pokušao razgovarati sa svojim komšijama vjerovatno bi ga slušali sa pažnjom koju nisu pridavali drugim sustanarima. Ali, Šaban se, sve do ljeta ’92 držao sam i po strani, izdvojen od sredine u kojoj je živio, kao čovjek koji je tu samo u prolazu, a ne komšija koji u soliteru živi od godine njegove gradnje.

Najočiglednija promjena nastupila je u maju ’92 godine kada je tjeran silom prilika i naredbama štaba civilne zaštite, kao ustalom i svi drugi punoljetni stanari haustora, bio zadužen da određeno vrijeme provodi u dežurama na ulazu u zgradu. Na tom mjestu počinje moje poznanstvo sa tim zagonetnim čovjekom, jer je voljom civilnih vlasti mjesne zajednice bio određen da vrijeme u dežurstvu provodi sa mojom majkom, što njoj, sjećam se toga veoma jasno, nije uopšte bilo pravo. Ta smo besmislena dežurstva, sestra i ja, prvodili zajedno sa majkom; iz kojeg razloga ne znam ni danas. Pretpostavljam da nije željela da ostajemo sami u stanu, ili nije željela da bude sama sa tim odbojnim čovjekom, ali šta god bila istina, a možda je i nešto sasvim treće, ostaje zapisano u mome sjećanju da smo gotovo tri mjeseca tog dalekog proljeća i ljeta ’92 svake sedmice nekoliko dana provodili u društvu Šabana Behadarevića.

Isprva, što nije bilo nimalo neočekivano, uopšte nije obraćao pažnju na nas troje, posebice na dvoje djece čija mu je živost i potreba da budu zabavljena dražila nerve. Ali, do tada, do te životne dobi, već je bio naučio da suspreže svoju netrepeljivu narav, a možda je, inteligencijom koju je svakako posjedovao, počeo i sam uviđati da se sve četvoro nalazimo ne samo u osjetljivim vremenima nego i u opasnoj životnoj situaciji, jer ta su se dežurstva organizovala kao neka vrsta zaštite od sve češćih provala u stanove i napada na imovinu građana. Da li je to bio razlog njegove popustljivosti, ili nešto što će nama ostati zauvijek zagonetka nije više ni bitno, važno je samo zapisati da je ta tri mjeseca Šaban Behadarević bio čovjek kakav nikada ranije u svom životu vjerovatno nije bio. Prema majci se odnosio sa očitim, nehinjenim i nepatvorenim poštovanjem, prema sestri i meni sa naklonošću koja je bila sastavljena od pomiješanog čuđenja i iskrene afekcije. Mi smo bili, vjerovanto, prvi ljudi kojima je govorio o svom životu, o danima kada je, kao dijete, u Gradišću trpio očevo nasilje, što je, kako razumijevam nakon toliko godina, bilo ključno mjesto u njegovom formativnom odrastanju. Ljutnja na život, na siromaštvo i nepravdu bilo je gorivo koje ga je pokretalo, ali ne u pozitivnom nego očajničkom smjeru, u kojem je, ne znajući ni sam zašto i kako, ponavljao iste greške kao i njegov otac.

Nakon svega zapisanog zvučaće nevjerovatno i potpuno vještački, ali je sušta istina, pomalo nevjerovatna, neshvatljiva i neprijemčljiva. Tog je ljeta počela da se otapa krljušt odbojnosti Šabana Behadarevića i on je počeo, redovno, možda čak i sistematično kuhati obroke koje je dijelio sa nama. Kuhao bi stojeći za šporetom u hodniku, sa krpom perbačenom preko lijevog ramena, a kroz širom otvorena ulazna vrata od stana dim sa njegovih usijanih ringli izlazio je na zajednički hodnik i stubište. I svako, ko je prolazio našim spratom, a ti su bili iznimno rijetki, penjući se na preostala dva iznad nas, mogao je vidjeti Šabana kako priprema jednostavna jela i kako se iza njega, u jedinoj sobi njegovog stana, igraju dva vesela kanarinca, boje čistog zlata. Tada je već nosio naočare sa crnim okvirom i debelim staklima i jedino što bi dalo naslutiti njegovu burnu prošlost bila je jedva vidljiva zvijezda od zelene tinte istetovirana na onom malom isječku ljudske kože, koji se nalazi između palca i kažiprsta.

Pamtim to ljeto kao izuzetno zabavno i romantično, ljeto tokom kojega smo mi djeca iz ulice Omera Maslića većinu vremena provodili izvan svojih stanova, na školskom igralištu ili lutajući gradom. Pamtim ga i po ukusnim ručkovima Šabana Behadarevića, po malom drvenom šahu, postavljenom na klupama ispred ulaza, kojim su komšije kratile duge ljetne dane, pamtim ga i po osjećaju slobode, nestvarnom i neponovljivom. Ali, čim je nastupila jesen, nekada tamo iza miholjskog ljeta, koje je te godine bilo dugo i toplo, i čim su počele padati teške kiše pune straha i zebnje prvo što sam primjetio bio je Šabanov nestanak. Čini mi se, ili to nakon toliko godina umišljam, da njegovo ponašanje nikoga nije iznenadilo, možda zato što su svi iščekivali da odbaci ljetnu ljušturu ljubaznosti i opet postane ona nedokučiva figura od sviju ograđena zidom netrepeljivosti i oholosti. A možda, što je mnogo vjerovatnije, niko nije imao vremena obraćati pažnju na starca kojeg nije suštinski ni poznavao, jer zabavljeni brigama preživljavanja u ratu, koji se pretvarao u nekontroliranu neman, imali su samo snage da se bave svojim vlastitim životima.

Bio je kraj novembra, dobro pamtim, kada je smrad na našem spratu postao nesnosan, pamtim to vrijeme sa preciznošću, jer se tih dana dosta govorilo kako je to prva godina u kojoj se ne slavi Dan Republike i kako nikada više ništa neće biti isto. Pod tim su majka i komšije vjerovatno mislili da Jugoslavije i Titovog socijalizma neće biti nikada više, ali da će neke druge, nebitnije i nevažnije stvari, ipak, ostati iste. U jednom od tih dana, sve komšije kojih se to ticalo, skupile su se ispred Šabanovih ulaznih vrata čekajući policiju i opštinara da dođu u ugovoreno vrijeme. Došla je, vidim ih danas kao da još uvijek stoje ispored mene, cijela jedna četa i sjećam se da su dvojica, obučeni u vojne, maskirne, uniforme provalili vrata.

Svi su se, među njima i ja, nagnuli naprijed da vide šta se nalazi u stanu, a ono što smo svi tada vidjeli niko od nas nije zaboravio do danas. Iz stana se širio smrad raspadnutog leša i osim što se mogao osjetiti njuhom mogao se i vidjeti golim očima. Nalikovao je na paru od iskipljenog mlijeka i u tom oblaku smrada na podu je ležalo tijelo Šabana Behadarevića u poodmakloj fazi raspadanja. Jedino živo u tom stanu bila su dva kanarinca koja su veselo skakala sa jednog komada namještaja na drugi, ali ne proizvodeći nikakvog zvuka, nego u tišini koja je bila opipljiva, rukom dohvatljiva, koja se mogla osjetiti svakim čulom pa i onim šestim, nepostojećim.