Bez kruva i bez duvana
Aart 01 S

Photo: www.pinterest.com

Uskršnja odiseja

A lipo li je kad su blagdani. Probudiš se, odma kroz prozor ugledaš sunce, nema buke, promet je slab i nikakav, sve je nekako svečano, tiho i mirno. Onda se onako lino rastežeš po ure još po posteji. Promisliš kako su blagdani skroz dobra stvar. Jer ne moraš ić na posal. Ne radiš. Onda te to siti da ne rade ni drugi. Naprimjer dućani. Onda se sitiš da se jučer nisi sitija da je danas Uskrs i da dućani neće radit. Drugin ričima, svatiš da u kući nemaš ni kruva, ni mlika, ni, šta je najgore, duvana.

Skačeš iz posteje i grintaš i bogohuliš i beštimaš sve po spisku i sebi i blagdanima i dućanima.

Sve tako beštimajući nabacam na sebe nekakvu odjeću i navrat nanos uskačem u prvi autobus do grada. Negdi nešto MORA bit otvoreno, majkumu. Dok uzaludno po šesti put obilazim centar, kontenpliram o tome kako bi morali postojat i dućani za nevjernike, koji rade na vjerske blagdane. Putem, tila ne tila, uočavam Splićane, one starije dobi. Djeluju tako smireno. Obukli su najbolja odijela. Sredili se.

Idu mi na živce. Kako mogu bit tako vedri dok neko po gradu očajnički traži otvoreni dućan za kupit kruv. I duvan. Kako mogu bit tako ravnodušni na tuđu nesriću? I to su mi neki vjernici?? Bisna sam ka pas.

Ulazim u Marmontovu. Vidim veliku grupu ljudi okupljenu oko nečega. Približim se znatiželjno. Na maloj stoličici sidi neki čovik, momak, svira violinu. Svira tako da ti se naježure sve dlačice na tilu. Zastanem na trenutak impresionirana. Impresionirana njegovim sviranjem, ali još više brojem ljudi koji su se skupili oko njega. Na licima im vidim ushit i divljenje. Dvoje, troje dičice pleše, onako kako dica plešu, u totalno pogrešnom ritmu ali sa takvim prirodnim veseljem i radošću da ti izmame osmijeh i čežnju. Zapitaš se di je, i kad tačno, nestalo tvoje vlastito doba nevinosti. Dođe ti da zaplešeš s njima. Al' se onda zaustaviš. Ti si odrasli čovik i ne plešeš po ulici.

Uostalom, pomislim, nisam tu da se veselin uličnim sviračima i dici nego da buden živčana i da tražim otvoreni dućan. Trafiku. Nešto.

Kraj Prime odlučim sist u autobus i vratit se doma bez kruva i bez duvana i tako mi Bog pomogao. Isprid Prime parkirani taxiji. Prolazim kraj njih namrštena. Iz jednog taxija čujem muziku. Vozač, od svojih šta ja znam, 35 godina otprilike, razvalija se na sjedištu, glave zabačene unazad, na očima sunčane naočale. Taman kad sam mu se skroz približila, on pojača muziku. Pa se opet baci onako opušteno unazad na sjedište.

Iz zvučnika me dograbi glas Leonarda Cohena i njegova "Hallelujah, hallelujah...." Pogledam okolo. Judi, dica, sunce, ulični svirač, spokojni taksista ljubitelj Leonarda Cohena...

Putem do doma, u autobusu, smješkam se. Hvala Bogu na mojoj neorganiziranosti. Da kojim slučajem nisam jučer zaboravila da je danas Uskrs, ne bi me niko natira da u 11h na blagdan izletim iz kuće i dođem u grad. Ne bi vidila ništa od svega ovoga. Čudni su putevi gospodnji....

*Teks objavljen u e-novinama u aprilu 2010. godine

Oceni 5