Uspomene jedne mladosti: Zagreb sedamdesetih godina

Neke fotografije snimio je netko drugi i to sam naznačio. Fotke su uglavnom kronološki poredane i zahvaćaju period od 1973. do 1988. Pokušao sam izvući fotke koje su mi i drage, koje nisu baš poznate (ali ima i pokoja takva) i koje prikazuju ljude koji su nešto značili (neki još uvijek znače) u sveukupnoj kulturnoj atmosferi Zagreba, ali i ljude koji su svojom svakodnevnim prisustvom u gradu živjeli i voljeli taj grad. Na kraju, i djevojke koje su mi bile važne. No, fotke blijede i, na kraju, kako kaže Borges: „No habrá sine recuerdos.“ Sa željom da ove fotke izmame osmijeh (bez obzira na generacijsku i geografsku pozicioniranost čitatelja-promatrača), veselo vas pozdravljam!

Kao šti je red, počinjem sa fotografijom samog sebe (ne sjećam se tko me je to snimio) ispred Filozofskog faksa, na kojem sam upisao anglistiku i fonetiku. Godina je vjerojatno 1973. I završio fakultet, nakon podužeg studiranja koje se apsolutno isplatilo! Sedamdesete su za mene bilo godineisprekidane putovanjima u Tursku, Grčku, Iran, Afganistan, Mađarsku, Siriju, Italiju i Kataloniju… vredelo je! Usred svega, JNA mi je obezbjedila jedanaest mjeseci u Bitoli! Moj najdraži fax opet me je dočekao početkom 21. stoljeća i u posljednjih dvadesetak godina ponovo sam slušao predavanja, krstario hodnicima, sjedio u dvoranama, polagao ispite, našao nove prijateljice i prijatelje iodlazio uknjižnicu.

Damir Bartol-Indoš, prizor iz predstave „Kugla-glumišta“, na Bundeku, 1976. Bilo jeto u sklopu manifestacije „Proljeće u Novom Zagrebu“. Nekoliko dana raznih svirki, od rokera i bluzera do klasičara i folkloraša, predstave, svašta… Indoš je još uvijek aktivan i stalno radi nešto novo sa svojom ekipom. A o značaju „Kugla glumišta“ na ondašnjim prostorima pisali su mnogi drugi.

Folklor na platou „Mamutice“ u Travnom, 1976, isto u sklopu „Proljeća u Novom Zagrebu“ (PUNZ) 1976. Kultura narodnim masama!

Tomislav Matić, Željko Ivanjek i Zlatko Klanac. Ovo je snimljeno na Džamiji, jer je redakcija „Studentskog lista“ sredinom sedamdesetih bila u blizini, a ovi su dečki bili urednici u SL-u. U tom sam časopisu objavio pokoji članak ili fotku. Željko Ivanjek je i dalje aktivan pisac i novinar, a Zlatko Klanac, prof. matematike na Arhitekturi, sada je umirovini.

Mirko Ilić (već je dugo u SAD, ali to vjerojatno znate) u potkrovlju kultne Galerije Studentskog centra, u kojoj je 1976. izložio svojestripove i ilustracije. (Inače, Ilić je napravio strip „Debil Blues“, prvi strip na svijetu koji se može svirati i pjevati. Davor Slamnig napisao je glazbu, a riječi smo napisali zajedno. Taj je strip sad u stalnompostavu muzeja MOMA, što je dobro za moj ego!) Čini mi se da je te 1976. tjedan dana trajao popratni rokerski tulum u GSC, bendovi su svirali, ljudi su dolazili, ostajalo se u Galeriji do iza ponoći, pivo je ispijalo mjereno gajbama… a onda sujedne večeri na pozornici zagrmili iskrenom punkerskom bukom…

Pankrti! Imam samo tri negativa ovog povijesnog koncerta, povijesnog po tom zidu buke koji je uzdrmao i najletargičnije i najavio da se događa uistinu nešto sasvim novo! Još me uvijek zanima je li još tko sem mene snimio taj koncert?

Mladi glumac Božo Alić, neprežaljeni tv/filmski autor Darko Vernić Bundi i Lovorka Žeravica, ispredHNK, 1976. S Bundijem sam tijekom sedamdesetih i osamdesetih punosurađivao (video-bilten Svjetskog festivala animiranih filmova, Animavizija, uloga unjegovom u potpunosti samostalnom igranom filmu „Izgubljeno blago“ koji su neki filmski kritičari proglasili najboljim hrvatski trash-filmom)! Ako se netko sjeća video-spota „Debela devojka“ Električnog orgazma, e to je napravio Bundi…

U gradu okupljanje na ulici i dogovaranje za daljnju akciju… U prvom redu (slijeva na desmo): brat i sestra Slamnig, Davor i Sunčica; Miodrag Krencer Mic (i on je bio u „Kugla glumištu“);Damir Prica Capri, saksofonist u brojnim zagrebačkim bendovima (između ostalih svirao s grupama Film i Haustor i učestvovao u kazališnim predstavama, te na raznim performansima); Vesna Jolić, kolegica s filozofskog i NN; otraga stoje dlakavci: Šika (Šikić, otišao davno u Kanadu), Branko Hromatko Ćelavi (neko vrijeme bubnjar u Azri i Filmu) i Paolo Sfeci,kasnije bubnjar u Parnom valjku. Da se ne zaboravi: godina je 1977.

Maja Šoljan, draga prijateljica, kolegica po anglistici, danas poznata književna prevoditeljica (i supruga Jurija Novoselića Vitrosaxa). Snimio sam je na stubištu kuće u Draškovićevoj u kojoj je stanovala 1977. U stanu Šoljanovih znalo je biti vrlo dobrih tuluma, a i dugačkih noći provedenih u kartanju bele. A ovo je VePe, kojoj smo na Kraljevcu skladali sambu „Draga VePe“, snimljena 1976. negdje u njenom kvartu. VePe je (bila) iz Trnskog i jedna od poznatih curica sa zagrebačke scene i mnogi su uzdisali za njom. Sad je već i baka! Šarmantni par iz 1976. ispred HNK; djevojci se ne sjećam imena, ali on je Ante Vlahov iz Pirovca; njegov stariji brat Janko u Zagrebu je bio poznat kao Jenc (bio sam jednom kod njih, Ante me dočekao bevandom). Ante je još živ, uzgaja masline, radi u polju i koliko sam vidio po fotkama malo se popunio oko struka.

Ljeta  1976 krenuo sam na Lošinj, privučen sirenskim zovom i tamo našao 2 X VePe, sestre iz Trnskog.

(NASTAVIĆE SE)