Uspon i pad Adolfa Hitlera

Vjerojatno je potrebno biti posebna vrsta mazohista da biste paralelno pročitali „Uspon i pad Trećeg Reicha” („The Rise and Fall of the Third Reich“) Williama Shirera i memoare Nadježde Mandeljštam izdane pod naslovom „Sjećanja” („Воспоминания“). Ali bez obzira da li ih čitate zajedno ili jednu za drugom, teško je ne primijetiti povezanost između ove dvije knjige, pošto prva opisuje društvene okolnosti koje dovode do individualnih tragedija opisanih u drugoj. I iako su Nadježda Mandeljštam i njen suprug Osip, poznati ruski pjesnik koji je 1938. godine umro u sovjetskom tranzitnom logoru, već imali bogato iskustvo življenja pod diktatorskim režimom u vrijeme kada je Adolf Hitler inficirao Njemačku nacizmom, ne treba sumnjati da bi njihova sudbina bila jednako strašna i da su se našli pod Hitlerovom jurisdikcijom – ako ništa drugo, ono iz razloga što su oboje bili židovskog porijekla. Na kraju krajeva, bez obzira na razlike u unutarnjim mehanizmima, diktature imaju nesretnu tendenciju da proizvode jednake rezultate. 

Once all the Germans were warlike and mean,
But that couldn't happen again.
We taught them a lesson in 1918
And they've hardly bothered us since then.

Tom Lehrer, „The MLF Lullaby”

[Jednom su svi Nijemci bili ratoborni i zli,

Ali to se ne može ponoviti.

1918. su dobili lekciju,

I od tada nas gotovo ne diraju.]

Kad smo već kod razlika između ova dva režima, vrijedi primijetiti kako se Staljinov sadizam isticao svojim slučajnim, nestabilnim karakterom, nimalo nalik Hitlerovoj usredotočenoj brutalnosti. Stoga je neobično da se nacizam činio daleko komičnijim (po svojem izgledu, naravno, ne i posljedicama), sa svojom paradnom pompom i grozničavim zalizanim galamdžijom u ulozi vođe. Bilo bi još teže razlikovati stvarnost od farse da se Hitler rodio kao Shicklgruber, kako je glasilo prezime njegovog oca u mladosti, prije nego što je pitanje njegovog sumnjivog pedigrea konačno riješeno. Kako je William Shirer primijetio, „heil Shicklgruber” jednostavno ne bi imalo jednak efekt kao britko i odrješito „heil Hitler.”

Život mladog Hitlera nije bio pretjerano grub po standardima tog vremena, i bilo bi prilično nategnuto pripisati njegovu mentalnu izopačenost povremenoj epizodi obiteljskog nasilja ili privrženosti njegovog oca čašici. Rođen 1889. godine u obitelji mračnog carinskog inspektora Aloisa Hitlera (to je taj Shicklgruber u mladosti) i njegove treće supruge, domaćice Klare Polzl, Hitler je proveo svoje djetinjstvo na sjeveru Austrije. Nevolje počinju oko 1903. godine, nakon što je Adolfov otac umro od izljeva krvi u pluća za svojom jutarnjom čašom vina. Adolf se nije mogao natjerati da završi srednju školu, već se predao uzvišenom umjetničkom pozivu te dva puta neuspješno pokušao upisati Bečku Akademiju likovnih umjetnosti. Pošto mu je većina sveučilišta bila nedostupna radi nedostatka srednjoškolske diplome, a i nije imao nekog osobitog interesa za bilo što osim slikarstva, uslijedio je period nesigurne egzistencije. Hitler je 1908. godine ostao i bez drugog roditelja, a do 1909. je ostao i bez naslijeđenih sredstava. Sljedećih pet godina je proveo kao skitnica u Beču, što mu se nije pretjerano svidjelo. O unutarnjim životima ljudi je moguće samo nagađati, ali Hitler gotovo sigurno nije imao hipijevske crte karaktera koje bi mu omogućile da uživa u boemskom načinu življenja te je smatrao kako mu svijet duguje nekakvo priznanje. U Beču ga nije dobio, iako njegovi akvareli pokazuju da možda i nije bio najgori slikar u Austriji. S početkom Prvog svjetskog rata 1914. godine, njegovo samopouzdanje je pretrpjelo još jedan udarac kada su ga austrijske vlasti proglasile nesposobnim za vojsku (koju je do tada izbjegavao). Spoznaja da nije dovoljno kvalificiran niti da postane topovsko meso je morala predstavljati najnižu točku Hitlerovog života, ali budući Fuhrer se na kraju uspio ugurati u njemačku vojsku kao dobrovoljac u Bavarskoj, iako niti za to nije ispunjavao formalne preduvjete pošto nije imao njemačko državljanstvo. Međutim, izvjesno je da ga je to vrlo razveselilo – kako je napisao u svojem autobiografskom pamfletu Mein Kampf, „Preplavljen olujnim entuzijazmom, pao sam na koljena i zahvalio nebesima iz punog srca na sreći koja mi je udijeljena jer mi je dopušteno da živim u ovo vrijeme…”

Hitler je izašao iz rata raščupan, bijesan i željan nastavka, što je moglo biti tek naličjem spoznaje da se nije imao čemu vratiti. Bez obzira na politička uvjerenja, kraj rata je za Hitlera značio da će morati podići bijednih 15 maraka i 30 centi koliko mu je ostalo na bankovnom računu (Hitler je tvrdio kako je njegov mjesečni budžet prije rata iznosio otprilike 80 maraka, pa je ova suma zaista bila jadna) te se vratiti slikanju djela osrednje kvalitete. Očajan i dezorijentiran, u jednom trenutku je gotovo završio u službi socijal-demokracije: nakon što se vratio u München kako bi dočekao demobilizaciju, Hitler se našao u centru dvaju kratkotrajnih bavarskih socijalističkih republika. Njegov izbor za zamjenika predstavnika bataljona u Münchenskom vojničkom savjetu je značio kako mu u najmanju ruku nije smetalo biti dijelom socijalističkog pokreta. Međutim, Hitlerova veza sa socijalizmom je bila kratka i hirovita: tjedan dana nakon uspješne kontrarevolucije, već se pojavio u komisiji koja je istraživala povezanost njegovih drugova s Bavarskom Sovjetskom Republikom. Ako se nekome učinilo da ova uloga zvuči kao nešto što bi se moglo opisati prozaičnim nazivom „cinkaroš,“ niste jedini.

Nakon što su politički vjetrovi u Münchenu promijenili smjer, svakako je bilo pogodnije prikloniti se ideji da je odvažna njemačka armija mogla nastaviti s borbom da nije bilo spletkaroša iz redova republikanaca, socijalista i Židova koji su joj zadali udarac u leđa štrajkovima, pobunama i revolucijom koja je svrgnula monarhiju. Ova otrcana ideologija je Hitleru pružila dobrodošlo opravdanje za njegove osobne frustracije, ali to mu ne bi pomoglo u poboljšanju društvenog statusa da nije otkriven njegov neobičan talent za verbalne izljeve bijesa u javnosti. Ovo se navodno dogodilo nakon što je na jednom skupu neki nesretnik spomenuo Židove u pozitivnom kontekstu, na što je Hitler odgovorio tiradom koja je impresionirala njegove nadređene oficire te mu osigurala poziciju brigadnog političkog oficira. Kapetan Karl Mayr, oficir koji je budućem Fuhreru pružio ovu karijernu priliku, kasnije je zabilježio kako je Hitler „bio poput izmorenog psa lutalice koji traži gospodara… spreman da se pridruži bilo kome tko bi mu pokazao dobrotu.“ Mayr je vjerojatno duboko i sjetno razmišljao o svojoj ulozi u Hitlerovoj karijeri u danima prije smrti u koncentracijskom logoru Buchenwald u veljači 1945. godine.

Sljedeći sudbonosni moment je bilo Hitlerovo pridruživanje marginalnoj radničkoj partiji s nazivom Deutsche Arbeiterpartei (Njemačka Radnička Partija), koja je bila toliko sitna da je brojala članove od 500 kako bi napuhala svoje razmjere. Otprilike godinu dana kasnije, partija je promijenila naziv u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (Nacional-socijalistička Njemačka Radnička Partija, NSDAP), a Hitler je prerastao u njenog glavnog dužnosnika za odnose s javnošću. Njegova zapanjujuća transformacija je bila gotovo dovršena: Hitler je 1921. godine već redovito nastupao pred tisućama, a 1923. godine je s bandom nasilnika pokušao izvesti lokalni puč, koji možda nije bio ništa neobično u društvu na rubu građanskog rata kakvim je bila rana Weimarska republika, ali je zasigurno predstavljao iznimno dostignuće za neobrazovanog urlatora s idiotskom frizurom.

And now, the man you’re all awaiting,
The gangster of gangsters, with a five-star rating,

Direct from heaven in punishment
For all our sins of violence,
Stupidity and impotence –
Arturo Ui!

Bertolt Brecht, „The Resistible Rise of Arturo Ui“

[A sada, čovjek kojeg svi čekate
Gangster nad gangsterima, s najvišim ocjenama

Poslan s neba kao kazna
Za sve naše grijehe nasilja,
Gluposti i bespomoćnosti –
Arturo Ui!]

To je mogao biti posljednji put da je itko čuo za Hitlera da nije bilo iznimne pravosudne blagonaklonosti koja mu je omogućila izlazak iz zatvora za nešto više od godinu dana, nakon čega je Hitler pokazao lukavost privremenim odustajanjem od oružane borbe: umjesto da pitanje vlasti rješava pucnjavom po ulicama, Hitler je odlučio svu tu uglađenu intelektualnu i političku elitu sje*ati na mentalnom polju. Napokon, nacizam i nije ništa drugo nego kolosalni mindfuck bez ijednog racionalnog elementa, a Hitler je znao da racionalno ne igra nikakvu ulogu u borbi za vlast. Kao što je napisao u Mein Kampf, „Svi veliki pokreti su… vulkanske erupcije ljudske strasti i emocija, potaknutih okrutnom Boginjom Nevoljom ili zapaljivom riječju bačenom u mase; to nisu verbalne limunade literarnih esteta ili salonskih heroja.” 

Hitlerov izlazak iz zatvora je bila tek jedna u dugom nizu povoljnih okolnosti koje su ga pratile na putu do političkog trijumfa. Od ponižavajućeg Versajskog sporazuma i ratnih reparacija, Velike depresije, nesposobnosti njemačke ljevice da formira stabilnu većinu početkom 30-ih godina te izvanredne popustljivosti vodećih europskih diplomata, gotovo da nije bilo niti jednog bitnog političkog ili ekonomskog momenta koji nije išao na ruku Hitleru. Primjerom može poslužiti njegov put do pozicije Kancelara, koji je posljedica političkog zastoja nakon čak pet parlamentarnih izbora u svega tri godine. Iako je već bio punokrvni megaloman, Hitler je bio prijatno iznenađen kada je NSDAP dobila 6,4 milijuna od ukupno 35 milijuna glasova na izborima u rujnu 1930. godine i time u nešto više od dvije godine povećala broj predstavnika u Reichstagu s 12 na 107. Socijal-demokrati su ostali najvećom strankom u Reichstagu, ali sada je bilo nemoguće formirati vladu bez glasova zastupnika NSDAP. Hitler se u travnju 1932. godine kandidirao za Predsjednika i uvjerljivo izgubio od Hindenburga, ali je nakon novih parlamentarnih izbora u srpnju njegova stranka dobila podršku čak 13,7 milijuna birača i udvostručila broj predstavnika. Hindenburg se još uvijek nije mogao odlučiti da povjeri mjesto Kancelara Hitleru, a pošto je Hitler uporno odbijao svirati drugu violinu, raspisani su novi izbori za studeni. Upravo kada je Hitlerova tvrdoglavost već postala iritantnom te je NSDAP počeo gubiti glasove (kao i novac, i to gotovo do razine insolventnosti), Predsjednik Hindenburg je u siječnju 1933. godine nevoljko imenovao Hitlera Kancelarom. Zvuči nevjerojatno da su u toj godini u Njemačkoj još dvaput održani parlamentarni izbori, ali do kraja 1933. godine, kombinacija kontrole nad medijima i uličnog divljaštva Sturmabteilung odreda je pretvorila Reichstag u stranački skup NSDAP. 

Hindenburgova uloga u ovoj travestiji ostaje zagonetkom, pošto je ovaj profesionalni oficir čak i u svojem dementnom stanju morao osjećati prijezir prema provincijskom kaplaru i njegovim histeričnim izljevima za govornicom. Postoji mogućnost da je Hindenburg upravo zbog te vojničke crte cijenio Hitlerovu ideju kovanja Volksgemeinschaft-a (narodne zajednice), duha nacionalnog jedinstva usporedivog s vojničkim drugarstvom. Biti volkisch je u Njemačkoj bio trend dulje od decenije, a Hitlerove ideje 1933. godine više nisu predstavljale ništa neuobičajeno – uostalom, samo pola godine ranije, NSDAP je na parlamentarnim izborima dobio 13,7 milijuna od ukupno 37 milijuna glasova. Pored toga, NSDAP je bila jedina politička sila koja je raspolagala dovoljnom snagom da pokopa iritantno otpornu ljevicu. Konačno, Hindenburg je vjerovao da radi kontrole nad armijom predstavlja najjaču političku instituciju u zemlji. Čak i u lipnju 1934. godine, kada je Njemačka već bila jednostranačka država, Hitler si nije mogao dozvoliti da zanemari Hindenburgovu prijetnju proglašavanja opsadnog stanja ukoliko ne zauzda nasilnike iz redova Sturmabteilunga. Međutim, svega nekih mjesec dana kasnije, Hindenburg je bio mrtav, nakon čega je Hitleru trebalo otprilike tri sata da sjedini instituciju Kancelara i Predsjednika.

Podla klika koja je preuzela vlast u Njemačkoj je u početku uživala plodove gospodarskog oporavka nakon Velike depresije. Između 1932. i 1936. godine, broj nezaposlenih u Njemačkoj je pao sa šest milijuna na ispod milijun, dok je nacionalni dohodak udvostručen. Gotovo je sigurno da je ovaj uspjeh imao vrlo malo veze s politikom društva iz NSDAP, ali su pozitivni pomaci u gospodarstvu potaknuli nacističku vrhušku na izgradnju samodostatnog vojnog gospodarstva koje će Njemačku učiniti neovisnom o međunarodnim trgovinskim odnosima. Jednopartijski sustav, mreža koncentracijskih logora te državna kontrola gospodarstva – u jednom trenutku, Hitler je čak naredio da osobni automobil ne bi trebao koštati više od 990 tadašnjih maraka, – učinili su Njemačku vrlo sličnom SSSR-u (glavna razlika je bila u tome što je pridruživanje NSDAP-u ili zadržavanje političkih uvjerenja za sebe u kombinaciji s ispravnim etničkim porijeklom garantiralo fizičku sigurnost, dok u SSSR-u takvih garancija nije bilo ni za koga). Hitlerov vice-Kancelar Franz von Papen, koji se predstavljao kao srednjaš ali je gotovo sigurno nosio svastikom ukrašeno donje rublje, primijetio je kako Hitlerova najava dvaju „četverogodišnjih planova” u kampanji pred izbore u ožujku 1933. godine neodoljivo podsjeća na sovjetske metode vladanja. Unatoč takvim proturječnostima, Hitlerova medijska kampanja je polučila izvanredne rezultate. U razgovorima s Nijemcima iz svih društvenih slojeva, Shirer je bio obeshrabren kada bi „naizgled obrazovane i inteligentne osobe” poput papiga ponavljale „najbizarnije objave” nacističke štampe.

Ovo je bio trenutak u kojem bi većinu samozvanaca napustila sreća te bi završili na smetlištu povijesti. U eseju napisanom za časopis The American Mercury u prosincu 1933. godine, H.L. Mencken je primijetio da Hitler „danas raspolaže bajonetima te se čini nezaustavljivim, ali ne treba zaboraviti kako se ti isti bajoneti u ne tako dalekoj budućnosti mogu okrenuti protiv njega i kako on raspolaže samo jednim grlom kojeg je potrebno prerezati,” te je nabrojao nekoliko suvremenih popularnih pokreta i karizmatičnih lidera koji su kolabirali nedugo nakon svojeg zenita. Međutim, Hitler ga je opovrgnuo (kao i Ku Klux Klan, usput budi rečeno) primijenivši istu smjesu laži i terora koja ga je dovela na vlast u Njemačkoj na ostatak Europe. Popis nedjela koje je Hitler uspio izvesti bez ikakvog smislenog otpora je teško čitati bez nelagode. Na početku liste se nalazi Hitlerova zapovijed ponovnog zauzimanja Versajskim sporazumom demilitarizirane pokrajine Rhineland između Njemačke i Francuske. Bio je to bojažljiv korak popraćen naredbom za povlačenje ukoliko Francuska pozove Hitlerov blef. Međutim, to se nije dogodilo, između ostalog i zbog toga što je britanska Vlada vjerovala kako bi Francuska mogla pobijediti Njemačku uz pomoć Rusije, što bi moglo dovesti do preobraćenja Njemačke na boljševizam. Sljedeće nedjelo na listi je bila drska aneksija Austrije oslabljene kratkom epizodom građanskog rata i dugom kampanjom nacističkog terora koji se sastojao od miniranja pruga, električnih centrala i vladinih zgrada te ubojstva austrijskog Kancelara Dollfussa u njegovom uredu u Beču. Kada je usmjerio pažnju na češku regiju Sudeti s pretežno njemačkim stanovništvom, Hitler je već imao razrađenu strategiju za takve prilike. Nakon aneksije Austrije, Hitler je požurio uvjeriti čehoslovačkog poslanika u Berlinu da se radilo o „obiteljskoj stvari” te da se Njemačka nada poboljšanju odnosa s Pragom. Naivni češki diplomat nije imao pojma da je Hitler već razradio plan iznenadnog napada na Čehoslovačku te intenzivno razmišljao o najboljem opravdanju za narušavanje čehoslovačkog suvereniteta. Na kraju je odabrao iskušani recept subverzije putem posrednika: lokalna njemačka stranka u Sudetima je trebala ispostaviti zahtjeve koji bi bili „neprihvatljivi češkoj Vladi,” što bi stvorilo okolnosti koje bi opravdale njemačku vojnu intervenciju (između ostalog, Hitler se nadao da bi tijekom masovnih demonstracija protiv njemačkih zahtjeva moglo doći do ubojstva njemačkog veleposlanika u Čehoslovačkoj).

U ovoj farsi je vjerojatno najzanimljivija reakcija zapadnih diplomata, koji su zajednički bacili Čehoslovačku preko palube čim su Hitlerove namjere u vezi Sudeta postale jasne. Tijekom nekompetentnog i kratkovidnog diplomatskog posredovanja u ovoj stvari, britanski Premijer Chamberlain je ukorio Čehoslovačku radi odbijanja njemačkih teritorijalnih zahtjeva, ističući da ne postoji sila koja bi spriječila njemačku armiju da pregazi Bohemiju bez obzira što zapadne sile misle o tome. Kako je napisao Shirer, „zaključak je bio jasan: čemu gurnuti Europu u rat ako su Sudeti ionako izgubljeni?” Ova logika danas zvuči bizarno (ali svakako ostaje u upotrebi, kao što se vidjelo prilikom ruske okupacije Krima), ali je potrebno imati u vidu da koncept nacionalnog suvereniteta 1938. godine nije bio tako čvrsto utemeljen kao danas. Uostalom, prošlo je svega dvadeset godina otkako su se raspale dvije velike imperije, – Austro-ugarska i Ruska, – i tko je mogao reći da su na brzinu iscrtane granice njihovih fragmenata pravedne i održive? Pored toga, s kojim moralnim pravom bi velike kolonijalne sile poput Britanije i Francuske stale na put njemačke ekspanzije na račun manjih nacija? 

Ironično je da je upravo Chamberlainova popustljivost stvorila najveće probleme Hitleru, kojemu je bila neophodna politički nerješiva situacija kao izlika za rat s Čehoslovačkom. Ali činilo se da ne postoji zahtjev, bez obzira koliko besraman ili iracionalan, kojeg Chamberlain ne bi podržao (za račun Čehoslovačke, naravno) kako bi udovoljio Hitleru. Tijekom posljednja dva tjedna u rujnu 1938. godine, britanski Premijer je tri puta letio u Njemačku kako bi blagonaklono razmotrio njemačke teritorijalne zahtjeve i učinio sve što je u njegovoj moći da se Čehoslovačka previše ne joguni. Iako je Chamberlain prilično jasno dao do znanja kako se Britanija nema namjeru boriti oko takve sitnice kao što je čehoslovački teritorijalni integritet (kojeg su, usput budi rečeno, Britanija i Francuska garantirale), Hitler se nalazio u potpuno izbezumljenom stanju: prije drugog sastanka s Chamberlainom, viđen je kako se prostire po podu i žvače rub tepiha. Shirer je saznao za ovu neobičnu crticu kada je čuo kako njegov njemački kolega naziva Hitlera „Tepichfresser” (žderač tepiha). Ali Chamberlain je nastavio demonstrirati iznimnu velikodušnost prema Hitleru i na poznatoj Munchenskoj konferenciji, na koju predstavnici zemlje koja će uskoro biti raskomadana uopće nisu pozvani. Kako je Chamberlain obavijestio čehoslovačkog veleposlanika u Velikoj Britaniji Jana Masaryka, razlog za ovo svinjariju je bio u tome što „Hitler to ne bi trpio“.

Za one koji još uvijek nisu vidjeli kuda sve ovo vodi, Hitlerovo gotovo momentalno kršenje Munchenskog sporazuma od 29. rujna 1938. godine je moralo učiniti stvari jasnijima. Ali kada je Hitler sastavio novi popis nemogućih zahtjeva za Čehoslovačku te izrežirao odcjepljenje Slovačke, Chamberlain je konačno izgubio strpljenje s… Čehoslovačkom, naravno: čemu garantirati teritorijalni integritet zemlje koja se nije u stanju održati u jednom komadu? Jednom kada je britanska fiktivna garancija uklonjena, Hitler je pregazio ostatak češkog teritorija i pretvorio Slovačku u nacističku marionetu. Na kalendaru je bio zaokružen 15. ožujak 1939, do Drugog svjetskog rata je ostalo manje od šest mjeseci.

Ovo je bio dobar trenutak za podrobnije razmatranje prirode Hitlerovog režima i njegovog mentalnog stanja. Pošto njemačka vanjska politika očigledno nije imala nikakve veze s međunarodnim pravom niti s najvelikodušnijom interpretacijom pravednosti, bilo je besmisleno očekivati da se stvari mogu riješiti konferencijama ili pregovorima. Uostalom, Njemačka se još u studenom 1933. godine bijesno povukla iz Lige nacija. Odnosi Njemačke s drugim nacijama su sada u potpunosti ovisili o Hitlerovom mentalnom stanju. Krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, mnoge osobe u samom vrhu njemačke vlasti su smatrale kako je Hitler izgubio razum i vodi Njemačku u propast. Simptomi nezadovoljstva su bili vidljivi barem od kolovoza 1938. godine, kada je načelnik Glavnog štaba njemačke armije Ludwig Beck podnio ostavku u znak neslaganja s Hitlerovim nepromišljenim vanjskopolitičkim i vojnim avanturama (istina, Becku nisu toliko smetale same avanture koliko njihov tajming). U jednom trenutku je grupa visokorangiranih njemačkih oficira zatražila pomoć u svrgavanju Hitlera od britanskog Ministra vanjskih poslova Lorda Halifaxa, ali niti Chamberlain, niti Halifax nisu našli za shodno da ozbiljno razmotre ovaj apel. Po svemu sudeći, do pokušaja svrgavanja Hitlera bi zaista došlo da se blesavi Chamberlain nije pojavio u Munchenu i time opravdao Hitlerovu hazardersku taktiku. Istina, i veći umovi od Chamberlaina su pokazivali određenu fascinaciju Hitlerovim likom, – na primjer, u eseju pisanom za časopis Strand u studenom 1935. godine, inače prilično lucidni Winston Churchill je izrazio divljenje Hitlerovoj upornosti i energiji (tretman Hitlera u zapadnoj štampi zaslužuje zaseban tekst; među brojnim sramotnim člancima posebno se ističe ova idiotska reportaža za časopis „Homes & Gardens“ iz studenog 1938. godine koja opisuje Hitlerovu „otmjenu bavarsku kolibu“ gdje „Hitler uživa u društvu talentiranih osoba iz inozemstva, posebno slikara, pjevača i glazbenika”), – ali 1938. godine je bilo nemoguće ne primijetiti da Hitler nije baš pri sebi. Netko bi mogao reći da ovo nije posebno pronicljiva primjedba, ali to samo čini Chamberlainove ustupke Hitleru još nerazumnijima. Pored toga, dopustiti nacistima da ispucaju frustracije na Čehoslovačkoj je nalik na puštanju bandita da opljačkaju i spale par domova u terapeutske svrhe.

Sa Čehoslovačkom u džepu, Hitler se posvetio projektu vraćanja Danziga (Gdanjsk), baltičke luke koja je nakon Prvog svjetskog rata stavljena pod međunarodni protektorat i odvojena od njemačke komadom teritorija ustupljenom Poljskoj. Velika Britanija je povukla još jednu crtu u pijesku potpisivanjem ugovora o uzajamnoj vojnoj pomoći s Poljskom, ali to je bila slaba utjeha Poljacima koji su ostali pritiješnjeni između Njemačke i SSSR-a. Sovjeti su jedva skrivali cinični osmijeh kada su Poljacima velikodušno ponudili vojnu pomoć, ali poljskom Ministru vanjskih poslova Josefu Becku nije bilo niti na kraj pameti da dopusti razmještanje sovjetske vojske u svojoj zemlji. Sovjeti su slegnuli ramenima, zaključili ugovor o nenapadanju s napaljenim Nijemcima te naručili kokice, pošto je u ljeto 1939. godine njemačka propaganda jasno davala do znanja da priprema novi blockbuster. Shirer u svojoj knjizi donosi neke od naslova u njemačkim novinama od 26. kolovoza: „B.Z. [Berliner Zeitung am Mittag, op.p.]: ‘TOTALNI KAOS U POLJSKOJ – NJEMAČKE OBITELJI BJEŽE – POLJSKI VOJNICI SE PRIBLIŽAVAJU NJEMAČKOJ GRANICI!’ 12-Uhr Blatt: ‘OVA IGRA S VATROM IDE PREDALEKO – POLJACI PUCALI NA TRI NJEMAČKA PUTNIČKA AVIONA – GORE BROJNE NJEMAČKE FARME U KORIDORU!’” Što god ljudi mislili o svojoj otpornosti na propagandu, nakon nekoliko tjedana ovakve visokooktanske histerije većina populacije će instinktivno ogoliti očnjake na sam spomen Poljske. Njemačka je napala 1. rujna; sovjetima je trebalo neko vrijeme da izmisle opravdanje za kukavički napad na Poljsku s leđa, ali nesretna žrtva je uskoro uspješno raskomadana na zadovoljstvo oba agresora.

Mlačni odgovor zapadnih saveznika na Hitlerovu invaziju Poljske omogućio je njemačkoj vojsci da još jednom uspješno manevrira između dva fronta na suprotnim stranama svijeta (u Prvom svjetskom ratu je to omogućila tromost ruske armije). Nakon što je osigurao istočno krilo, Wehrmacht se pregrupirao za sudbonosni sukob s Francuskom i Velikom Britanijom. Njemačka vanjska politika je konačno odbacila neuvjerljivu masku uljuđenosti te su 9. travnja 1940. godine u neljudsko doba noći pospanim ministrima vanjskih poslova Danske i Norveške uručeni nemogući ultimatumi popraćeni momentalnim vojnim operacijama. Njemački Ministar vanjskih poslova Ribbentrop je 10. svibnja dovukao nizozemskog i belgijskog veleposlanika u svoj ured kako bih izvijestio da su njihove zemlje stavljene pod njemački protektorat. Okupacija Nizozemske i Belgije je otvorila put za mehanizirani proboj kroz Ardene te pomalo nespretno i vrlo sretno razbijanje francuskih i britanskih snaga nakon kojeg je Njemačka s pravom pretendirala na titulu najveće vojne sile na kontinentu.

Hitler je 16. srpnja odlučio napasti Veliku Britaniju „ukoliko to bude neophodno,” – što je stav radi kojeg će se njegova vojska dvije godine kasnije naći u gadnim nevoljama pod Staljingradom – te je Luftwaffe tijekom kolovoza i rujna pojačao zračne napade kako bi natjerao Britance na predaju. Razlog iz kojeg se ovo nije dogodilo je povezan s nespretnim zračnim napadom početkom rujna, kada je grupa njemačkih bombardera promašila ciljeve i slučajno pogodila londonsku stambenu četvrt. Britanci su odgovorili masovnim bombardiranjem Berlina, nakon čega je Hitler potpuno pomahnitao i preusmjerio njemačke zračne napade na civilne ciljeve. Umjesto bombardiranja infrastrukture Kraljevske avijacije koja se nalazila na izdisaju, Luftwaffe je svoj smrtonosni teret prosuo po Londonu, Liverpoolu, Coventryu i drugim gradovima i time dao britanskoj avijaciji priliku za oporavak. Do sredine rujna je postalo jasno kako invazija na Veliku Britaniju nije moguća. Njemačka je u zraku nad Britanijom gubila avione brže nego što ih je proizvodila, a britanska premoć na moru je izazivala bolnu grimasu na licu njemačkih generala na sam spomen desanta. Pored toga, Hitler se odjednom sjetio da njegov glavni problem leži na istoku.

Hitlerova odluka da napadne Sovjetski Savez se iz današnje perspektive čini samoubilačkom ne samo zato što se Wehrmacht spremao zagristi preveliki zalogaj, već i iz razloga što je kršenje još jednog sporazuma o nenapadanju Hitlera ostavilo bez mogućnosti pregovora do kraja njegove karijere. Međutim, što se tiče vojne strategije, postojalo je određeno opravdanje za sučeljavanje sa Sovjetskim Savezom. Prije svega, Staljin je otvoreno govorio o planovima osvajanja Europe nakon što se zapadne sile iscrpe u međusobnim sukobima. Kao i brojni drugi aspekti sovjetske politike, i ovaj plan je mogao biti tek proizvod puke fantazije; međutim, širenje socijalističke revolucije uz pomoć bajuneta je od samog početka spadalo među osnovne postulate boljševičke ideologije. Staljin se zaista pripremao za rat, napuhavši djelatni vojni sastav s 2,4 milijuna na čak 5,7 milijuna ljudi tijekom 18 mjeseci do lipnja 1941. godine. Međutim, ostaje nejasno kakvu vrstu rata je Staljin imao na umu. Tajnost mobilizacije je ukazivala da se Staljin spremao za napad, – kada se armija sprema za obranu, poželjno je otvoreno demonstrirati vojnu moć kako bi se neprijatelj obeshrabrio, – ali povjesničari se ne slažu oko ove pretpostavke, vjerojatno iz razloga što ne bi bilo prvi put da je Staljin učinio nešto iracionalno. 

Drugi razlog iz kojeg je bilo oportuno napasti na Sovjetski Savez leži u Hitlerovom uvjerenju da će vojni pohod na istok biti nalik na izviđačku ekskurziju. Tijekom Zimskog rata s Finskom (1939-1940.), Crvena Armija se nije nešto iskazala te se Staljin umjesto potpune aneksije morao zadovoljiti skromnim teritorijalnim osvajanjima. Početkom ruske kampanje, načelnik Glavnog štaba njemačke vojske Franz Halder je u svojem dnevniku zabilježio kako za poraz SSSR-a neće biti potrebno više od dva tjedna. Na kraju krajeva, sovjetsko vodstvo se u danima prije rata pokazalo nevjerojatno nekompetentnim: Staljin je na dojavu iz izvora u njemačkim zračnim snagama o neminovnom njemačkom napadu prijezirno frknuo nosom; nakon što je legendarni sovjetski špijun Rihard Zorge iz Japana (dakle taj podatak se mogao saznati čak i u Japanu) poslao obavijest o točnom datumu i vremenu njemačkog napada, Staljinov šef sigurnosnog aparata Lavrentij Berija je zaurlao kako širitelje takvih nepouzdanih informacija treba pretvoriti u logorsku prašinu (njegovi japanski kolege su ga poštedjeli truda i objesili Zorgea 1944. godine). Kada sovjetski Ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov nije uspio izvući uvjerljivo objašnjenje od njemačkog veleposlanika za masivan odlazak osoblja njemačkog veleposlanstva iz Moskve, vjerojatno se prisjetio Berijine reakcije na Zorggeovu dojavu te je odlučio zadržati sve sumnje za sebe. Konačno, s obzirom da čelni ljudi SSSR-a nisu primijetili da je Wehrmacht rasporedio tri milijuna vojnika od Baltičkog do Crnog mora, činilo se da Hitler zaista nije imao razloga sumnjati u inferiornost svojih protivnika. 

Jedini problem je bio u tome što invazija zemlje veličine Sovjetskog Saveza sama po sebi nije baš briljantna ideja. Wehrmachtov pokušaj brzog nokauta se pretvorio u totalni rat koji je odnio otprilike trećinu svih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Vrhunac pokolja je dosegnut u jesen 1942. godine u ruševinama Staljingrada, kada je na zapadnoj obali Volge pod ruskom kontrolom ostao tek komad spaljene zemlje nazvan „Otok Ljudnikova“ površine 700x400 metara. Činjenica da vojska koja je protutnjala Europom nije bila u stanju osvojiti površinu većeg moskovskog trgovačkog centra je ukazivala na mogućnost da Rusi raspolažu s nešto više resursa nego što su pokazivali. I dok je Hitlerovo inzistiranje na očajničkom otporu tijekom ruske kontraofenzive godinu dana ranije možda spasilo istočni front od potpunog kolapsa, njegova tvrdoglavost pred katastrofom koja se nadvila nad njemačkom vojskom pod Staljingradom – Crvenoj Armiji je u studenom 1942. godine trebalo svega tri dana da potpuno okruži njemačku vojsku u i oko Staljingrada – osudilo je otprilike četvrt milijuna ljudi na smrt od neprijateljske vatre, hladnoće i gladi. Ironija njemačkog poraza pod Staljingradom se sastoji u tome što Sile Osovine nisu imale neki poseban razlog za napad na taj grad: Staljingrad se u planu za osvajanje naftnih polja na jugu Rusije spominjao samo usputno, ali Hitlerov hir ga je pretvorio u glavni cilj kampanje 1942. godine. Iako njemačka vojska u svojem prodoru na jug nije mogla izbjeći kontakt s neprijateljem na lijevom krilu, njemački Glavni štab je trebao znati da im upetljavanje u ulične borbe u Staljingradu može donijeti samo nevolje.

Nakon što je u veljači 1943. godine bitka za Staljingrad završena, njemačka vojska je započela s neravnomjernim povlačenjem prema Berlinu koje je trajalo još dvije godine. S obzirom na savezničko iskrcavanje na Siciliju u srpnju 1943. godine i invaziju na Normandiju u lipnju 1944., kao i kolaps istočnog fronta te niz zavjera protiv Hitlera koje su kulminirale poznatim atentatom u vojnom operacijskom centru Wolfsschanze na istoku Prusije u srpnju 1944. godine, čini se nevjerojatnim da je rat u Europi potrajao toliko dugo. Pored brojnih racionalnih razloga koji su tjerali Wehrmacht na borbu do posljednjeg čovjeka, Američki vojni povjesničar Dr. Robert Citino navodi i dva iracionalna. Prvi je neka vrsta etičkog kodeksa poznatog kao Totenritt („jahanje u smrt”) koji je od njemačkih oficira zahtijevao izvršavanje zapovijedi bez obzira na neizbježne fatalne posljedice. Drugi razlog je u tome što je veliki broj njemačkih oficira iskreno vjerovao u mit o židovskom-socijalističkom-kakvom-već udaru s leđa u posljednjoj godini Prvog svjetskog rata te su željeli osigurati da se tako nešto neće ponoviti. Ukoliko će Njemačka biti pobijeđena, to će ovog puta morati biti vojni poraz, i to potpun. Ova filozofija, ukoliko zaslužuje da ju tako nazovemo, zasigurno nije bila posljednja na listi razloga iz kojih je njemačka vojska nastavila pružati otpor gotovo dva tjedna nakon Hitlerovog samoubojstva 30. travnja 1945. godine. Međutim, ona ne može objasniti istrebljivanje židovske i romske populacije koje se odvijalo do posljednjeg dana rata unatoč tome što je oduzimalo logističke resurse s fronta (o moralnoj strani ove neljudske ideje nema smisla raspravljati).

Posljedice tvrdoglavog otpora su za Njemačku bile užasne, ali Hitler je smatrao ispravnim da nacija koja se pokazala inferiornom nestane s lica zemlje. U tom smislu je 19. ožujka 1945. godine naredio potpuno uništenje sve infrastrukture i industrijskih postrojenja u Njemačkoj. Ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekt Albert Speer je u svojim memoarima „Sjećanja iz Trećeg Reicha“ zabilježio Hitlerovo opravdanje za ovu naredbu: "Ukoliko je rat izgubljen, i ljudi će biti izgubljeni. Nema razloga brinuti o stvarima koje će njemačkom narodu biti potrebne za goli opstanak. Naprotiv, najbolje je uništiti čak i te stvari. Jer nacija se pokazala slabijom, i budućnost pripada isključivo snažnijoj istočnoj naciji. U svakom slučaju, nakon ove bitke ostaju samo oni inferiorni, jer su svi dobri već poginuli." Bilo bi interesantno saznati koliko od onih 13,7 milijuna ljudi koji su glasali za NSDAP na parlamentarnim izborima u srpnju 1932. godine bi se složilo s ovom filozofijom. Naravno, ukoliko su preživjeli do 1945.

(Nastaviće se)