Ustane u četiri i plače

Maksov frend živi s dementnom materom.

Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom.

Pa mu mama spava.

Da mu se ne izgubi negdje, veli Maks, čovječe.

A mi idemo u grad, nas dvojica, pedesettrogodišnjaci, frendovi s prve linije, kaže Maks.

Upoznam frendovu mater – bila davno slikarica.

Sve u podrumu propalo.

Onda počela gubiti vid.

Onda počela gubiti um.

Prepričavala mi slike iz podruma:

1. “Pored ruke sjedi mirno rukav uniforme”

2. “Sve što me moglo ikada vidjeti, zažmirilo me”

3. “Ruža razdvoji sjenku

Od vrtlareve ruke

I uvije se, pokrije se”

Nek ruka šamara sama.